Početkom 1994. zapatistički gerilci EZLN-a proglasili su rat Meksiku kako bi se izborili za ukidanje diskriminacije potomaka Maja i ostalih urođeničkih naroda. 22 godine poslije vrlo slične ideje rađaju se i među Afromeksikancima, potomcima robova iz Afrike koje su španjolski kolonizatori doveli u Meksiko još u 16. stoljeću. Potomaka afričkih crnaca danas je u Meksiku dva milijuna ili 1,66 posto stanovništva Meksika, od kojih se Afromeksikancima smatra njih 1,4 milijuna ili 1,16 posto.
Uočivši što se u Meksiku događa, BBC je napravio reportažu o "crnom narodu izbrisanom iz povijesti", o ljudima koji u nekim aspektima života trpe takvu diskriminaciju da se nekima događa da ih jednostavno izbace iz zemlje. Meksički kantautor Chogo el Bandeno iskusio je dio toga kad je posljednji put iz svog mjesta na jugu zemlje putovao u Mexico City. "Policija me je tjerala da triput pjevam nacionalnu himnu, jer mi nisu vjerovali da sam Meksikanac. Morao sam navesti i imena pet pokrajinskih guvernera", opisao je što je sve morao učiniti prije nego što su ga pustili na miru.
Clemente Jesus Lopez, voditelj vladinog ureda za Afroamerikance u državi Oaxaca, naveo je, međutim, primjera dviju žena koje nisu uspjele uvjeriti lokalne dužnosnike da su meksičke crnkinje, jer ovi su "pouzdano znali" da takvih u Meksiku jednostavno nema. "Jednu su deportirali u Honduras, a drugu na Haiti, unatoč tome što su imale savršeno uredne identifikacijske isprave", objasnio je britanskoj novinarki. Naravno da su vlastite državljanke vlasti potom morale vratiti, ali šteta je već učinjena.
To što su Afromeksikanci u pravilu izrazito svijetle kože, do te mjere da ih se jedva može razlikovati od urođenika, ali opet dovoljno da ih gnjave na svakom koraku, samo je dio problema. Drugi dio problema je to što im država je dopušta da se službeno izjašnjavaju kao Afroamerikanci, bez obzira na to što oni imaju svoju kulturu, svoje tradiconalne instrumente, običaje i bez sumnje su prepoznatljivi kao zasebna skupina.
Ne priznaju im status manjine zato što – izvorno govore španjolski, a ne neki drugi jezik poput potomaka indijanaca koji čine 10-ak posto stanovništva. A to onda znači da ne mogu računati niti na financijsku pomoć za razvoj i očuvanje kulture niti na posebne zdravstvene programe niti na još mnogošto drugo. Vlastiti jezik, pak, nisu sačuvali jer su ih Španjolci dovlačili jako davno i odasvud iz Afrike, te su ih zapošljavali kao predradnike koji su upravljali u to vrijeme brojnim indijancima.
Jedino što su zasad dobili jest da se na popisu stanovništva 2015. izjašnjavaju kao "negro", crnci na španjolskom jeziku, unatoč tome što se oni sami ne nazivaju tako nego "moreno", odnosno tamnima, očito zato što je proces miješanja s ostalim stanovništvom, pretežno bjelačkim, kroz stoljeća otišao toliko daleko da su danas mnogi od njih bitno svjetliji čak i od najsvjetlijih Afroamerikanaca.
Humberto Hebert Silva iz ureda za Afromeksikance u Oaxacu upozorava da nezadovoljstvo opasno tinja, te da se bliži kritičnoj točki poput one koja je potomke Maja u Chiapasu u 1990-ima natjerala da se pridruže zapatističkom ustanku. "To jednostavno ne može biti u redu da nas ustav vlastite zemlje ne priznaje... Do sada su crne zajednice trpjele diskriminaciju i držale se pravnih puteva koje su iscrpjele. Naša zajednica sada razmišlja slično kao i urođenici uoči pristupanja uz zapatistički ustanak", kazao je Silva.
