Life
1251 prikaza

Zbog ovoga većina žrtava nikada ne prijavi silovanje

Žrtva silovanja
Davor Puklavec (PIXSELL)
Nije samo stvar društvene stigme, a silovanje skoro nikada ne izgleda kao "pravo silovanje"

Njoj je bilo 16, njemu je bilo 40 godina. Govorila si je da je to bila romantična veza. Tako počinje BBC-ev članak o fenomenu silovanja u kojem objašnjava zašto većina žrtava silovanja nikada ne prijavi zločin nad sobom. No, njeno tijelo i njen um činili su čudne stvari kad bi bili skupa. Ponekad bi se osjećala kao da je odvojena od svog tijela, koje se jako treslo nakon što bi se vidjela s njim. Bilo je to drhtanje cijelim tijelom, više poput potresa nego drhtavice.

Takvo što nikada nije osjetila, ali nikada nije bila niti sa starijim muškarcem. Mislila je da tako mora biti i stoga je to zanemarivala. Marissi Korbel trebalo je više od 10 godina da shvati da to nije bila veza, nego zlostavljanje. Ona sada iza sebe ima godine terapije, majka je i odvjetnica organizacije iz Oregona koja zastupa žrtve seksualnih napada. Ona čak i danas ponekad doživljava osjećaj odvajanja od tijela.

Tysfjord, Norveška Tradicija užasa Life Norveški polarni gradić - 67 godina silovanja i rasizma

"Tražim seksualno iskustvo koje me preplavljuje, koje me čini da osjetim kao da napuštam tijelo. Imam vrlo kompliciran odnos prema tom 'odvajanju od tijela' jer mi je jasno da je to znak traume. I znam da kada ga prepoznam, da to nije u redu", kazala je.

Ona nije jedina. Analiza 28 istraživanja žena i djevojaka od 14 godina i starijih koje su u nekom trenutku prisiljene na seks silom, prijetnjom ili onesposobljavanjem, pokazala je da si 60 posto njih nije priznavalo da su silovane. Priče iza tog šokantno velikog broja pokazuju zašto one nisu odmah prijavile silovanje: uobičajeno je da žrtvama treba neko vrijeme da prepoznaju silovanje.

Prepoznavanje je općenito postepeni proces, a jedno od obilježja PTSP-a je izbjegavanje podsjećanja na traumu, emocionalno ili ponašanjem. Zapravo, 75 posto ljudi koji dolaze u centar organizacije "Rape crisis England and Wales", traže podršku zbog napada koji se dogodio najmanje jednu godinu prije. Niz je društvenih i psiholoških faktora zbog kojih žrtve napada ne procesuiraju svoje iskustvo odmah. Jedan od ključnih je to što mnogi nisu sigurni je li to što se dogodilo bilo "pravo" silovanje.

Čak i zakonske definicije variraju od zemlje do zemlje. U Velikoj Britaniji zakonski žena ne može počiniti silovanje, iako ju se može progoniti za seksualni napad. U SAD-u, pak, minimalna dob za pristanak je 14 godina u slučaju da je druga osoba stara 20 godina ili mlađa. U Illinoisu u susjedstvu doba za pristanak je 17 godina. Već ti različiti zakoni pokazuju kakve kulturološke razlike postoje oko razumijevanja silovanja.

Mlada djevojka koju nasilno drži muškarac | Author: Thinkstock Thinkstock

A onda takvo konfuzno stanje naravno da nekoga može učiniti još nesigurnijim oko shvaćanja prirode toga što je preživjela. Stereotip "pravog silovanja" uključuje nepoznatog muškarca koji nasilno penetrira u ženu koja se opire na javnom mjestu. Kad seksualni napad ne odgovara tom narativu, čak i žrtvi može predstavljati problem da prepozna silovanje. Jer i mozak iskustva prepoznaje prema onome što smo učili o tome što nešto znači.

Jedan od najvećih problema tog stereotipa je da je riječ o mitu. Silovanje ne samo što uključuje mnoštvo drugih situacija, nego je uobičajeno da je sasvim drugačija situacija od napada neznanca na ulici. Istraživanje iz 2016. pokazalo je da od svih silovanja prijavljenih britanskoj policiji tijekom dvije godine, niti jedan jedini između oko 400 incidenata nije odgovarao stereotipu o neznancu s oružjem koji koristi silu kako bi penetrirao u žrtvu na ulici noću.

Uobičajeno je da se žrtve silovanja fizički ne opiru zato što su u nesvijesti, prestrašene ili fizički paralizirane. Istraživanje nad ženama koje su 2017. posjećivale kliniku za hitnu pomoć silovanim žrtvama u Stockholmu pokazalo je da ih je 70 posto prijavilo značajnu fizičku nepokretnost kao posljedicu snažnog straha. One nisu pasivno pristale, nego su im tijela reagirala na biološki normalan način na prijetnju. Odvajanje što je iskusila Korbel kao tinejdžerica, drugi je uobičajeni način automatske reakcije.

Žene žrtve silovanja u ratu Rat u Bosni Life Ratna silovanja: "Hrvatice najmanje o tome govore"

Klinička psihologinja Zoe Peterson koja vodi "Indiana University’s Kinsey Institute Sexual Assault Research Initiative" kaže da je učestalo da ljudi u stanju u kojem fizički ne mogu pobjeći od i tijekom traume, traže neku vrstu bijega u psihološkom bijegu. Mozak se može "odvojiti" kako bi pomogao osobi prebrođivanje tog trenutka. No, to čini i manje vjerojatnim sposobnost osobe da se brani. To, ironično, dovodi dotle da iskustvo manje nalikuje na "pravo silovanje", što je razlog zašto se od žena koje nisu uzvratile borbom, manje može očekivati da će takvo silovanje nazvati silovanjem, kazala je Peterson.

Drugi kulturološki stereotip je da samo žene i djevojčice mogu biti seksualno napadnute. Uznemirujuće je da većina muškaraca koji su zlostavljani ili silovani kao djeca ili kao odrasli ne smatraju da je tu bila riječ o zlostavljanju ili silovanju. Peterson je s kolegama ispitala 323 muškarca o svojim seksualnim iskustvima.

Samo 24 posto onih koji su silovani kao odrasli, nazvalo je to silovanjem. Matthew Hayes koji živi u Kaliforniji, razumije zašto je tako teško koristiti tu riječ. On je znao da veza u kojoj je bio u svojim ranim 20-ima nije normalna. Samo što je njegova djevojka češće pribjegavala prinudi nego što je bila fizički nasilna. Zato on to i nije nazivao silovanjem. On se prisjeća tri posebna incidenta.

Nastavak na sljedećoj stranici...

  • Stranica 1/2
Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.