Life
15881 prikaza

Zagrebački davitelj uživao je u ubojstvima

Ubojice koje nikada nisu pronađene
Thinkstock
Godinama je sijao strah po bivšoj Jugoslaviji, a uhvaćen je potpuno slučajno. Njegovo svjedočenje na sudu izaziva jezu

U narednim danima Express.hr donosi feljton o najgorim jugoslavenskim ubojicama, među kojima je bilo puno slučajeva zvjerskih ubojstava u Hrvatskoj. Prvi nastavak je priča o zagrebačkom davitelju Antunu Stankoviću

Antun Stanković strah je zagrebačkim ulicama sijao krajem 1982. i početkom 1983. godine. Problematično djetinjstvo i obiteljsko nasilje potencirali su njegovu delinkvenciju. Ubojica je postao u 33. godini.

Na Badnjak 1982. godine pozvonio je na vrata zagrebačkoj liječnici Ljudmili Brolich (64) u Tuškanovoj ulici 3 i predstavio se kao djelatnik Elektre. Žrtvu je potom ugušio i iz stana joj odnio zlatninu, novac i druge vrijedne predmete. Dok je policija tapkala u mraku za okrutnim ubojicom, Stanković je počinio još jedan zločin, opisao ga je Večernji list prije nekoliko godina.

Nakon što ga je u stan pustila vlastita teta Magdalena Sirc (56), udario ju je sjekirom. Kada je pala na pod, zadavio ju je rukama te, kao i u prvom slučaju, iz stana pokupio vrijedne predmete. Bilo je to 21. veljače 1983. godine, svega nekoliko dana prije nego što će ga djelatnici tadašnjeg Sekretarijata za unutrašnje poslove u Zagrebu privesti licu pravde.

Alison Parker Slomljeni otac Life "Kćer su mi ubili na TV-u i Youtube to svaki dan vrti"

Otkriven je jer je zlatninu koju je ukrao iz stanova žrtava prodavao po Varaždinu. 

– Mislili smo da je robu koju nam je donosio na prodaju stekao provalama – kazali su osupnuti kupci "krvave" zlatnine. Pomagači u preprodaji nakita također su bili pritvoreni i kažnjeni. Stanković je mjesecima bio nevidljiv "miliciji" jer se gradom šuljao samo u večernjim satima, sve iz straha da ne bude otkriven. Dane je uglavnom provodio u stanovima svojih znanaca. Osim koristoljublja, Stanković je kasnije istražiteljima priznao da mu je sam čin zločina predstavljao i određeno zadovoljstvo te da se ne kaje zbog nedjela.

U knjizi Marka Lopušine "Najzagonetnije jugoslavenske ubojice" objavljeno je Stankovićevo priznanje zločina koje prenosimo u cijelosti.

Ja sam sumirao cijeli svoj život i sva razočarenja. Došao sam do zaključka da sam pred zidom. Nisam više vidio nikakvu perspektivu. Tim sam se mislima bavio već od ljeta 1982. Htio sam se ubiti, ali nisam imao snage... Razmišljao sam dosta ovdje u pritvoru. Vidim da im je čudno, i meni je čudno, da ja ne osjećam nikakvu krivicu i kajanje. Ja znam da su to gnjusna djela bez  opravdanja, ali ja se ne kajem... Kod liječnice Ludmile Brolich, u njen zagrebački stan došao sam 24. prosinca 1982. Otvorila je i ja sam rekao: gospođo, ja sam inkasant za struju.’ I malo smo pričali o struji. Pokazala mi je kako njena  grijalica malo troši. Onda smo malo pričali o pušenju i zdravlju, ona je postajala sve nervoznija jer je vidjela da ja ne odlazim, pa sam joj kazao: ,Gospođo, ja vam nisam nikakav inkasant, ja sam kriminalac.’ A ona: ,Kaj bi vi mlad gospon, novce, ja vam to nemam, sve držim na banki.’

Krenula je u sobu, tamo je bio telefon, a ja za njom. Uhvatio sam je jednom rukom za rame, a drugom za usta. Počela se boriti, pala je na pod. Opkoračio sam je i primio objema ruke za vrat. U groznici sam, ali osjećam izvjesno zadovoljstvo. Čini mi se da je to trajalo čitavu vječnost. Ustao sam, uzeo neke rukavice i vidim ona još krklja. Onda sam joj stavio jastuk na lice... Imala je šezdeset godina. Znao sam da iz njenog stana  ne mogu ništa odnijeti... 

...Ja sam Antun Stanković, zovu me Braco, Dugi ili Tuna. Iz Zagreba sam. Rastao sam u Jurjevskoj, bio sam živo dijete i dobro razvijeno. Imao sam uglavnom dobro djetinjstvo. Često sam išao kod djeda i bake u Klanjac, tamo sam u petoj obolio od žutice. Bila je to, u stvari, dječja paraliza. Tako sam zadobio te stvari sa nogama: deformacija potkoljenice, lijeva jače izražena, kraća i tanja desetak centimetara... Kako sam rastao, tako je situacija u kući bila sve gora, jer mi je otac bio veliki egoist i alkoholičar, sklon pijanstvu i agresivan.

Scena iz serije When they see us Jezivi zločin Kultura Našli su je silovanu, bez oka - oni su nevini bili u zatvoru

Volio je žene, nije davao ništa u kuću, sve je trošio na sebe. Majci nije dao ni da se zaposli, pa je morala prati odjeću naokolo i šiti. Otac nas je tukao, povlačio je i nož, pa smo bježali van, i majka, i ja, i polusestra... Razveli su se 1965., ali smo još tri godine živjeli skupa... Sa školom nije bilo loše do šestog razreda. Matematika i hrvatski su bili moja sklonost, a poslije sam iz obiteljskih razloga popustio...

Antun Stanković | Author: Wikipedia Wikipedia

Otac mi nije poklanjao previše pažnje, mada sam volio ga kopirati. Hvalio se da je propušio u sedmoj, i ja sam. Osmi osnovne završio sam privatno i srednju sam markirao... Jednog dana otac me je prijavio miliciji, jer sam navodno htio ubiti ga. U stvari, htio je on mene, ja sam branio mamu i sestru, jer ih je otac napadao... 

Uopće, otac mi je znao govoriti: ti si moj drek, ja te mogu ubiti kad hoću. Vodio me u Međimurje, pokazivao bi mi grob od djeda i govorio: ,Ovo je naša vikendica, tu ima mjesta i za tebe možeš odmah, ako nemaš gdje!’ Majka sve to nije mogla izdržati, otišla je 1968. na skrbništvo, a ja u varaždinsko prihvatilište... To su moje tri najljepše godine, imao sam  krasnog odgojitelja... 

Selo Dobruša u Moldovi Zaboravljen Life Selo duhova: Tu živi jedan čovjek, susjede su mu ubili

Počeo sam piti s četrnaest godina i to aer-konjak i rum-punč. U Varaždinu sam prešao na pivo i vinjake, kad bi popio više ,pukao bi mi film’, rekli bi mi poslije da sam bio agresivan. Ja se ničega nisam sjećao. Pio sam stalno, i dok sam radio, svi su stalno pili... 

Maštao sam kako ću postati filmski snimatelj, a ne auto-lakirer. Otac se hvalio da će mi to srediti preko veze, a nije nikada. Samo se hvalio svojim prijateljima. Nisam mogao naći nikakav posao, pa sam počeo javljati se na privatne oglase u Sisku, Dupcu, Savici. Konačno, 1973, dobio sam posao u ,Jugomontaži’, preko studentskog servisa, na određeno, bio sam referent u administraciji... Tada sam počeo zabavljati se sa Đ., prvom velikom ljubavi. Bila je alkoholičarka, starija osamnaest godina i bolesno ljubomorna. Devet godina smo hodali i svađali se i mirili se... Tako je bilo i sa drugom ljubavi. Isto alkoholičarka, isto starija deset godina od mene, isto smo se svađali i tukli... A onda sam 1979, prvi put otišao na liječenje od alkohola u Vinodolskoj, mjesec dana... U poduzeću su počeli seliti me iz kancelarije na gradilište i natrag, dok me jednog dana nisu izbacili... Znao sam, to je kraj... Nisam imao ništa. Znao sam da tetka Magdalena Sire ima nešto novaca i nešto vrijednosti. Razmišljao sam jednom ili dva puta da joj uzmem ključeve i uđem u stan kad nema nikoga. Onda sam to odbacio...

Odlučio sam se opet za gušenje, grozio sam se krvavih situacija... Kod tete sam došao 21. februara 1983. Skuhala je kavu i govorila o obiteljskim problemima. Oko dvanaest sam jeo grah i onda je počela spremati ručak. Okrenula mi je leđa, čistila je krumpir. Ustao sam i izvadio sjekiru iz pojasa. To vam je sjekirica mala, trideset centimetara, teška 0,75 kg, s oštricom u kožnoj futroli koju nisam skinuo. Lupio sam je u potiljak tupim dijelom sjekire. Srušila se na pod, čulo se krkljanje poslije desetak minuta. Opkoračio sam je i počeo daviti objema rukama i krpom... Nije više bilo snage u njoj za obranu. Opet sam osjetio ono zadovoljstvo. Kada sam vidio da je stvarno mrtva, prebacio sam joj jednu kuhinjsku krpu preko lica. Nisam mogao gledati to lice. Ljudi u tom trenutku nisu lijepi... Nije mi žao tih žrtava, ni najmanje...

Tekst je preuzet iz knjige Marka Lopušine "Najmisterioznije jugoslavenske ubojice"

  • jessicabailey 17:12 14.Listopad 2019.

    Ovo je najbolji posao koji Google sada plaća. Prvog mjeseca primio sam 29736 dolara za rad 3 sata dnevno. Počeo sam prije četiri mjesecA i odmah sam ponio kući najmanje 7835 do 9454 dolara tjedno. ---->>> www.CashFLow77.Com