Life
1456 prikaza

"Zadnji sam izašao iz Auschwitza, preživio sam odjel dr. Mengela"

Auschwitz
Povijesni arhiv
Opatijac Oleg Mandić posljednji je napustio zloglasni nacistički logor

Ja sam Oleg Mandić, posljednji logoraš koji je kao slobodan čovjek, živ, napustio pakao Auschwitza, govori tihim drhtavim glasom otkrivajući lijevu podlakticu s tetoviranim brojem 189488 dok na računalu ispred sebe promatra tlocrt zloglasnog logora smrti iz kojeg je prije 70 godina samo čudom izašao živ. 

Oleg Mandić | Author: Nel Pavletić (PIXSELL) Nel Pavletić (PIXSELL)

Opatijac Oleg (82), novinar, pravnik i publicist, u proljeće 1944. godine je kao 11-godišnji dječak s majkom i bakom uhićen u Voloskom pokraj Opatije. Nakon riječkog sproveden je u tršćanski zatvor Coroneo, a odatle nakon dva mjeseca stočnim vlakom u Auschwitz gdje je dočekao Crvenu armiju i oslobođenje 27. siječnja 1945. godine. 

Taj je dan poslije proglašen Međunarodnim danom holokausta. Oleg, uznik logora smrti, imao je sreće da odmah pri dolasku završi u logorskoj baraci, a ne u plinskoj komori i žeravici krematorijske peći. I danas pamti kako je proljetni miris jorgovana u vrtu svojega doma zamijenio mirisom smrti u Auschwitzu. 

"Nakon dva mjeseca u tršćanskom zatvoru, 10. srpnja 1944., oko pola noći, ukrcali su nas u stočne vagone. Na podu je bila slama, a mali prozorčići zakovani daskama. U svakom od 25 vagona bilo nas je po 70. Otvarali su vagone jednom na dan zbog čišćenja slame jer se nužda vršila u vagonima. Na vagonima je kredom bilo ispisano Auschwitz, naša krajnja destinacija, ali nismo imali pojma što to znači", prisjeća se Oleg puta do logora smrti. 

Nakon tri dana stigli su Auschwitz. Iskrcali su ih iz vagona i razdvojili Židove od ostalih, muškarce i žene.

"Nekome je promaklo da imam 11 godina, pa sam završio s majkom i babuškom, kako sam zvao baku, jer su djeca do 10 godina razvrstavana s majkama. Morali smo se svući do gola i ostaviti sve svoje stvari, izuzev naočala kome su trebale. To je bila gomila ljudi, oko 2000, od čega su polovina bili žene i djeca. Dali su nam krpicu s ispisanim brojem i u redovima smo čekali da nas zavedu kao logoraše. Kod upisivanja mama se porječkala s pisarom, a on joj je rekao: ‘Pa ženo, znaš li ti gdje si? Ovo je Auschwitz, logor za uništavanje’. Ostali smo bez riječi. Ako smo do tada bili blesavi, tada smo shvatili gdje smo došli. Silne bodljikave žice, karaule i udaljeni dimnjaci krematorija prvo su nam upali u oči, ali to nam nije puno značilo jer smo mislili da je to dio neke industrije. Krenuli smo dalje, goli. Na prvom zaustavljanju su nas ošišali, a odraslima obrijali i stidne dlake dezinficirajući nas protiv ušiju. Mene su ošišali, a kako sam bio nizak, onaj koji me je dezinficirao umjesto da me namaže tom tekućinom po glavi, on mi je gurnuo glavu u tu kantu. Počeo sam urlati od bola i trebalo mi je deset minuta da mi se vrati vid", prisjeća se tog dana Oleg. 

S majkom i babuškom su, uz broj, bili označeni crvenim trokutom, a to je značilo da su politički zatvorenici.

Šindlerova lista | Author: Universal Pictures Universal Pictures

"Ja sam dobio broj 189488 s crvenim trokutom, muški. Mama je dobila broj 82603, a babuška 82604, ženski. Židovi su imali svoje serije, a oni koji su dolazili na samo jedan dan u Auschwitz bili su bez broja i zbog toga nikad nije utvrđen točan broj žrtava. Nakon tetovaže brojeva na lijevoj podlaktici goli smo u nekom lancu išli na tuširanje. Iza te prostorije naišli smo na gomilu odjeće oduzete od drugih logoraša. Ta odjeća je po leđima imala široku uzdužnu crvenu crtu nanesenu običnom bojom. Svatko je uzeo nešto za sebe. Tu smo proveli cijeli dan i tek uvečer smo došli u baraku, naša je imala broj 8, te sam tako jednostavno postao i bio samo broj - 189488. U svakoj baraci bilo nas je 700. Spavali smo u kojama ili drvenim rupama. Tu nas je moglo stati 12. Uznici su spavali na način da su šestero imali glave u jednom, a drugih šestero u drugom smjeru. Spavalo se u istoj odjeći, a cipele su se koristile umjesto jastuka da ih netko ne ukrade. Krađa je bila dopuštena jer je to bio način preživljavanja, a inačica za krađu bila je ‘organizirati’", govori Oleg.

Oleg Mandić | Author: Nel Pavletić (PIXSELL) Nel Pavletić (PIXSELL)

Dan u Auschwitzu im je počinjao buđenjem za pranje i nuždu u 3 sata ujutro tijekom ljetnih, a u 4 sata ujutro tijekom zimskih dana. Uznici su na zajedničko mjesto za nuždu puštani samo rano ujutro i uvečer. 

"Između onih koji su sjedili na nužniku hodala je čuvarica, najčešće članica SS-a, s bičem u ruci. Ako bi netko, po njezinoj procjeni, predugo sjedio, opalila bi ga po guzici", kaže Oleg.

"Slijedilo je jutarnje prebrojavanje ispred baraka, a i dan je završavao isto takvim prebrojavanjem. Broj je morao štimati. Ako bi netko umro, mrtvog bi ga u kolicima dovezli. Stajali su u peteroredovima na prozivkama koje su trajale po pola sata, a katkad i satima zimi ili za jakog sunca ili kiše. Jednog kišnog dana satima smo stajali. Zbroj se nije podudarao. Jedna je uznica prespavala i bojala se prijaviti. Nakon sedam sati traženja našli su je i to je bila katastrofa. Kad su je se dočepali, batinanjem su je usmrtili pred nama. Najgore je to što nitko od nas tisuća i tisuća nije imao osjećaj samilosti za žrtvu čijom smo krivicom pola dana proveli u stavu mirno i pod kišom.... A što reći za majku koja je danima držala umrlo dijete na njedrima samo kako bi i za njega dobila porciju hrane", prisjeća se proživljenih užasa. 

Oleg Mandić, uznik Auschwitza, bio je i na odjelu monstruoznog dr. Mengelea.

Auschwitz | Author: Wikipedia Wikipedia

"Nakon dva mjeseca u ženskom logoru trebao sam proći liječnički pregled u ambulanti za prijelaz u muški logor jer su utvrdili da sam stariji od 10 godina. Doveli su me u ambulantu i posrećilo mi se. Imao sam temperaturu višu od 38. Valjda sam se uplašio i s tom temperaturom po njemačkim propisima nisam mogao prijeći iz ženskog u muški. Istodobno su tisuće ljudi ubijali na tome mjestu, a ja, klinac, nisam smio iz ženskog u muški dio zbog temperature. Apsurdna njemačka pravila. Vjerojatno sam zbog toga i preživio. Smjestili su me na odjel blizanaca dr. Mengelea. Tu je hrana bila bolja. Mislio sam da bi tu bilo dobro ostati. Služio sam se svim trikovima. Ne znam odakle mi to, ali sam znao da ako trljam termometar, mogu ga natrljati do željene temperature, ali je bilo loše ako si ga natrljao previše, 39 i više. Svaki dan je dolazio Mengele i nije mi tada izgledao kao čudovište. Blizanci su povremeno odlazili, rijetko bi se vraćali. Na kraju sam se opet stvarno razbolio, pa su me prebacili na zarazni odjel. Dijelio sam krevet s jednim malim Rusom. Ja sam imao 11, a on 7-8 godina. Sprijateljili smo se. Pričao sam mu o moru, plavim prostranstvima, a on meni o žitnim poljima. On je bio bolestan, drhtao, noću se znojio. Pokušavao sam mu pomoći koliko sam i kako mogao te se jedne noći prestao tresti. Ujutro sam pomislio kako napokon mirno spava. Tolja se zvao. Međutim, kad sam ga bolje pogledao, više nije imao prilike nikad se tresti. Svoj život je završio u mojem krevetu. To je bio jedan od najbolnijih trenutaka u mojih osam mjeseci u Auschwitzu", govori Oleg prebirući po starim fotografijama iz Auschwitza koje odišu smrću. 

Dobio ih je za svog prvog posjeta logoru. 

"Došao sam tamo i na fotografijam ugledao lice dječaka, svoje lice. Pitao sam šeficu muzeja za te slike, a ona mi je rekla da mene, dječaka s fotografija traže godinama. Snimila nas je ruska novinarska ekipa nakon što su s vojnicima ušli u logor. 

Danas Oleg drži predavanja svjedočeći o okrutnostima u Auschwitzu. 

Auschwitz | Author: Auschwitz.org Auschwitz.org

"To je bila institucija za uništenje. To znači da je krajem 1942. nacistička vrhuška s Hitlerom željela uništiti milijune Židova, a mi ostali smo bili kolateralne žrtve. Holokaust nije bio samo progon Židova, nego progon svih protivnika. Nisu znali kako se na brzinu riješiti trupala, pa su sagradili krematorije. Njihovi eksperti su izračunali na koji način se 4400 trupala može riješiti u 24 sata. Palili su dva muška trupla s jednim ženskim, jer ženska tijela imaju više masnoće pa zajedno brže sagorijevaju. Monstruozno je da čovjek u 20. stoljeću osmisli industriju smrti. Ubijali su u rukavicama. Nisu prljali ruke, a milijune su ubili. To je horor da civilizirani čovjek svoja znanja usmjeri na to koliko i kako najbrže mogu sagorjeti trupla. Od ulaska do izlaska iz logora s mirisom smrti nismo se rastajali. Vidjeti ljude da odvode u smrt bilo je normalno. Neki su ubijeni u logoru tek što su došli tako da nigdje nisu bili ni zavedeni. Odveli bi ih na tuširanje i umjesto vode pustili im plin. Krajem 1944. logor je bio prebukiran i u jednom danu je bilo 100.000 logoraša, a normalno je bilo oko 90.000, pa je i to bio razlog za ubijanje. Nije im bilo dovoljno samo uništenje i ubijanje, nego su nacistički nutricionisti osmislili koliki broj kalorija moraš dati ljudskom organizmu da bi se u roku od 6,5 mjeseci samo od sebe ugasio. Crvena armija je 27. siječnja 1945. oslobodila Auschwitz i tada nas je bilo 4000. Devet dana ranije Nijemci su otišli povevši sa sobom 80.000 ljudi na poznati ‘marš smrti’. Baka, mama i ja ne bismo mogli hodati pod tim uvjetima pa smo nekako ostali. U logoru je ostalo 5000 ljudi, a za devet dana su došli Rusi i našli 4000 ljudi. Kako? U tih nekoliko dana tisuću ljudi je umrlo, istekao im je onaj ‘rok trajanja od 6,5 mjeseci’", prisjeća se Oleg.

Gotovo 10 godina nakon izlaska iz Auscwitza za Olega je taj dio života bio tabu. 

"Njemački sam učio prije logora, a usavršio ga tamo. Trebalo mi je 10 godina nakon rata da bih ponovno progovorio i riječ njemačkog. Spominjanje Auschwitza i bilo kakvih razgovora vezanih za taj dio mojega života bilo je dugo tabu. Bavio sam se novinarstvom, ali tek na desetu obljetnicu sam se osmjelio napisati članak o mojem iskustvu i nakon toga je sve krenulo, otvorio sam se", kaže Oleg dodavši kako ga je poljski predsjednik Walesa odlikovao za promicanje istine o Auschwitzu. 

Oleg Mandić kaže kako mu je upravo okolnost što je bio u Auschwitzu omogućila da ima jako lijep život. 

"Sretan sam jer znam i zašto, u svojoj glavi posložio sam kockice. Ja sam u 13. godini shvatio da mi se više ništa loše u životu ne može desiti. Tako nastupajući prema svemu i kaljuži koja je i mene dotakla, takav moj stav mi je omogućio da imam prekrasan život", pojašnjava pokazujući stotinjak pehara i medalja koje je osvojio te koje i dalje osvaja igrajući bridž. 

Do sada je Auschwitz posjetio desetak puta, a odlazio je uvijek kad bi mu bilo najteže.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.