"Zagrebački beskućnici crknu kao psi i spale ih kao pse"

On je motor udruge i čitavog niza projekata - od časopisa “Fajter” kojeg prodaju članovi njegove istoimene udruge, preko (anti)tura “Invisible Zagreb” tijekom kojih se zainteresirane vodi po gradu i ukazuje na život beskućnika, do “skvota” u koji pokušava s ceste skloniti što više beskućnika. Ime mu je Mile Mrvalj, a nadimak "Fajter". O svom nekadašnjem načinu života govoriti će bez uvijanja ili srama, a upravo mu je to i cilj - maknuti stigmu srama s beskućnika.

1/13

"Ako pitate upravu grada Zagreba, metropola i Hrvatska gotovo da i nemaju beskućnika, a to je zapravo golem problem. Da, teško ih je vidjeti da spavaju po cesti kao u New Yorku ili Parizu radi naših rigidnih zakona o skitnji koji nemaju veze sa zdravim razumom. Onda se povlače u ruševine i šupe gdje ih glođu štakori i nagriza zima. Često se radi depresije odaju alkoholu, a onda jedva požive par godina, jer alkohol razara", kaže Mrvalj čije su ture po centru veliki hit.

I sam je iskusio beskućnički život na ulicama Zagreba koji je trajao gotovo četiri godine. Danas živi u sobičku u potkrovlju kojeg plaća na istom kvartu gdje je najčešće lutao. Ima pećicu i svoj prostor i smatra se sretnim.

Vrlo se iskreno prisjeća svojih dana na ulici, kada mu je kava iz aparata na Glavnom kolodvoru značila sve. O tome priča “domaćima” i turistima koje vodi po punktovima grada i priča im o tome kako je živjeti kao “odbačenik društva”. Njemu je, kaže, tada bilo važnije da ga netko s poštovanjem pozdravi negoli da mu da novac.

"Zovu me škole, zovu me stranci. Dobro je to jer onda imam priliku pokazati kakav je to stvarno život. Meni je kanta za smeće bila život. Znao sam rasparati vreću iz koje ispadne zgažena mačka sa crijevima vani i smrskanom glavom. Mokraća, drek, inzulin, krv, trula hrana... Rasparaš vreću i ne znaš što će iz nje ispasti. Sad su vrućine, ljeto, zamislite kako vam je kad se ne otuširate samo jedan dan. Ako sam bio jako umoran ili iscrpljen ili ako je bila velika hladnoća, ušao bi u tramvaj napraviti nekoliko krugova po gradu ili odspavati", priča ovaj zaljubljenik u umjetnost koji je proteklih godina postao borac za prava beskućnika, organizirao izložbe, motivirao donatore, skupljao umjetnička djela studenata, organizirao volontere i radio pakete donirane robe i potrepština za beskućnike.

Nakon svega toga, i vječnih borbi sa sustavom koji ne pomaže i potpuno je socijalno neosjetljiv Mile ne zaboravlja reći kako je i sam dobio pomoć prijatelja i poznanika, nakon što je mislio da mu više nitko neće pomoći. Vodi i nešto što od milja zove "skvotom", iako to zapravo to i nije.

"Nije to pravi skvot jer smo mi tamo ipak s blagoslovom vlasnika, kojem hvala. Riječ je o zapuštenoj kući, bez vode i struje u kojoj živi četvero ljudi. Dvije žene su u prizemlju, jedna je nedavno imala moždani udar pa je sada u bolnici, a na katu su dva muškarca, jedan od njih moj imenjak Mile koji je jedan od rijetkih beskućnika koji želi javno govoriti o svom životu i problemima", kaže Mrvalj s kojim se dogovaramo da će lokacija kuće i stanovnika ostati tajna.

"Postoji to uvjerenje da su svi beskućnici zli pijanci i da su si svi sami krivi za svoje stanje. To nije točno, jako je malo potrebno da “skliznete” dolje, a jako je puno potrebno da se opet popnete", kaže Mrvalj koji je rođen u Sarajevu, gdje je podigao kredit, stavio stan pod hipoteku i otvorio likovnu galeriju što je bio njegov san.

Galerija je propala, nakon čega su mu uzeli stan, a njega je, kako to obično biva, napustila supruga dok sa sestrom nije u kontaktu.

"I ta moja galerija kad je propadala, ljudi su mi savjetovali da je zatvorim, ali ja sam išao do kraja. U svojim snovima uvijek idem do kraja. Moj san je bio ova udruga i ja ću i s njom do kraja", kaže drčno. 

"Sarajevo više nije moj grad. To su ulice koje poznajem, građevine i parkovi, ali došli su neki drugi ljudi, a grad čine ljudi. Divlji su potjerali pitome. Tako i Zagreb postaje provincija. Što se mene privatno tiče, ja tamo nemam nikoga jer svi koje znam su mi okrenuli leđa, a to se često dogodi kada dotaknete dno", kaže Mrvalj.

Iako se opisuje kao apolitičan i ni pod koju cijenu ne želi ući u neku stranku, politički se aktivirati ili "posuditi svoj lik" nekome, Mrvalj strastveno raspravlja o politici. Prepun je informacija, brojeva, sjeća se svakog skandala, razumije se u ekonomiju. Žalosti ga što mladi odlaze ali kaže da je to radi "nesigurnosti sustava, toga da vas ništa ne čuva od nepoštenja, a ne čak toliko radi malih plaća".

Ima Mrvalj neiscrpnu zalihu beskrajno tužnih priča, no usprkos tome ne gubi nadu.

"Mom prijatelju Čedi Kolaku, koji je također prodavao “Fajtera”, njemu smo u akciji nabavili staru kamp kućicu da u njoj može spavati, i sakupilo se 4.000 kuna. Ubrzo je obolio od raka grla, i napravili su mu onu “rupu” na vratu, koja se onda mora svaki dan čistiti i njegovati, ali njemu to nije imao tko. Pet ili šest dana njemu se pelene nisu mijenjale, on jadan nije umro, on je crkao. To su ljudi koji žive kao psi, crknu kao psi i na kraju ih sahranjuju kao pse. Samo se spale i bace u zajedničku grobnicu bez imena, bez prezimena, bez svećenika. Grad plaća samo kremiranje", kaže Mrvalj koji od Grada ništa ne traži niti išta očekuje ali je bijesan jer negiraju da na ulicama metropole postoji dvije do tri tisuće beskućnika, a “kreveta” je za njih 170, kada se zbroji “hotel Kosnica” i prihvatni centar u Jukićevoj.

Nešto je bolje s pučkim kuhinjama iako više od petine svaki dan ne uspije “ugrabiti” ručak. Dodatan su problem osobni papiri, prebivališta i osobne, jer ako beskućnik to nema ne može se niti prijaviti za čitav niz stvari, počevši sa socijalnom pomoći.

"Prvi sam koji sam se, kada je zakon promijenjen i omogućeno da se “prijaviš” na adresu centra za socijalnu skrb, to uspio iskamčiti. Prvo su mi rekli “da, to je moguće ali mi ne znamo kako” i poslali me van. Onda je jedna krasna novinarka napravila priču o tome, i odmah sam pozvan natrag, a na stolu me čekala osobna iskaznica, po kratkom postupku. Ipak se moglo", kaže Mile s iskrom u oku.

On uvijek, kaže, postigne ono što si zacrta, a zacrtao si je da će njegova udruga biti uspješna te da će, vrlo skoro, moći imati legalne skvotove koji će funkcionirati kao male manufakture gdje će beskućnici moći raditi i nešto za sebe zaraditi.

"Grad Zagreb ima 7000 napuštenih prostora. Kad bi mi Bandić sad dao koji prostor ja bi od njih napravio skvot. Ali ne, bolje da trune i raspada se, nego da ih mi adaptiramo. Uzeo bih kućicu u Dubravi ili na Savici, platili bi ju 150 eura, naselili nekoliko ljudi i smislili što da rade da si zarade. To treba zakonski legalizirati i adaptirati uz manja ulaganja", kaže Mile i osvrće se na to kako je jako mnogo već donirano njegovom "privremenom" skvotu.

"Svašta smo dobili i od privatnih osoba, i od kompanija. E, kad bi nam samo netko pomogao s kamionom da izbacimo smeće koje je tu već bilo, a neki su još dodatno i nanijeli. Već imam volontere za nošenje, i kad bi samo ljepenkom mogli riješiti pitanje krova", sanjari Mrvalj kojeg najviše živcira kada ga netko nazove i ponudi nekom njegovom članu udruge da “dođe kod nas na farmu ili imanje raditi za stan i hranu”.


"Odmah pitam ‘a, kakva je plaća’, pa se oni čude, da kakva plaća ako ima hrane i smještaja. Pa nije moja udruga agencija za izdavanje robova, što vam je ljudi, tako im kažem. I beskućnici zaslužuju priliku da rade, zarade i dostojanstveno žive", zaključuje Mrvalj.

Planira on, kaže, svašta, ne samo “samoodrživi skvot”. Od mini knjižnice za beskućnike koju planira napraviti s knjigama koje mu često doniraju, do nastavka akcije skupljanja donacija hrane i potrepština te slaganja paketa koje onda dobivaju članovi njegove udruge i beskućnici, pa sve do toga da želi i drugima pomoći da se “dočepaju” papira kao što je to uspio i on.

Najviše se ponosi time kako je njegova udruga transparentna.

"Kad radim pakete, nema skladištenja jer niti imam gdje, već se sve odmah razdijeli. Često moram ljude navlačiti za rukav da idemo sređivati papire ili da pokupe 300 kuna jer su to ljudi koji su potpuno odustali od života, ne žele više postojati. Depresija, i onda alkoholizam, pa se ti izbori svaki dan za volju za život", kaže Mrvalj koji točno zna koliko je kuna skupio u kojoj akciji i gdje je to sve otišlo. 

Pomagao je skupljati sredstva za kupnju instrumenata za djecu u Nazorovoj, a na Institutu Ruđer Bošković organizirao je izložbu o beskućništvu uz pomoć potpredsjednice udruge, Antonelle Šantek.

Napominje da je dodatan problem tretman psihički bolesnih beskućnika koje se samo "odveze negdje, napuni lijekovima i vrati na cestu".

"Rijetko se beskućnici žale, jer misle da na to nemaju pravo. Zamislite se buditi izgrizeni od štakora, pothlađeni i gladni. Prljavi ste i svi vas zaobilaze. Zato nisam niti podržao onu akciju mjerenja tlaka i šećera beskućnicima u parku. Kakva im je to pomoć za bilo što. Jel si mogu promijeniti prehranu ili platiti lijekove? Ne mogu, dakle samo ih dodatno bacate u depresiju", kaže Mrvalj koji s puno razumijevanja govori o ljudima koji, primjerice, stalno okolo tegle neke stvari i skladište ih.

"Mislim da im to daje neki osjećaj vrijednosti, da nešto imaju, nešto posjeduju, makar to bilo smeće i otpad. Znao sam jednog koji je skupljao lutke i igračke te je uvijek kada bi se selio iz barake u baraku nosio vreće lutaka i igračaka sa sobom", prepričava sjetno, ali vrlo se brzo vrati na temu politike.

"Mile se ne da u kalup, sve što sam postigao, postigao sam sam", kaže Mile koji od 10 kuna koliko zaradi po broju Fajtera, četiri idu za tisak, a šest ide njegovom prodavaču, koji od toga živi ili se potpomaže. Jedan je broj na hrvatskom, jedan na engleskom.

"Krasni ljudi pišu, jako smo sretni. Dobar je papir, boje, a i u sustavu PDV-a smo. Od crno-bijelog smo dogurali do kolora i 4.000 primjeraka", kaže ponosno Mile koji se ne voli osvrtati na ružne komentare nekih građana Zagreba.

Većina je, kaže, korektna, no sam Mile nije optimističan o smjeru u kojem društvo ide. Jedno je sigurno, njegovi su životni planovi da pomogne drugima njemu samome najveći poticaj.

"Nikad ne odustajem", kaže nam i namigne.