Najmanje 21 žena u zatvoru Ilopango u Salvadoru služi kaznu jer su proglašene krivima da su počinile abortus. A one su se na suđenjima redom branile da su pretrpjele spontane pobačaje. Daily Beast je posjetio zatvor za žene, smješten u opasnom predgrađu glavnog grada El Salvadora. Novinarka Nina Strochlic u dvorištu zatvora posjetila Teodoru Vasquez, malu ženicu u bijeloj majci i bijelim tenisicama, kako bi saslušala njenu priču. Ova 32-godišnjakinja postala je, nakon kampanje Amnesty Internationala, lice žena koje su zatočene po slovu jednog od najstrožih zakona u svijetu protiv pobačaja. U Salvadoru je pobačaj od 1998. zabranjen pod apsolutno svim okolnostima.
Nebitno kolike su šanse da se fetus razvije ili kolike su opasnosti po zdravlje i život žene. Bolnice su obavezne prijaviti vlastima sve sumnjive slučajeve. A to onda dovodi do toga da su ponekad žene koje pretrpe spontani pobačaj, optužene za pobačaj u poodmakloj trudnoći, za što su predviđene kazne i do 50 godina zatvora. Nadbiskupija u El Salvadoru je bila ključna u tome da je tako rigidan zakon o pobačaju prošao kroz parlamentarnu proceduru. Pritom je katoličkoj crkvi uspjelo da u Salvadoru izbori stroži zakon nego u još pet drugih zemalja u kojima se izborila za apsolutnu zabranu.
Ove žene su poznate kao "Sedamnaestorka" po broju koliko ih je bilo izvorno. A broj im stalno raste. Od 150 žena koliko ih je osuđeno po tom zakonu, najmanje njih 26, uključujući i Vasquezicu, osuđeno je za ubojstvo. Vasquezica je osuđena na 30 godina zatvora nakon što su je pronašli u nesvijesti s mrtvorođenim djetetom u zahodu na radnom mjestu. Do sada je odslužila devet godina: "Znala sam za zakon", kazala je. "Ali nikad nisam razmišljala o njemu jer nisam mogla ni zamisliti da bi se mogao odnositi na mene."
Zatvorsko dvorište u kojem su se susrele novinarka i zatvorenica odiše mirom. Ali se iza vrata nalaze prostorije koje su popunjene s devet puta više zatvorenica nego što su zatvorski kapaciteti. Vasquez dane provodi učeći, pohađajući sate kuhanja i razmišljajući o svom sinu koji je sada u šestom razredu osnovne škole. Nedavno je njen slučaj preuzela udruga "Građani za dekriminalizaciju pobačaja", koja u Salvadoru brani žene u novim suđenjima i podnosi žalbe u starim slučajevima. Odvjetnici koji je besplatno zastupaju nastoje joj smanjiti kaznu na pola. Ako bi uspjeli, ona bi svejedno morala provesti u zatvoru još šest godina. U nastavku, ona navodi svoj slučaj vlastitim riječima:
"13. srpnja 2007. bila sam u devetom mjesecu trudnoće i radila sam u restoranu na fakultetu. Bio je petak i u 15 sati šef mi je rekao da će dan poslije biti sportska priredba te da bi zbog toga trebalo pripremiti više hrane. Poslao me je na tržnicu u nabavku. Kad sam se vratila, počela sam se osjećati loše. U 18 sati sam pala i pokušala ustati. Naravno da mi nije bilo lako, trbuh mi je bio ogroman. Bilo mi je loše, ali nisam mislila da je to povezano s trudnoćom, jer i prije sam bila trudna. A u 19 sati počela sam se osjećati doista jako loše i uhvatili su me učestali trudovi. Rekla sam kolegama da idem telefonirati, ali nisam mogla naći nijedan broj osim onog od policije, pa sam zamolila kolege ako bi me netko mogao odvesti do bolnice. Bio je tamo i moj šef, pa sam ga molila da mi da plaću unaprijed kako bih si mogla platiti bolnički račun. Sjela sam na stepenice ispred ulaza i čekala policiju, ali se nitko nije pojavljivao.
Jako je kišilo. Šef me nije mogao odvesti jer je i sam imao hitan slučaj kod kuće. Nastavljala sam zvati policiju, a operaterka me je uvjeravala da će netko doći po mene svakog trenutka. Osjetila sam kao da moram otići na zahod, pa sam otišla. Ali, kako je u hodniku bilo mokro, poskliznula sam se i pala. A u zahodu je bilo mračno, nije bilo struje. I kad sam skinula donje rublje, pala sam u nesvijest. Tako nekoliko puta. Mislim da je to bilo zato što sam već gubila jako puno krvi. Mislila sam da još uvijek imam svoje dijete. A tada se začulo kucanje na vratima, policija je došla. Okružili su me i jedan je rekao: "Što si to učinila?" Pitala sam: "Što?" A on je rekao: "Ne pretvaraj se da ne znaš što si učinila." U tom su mi trenutku stavili lisičine i odveli do policijskog kombija. Odvezli su me u ćeliju za zadržavanje. Još tijekom vožnje sam jako krvarila i jedan je policajac rekao da će im "ta žena umrijeti u kolima".
Tek oko ponoći odveli su me u kliniku za porodništvo. Ne sjećam se ničega sve dok se nisam probudila sljedećeg dana. Noga mi je bila vezana za krevet, bilo je mnoštvo novinara. Sljedećeg dana moja obitelj je za moj slučaj doznala na televiziji. Istog dana vratili su me u ćeliju za zadržavanje u policiji gdje sam provela tri dana. Osam dana poslije imala sam saslušanje na sudu, devet dana poslije bila sam ovdje u zatvoru. U studenom sam bila na sudu, u siječnju sam imala još jedno saslušanje, a moji su roditelji nabavili odvjetnika. Imao je samo 11 sati vremena proučiti moj slučaj i za vrijeme izricanja presude samo je sjedio pored mene, ne znajući ništa o slučaju i samo čekajući da me sudac osudi.
U sudnici mi je bila i obitelj kako bi mi pružila potporu. Kad su čuli: "Optuženu osuđujemo na 30 godina zatvora", bio je to za njih najteži udarac. Moj otac i moja sestra počeli su plakati. Uspjela sam izvući nešto snage i reći im da će sve biti u redu. Prvog dana moje 30-godišnje kazne zahvalila sam svojim roditeljima što me nikada nisu napustili. Kad sam napokon stigla u zatvor, bilo me je jako strah. Čula sam da žene koje dođu pod ovakvim zločinom, u pravilu pretuku. Znala sam da će se nešto i meni dogoditi. Tog dana bilo je već treći dan kako nisam ništa jela. Sve su zurile u mene, okružile su me i pitale tko sam. Bila sam toliko preplašena da sam rekla lažno ime: Helena. Pod tim imenom još me znaju, samo što sada znaju da je bila riječ o lažnom imenu.
Uzimanje lažnih imena ovdje je normalna pojava. Vremenom sam nekima rekla zašto sam u zatvoru, ali sam jako pažljivo otkrivala kome ću to reći. Moj sin Gabriel 8. rujna napunio je 13 godina i u šestom je razredu. Posjećuje me jednom godišnje jer živi daleko s mojim roditeljima i nema novca za posjećivati me. Jako me brine da se ne priključi nekoj od lokalnih bandi. Kad me posjeti, dotrči mi i kaže mi: "Mama, želim da dođeš kući." Ovdje kod sebe imam bilježnicu i svaki put kad mi dođe, izvadim je tako da mi on može u nju nešto nacrtati. On zna da sam ovdje zato što sam ovdje jer sam mu sve objasnila. On zna da sam ja njegova majka i ne želi to mijenjati.
Trenutno pohađam studij. Imam snove za koje, da sam ostala na slobodi, nikada ne bih ni pomislila. Znam da ću nešto postići. Još sam mlada. Vidjela sam toliko drugih slučajeva, poput mog, da sam odlučila studirati pravo. Da su doista proveli istragu u mom slučaju, bilo bi im jasno da ja ovdje ne pripadam. Pobačaj se ne događa samo tako da ga se izazove, nego se može dogoditi i slučajno. Mi smo sve redom osuđene, ali nas nisu istraživali. Ja nisam jedna takva ovdje."
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
vrlo žalosno ,, prvo što si ubila svoje dijete a drugo što je kazna tako duga ....