Grupa od tri otočića poznatih pod nazivom Salvation Islands smjestila se na sjeveroistočnoj obali Južne Amerike . Ti su otoci danas zarasli u džunglu koja prekriva ostatke zloglasne francuske kaznene kolonije. Nekada je tu bilo zatvoreno oko 60.000 muškaraca, a njih manje od 2000 boravak na otoku je preživjelo. Najmanji otočić među njima, poznat kao Vražji otok, bio je najzloglasnija kaznena kolonija, utemeljena 1852. godine a zatvorena 1953. godine.
U početku je tu bila kolonija gubavaca, a kasnije su ih zamijenili politički zatvorenici. Zahvaljujući opasnim stijenama i snažnim strujama oko otoka siguran pristup bio je moguće jedino uz žičaru koja je povezivala otok sa glavnim otokom Royale. Tu su bili smješteni zatvorenici koji su se mogli slobodno kretati. Samica je bila smještena na najjužnijem među njima, otoku Saint-Joseph.
Zatvorenici su svoje dane na ovim otocima provodili razmišljajući o bijegu koji im je bio u potpunosti nemoguću. Vode su bile prepune morskih pasa koji su se navikli na tijela onih zatvorenika koji su umrli u zatočeništvu, a koja su bačena u ocean. Na otoku postoji i groblje, no samo rijetki zatvorenici na njemu su i pokopani, piše The Vintage News.
Svi oni dijelili su minijaturne ćelije, ne veće od tipičnih kupaonica. Jedna od najtežih kazni bila je izolacija u potpuno mračnoj sobi. Neke su zatvarali i u duboke rupe sa rešetkama na vrhu i tako su bili prepušteni na milost i nemilost vremenu. Muškarci bi poludjeli zbog količine batina koje su dobivali gotovo svakodnevno, od čuvara ali i drugih zatvorenika. Ubijala ih je izolacija i naravno manjak hrane i pića. Bili su lak plijen štakorima i šišmišima, a morali su u podmorju tražiti drva, pa čak i graditi cestu (Route Zero) koja se nikada nije koristila.
Na kopnu se oporavljao mjesecima uz pomoć domorodaca. Do SAD-a je stigao pješke, putujući preko Južne, kroz središnju Ameriku i Meksika. 1938. godine objavio je knjigu Dry Guillotine zbog koje su se Francuzi zapitali što se to u kažnjeničkoj koloniji događa.
Smjestio se u Venezueli, otvorio restoran i tamo živio godinama. 1968. godine napisao je autobiografiju Papillon u koji je opisao svoj boravak na Vražjem otoku. Knjiga je postala veliki hit po kojem je snimljen i film sa Dustinom Hoffmanom i Steveom McQueenom 1973. godine. Uspjeh knjige omogućio mu je povratak u Francusku 1970. godine. Mnogi su poslije tvrdili kako je izmislio mnoge događaje iz knjige, prenio, tj. ukrao tuđa iskustva.
Vražji otok svoje posljednje zatvorenike vidio je 1953. godine a nakon toga otočje postalo turistička atrakcija. Posjetiteljima ipak nije dozvoljen dolazak na Vražji otok, pa su mogli samo istraživati Royal na kojem su sačuvane samo neke administrativne zgrade.
