Life
6013 prikaza

Vizija Hrvatske 80-ih: Svi će imati posao, neće biti tajkuna...

Stjepan Mesić, novinarka Jagoda Martinčević, dirigent Ivan Cerovac 80-ih
Željko Hladika/24sata/PIXSELL
Donosimo povijesnu ekskluzivu o prvom konceptu neovisne Hrvatske koji je napisao Ivan Cerovac

Dok se političke elite u Hrvatskoj danas, više no ikad ranije, razilaze oko vizija Hrvatske kakvu žele i za kakvu se bore, mnogi su stava da je slika neovisne Hrvatske u emigraciji bila ujednačena, kreirana oko ideje rušenja komunističkog režima, socijalizma i samoupravljanja. No jedan dokument, danas zaboravljen i prešućen, baca posve novo svjetlo na emigrantske planove o neovisnoj Hrvatskoj. Njegov je autor Ivan Cerovac, glazbenik, novinar i emigrant.

On je autor slabo poznata i obrađivana dokumenta - "Letak za Hrvatsku ili zašto se moramo boriti za hrvatsku državu", o kojemu na svom blogu danas kaže: "Ovaj je tekst napisan (tj. Cerovac ga je napisao – op. N. M.) i objavljen za Uskrs 1982. god. kao programatsko-propagandni letak. Iako je objavljen u relativno nepoznatom Vjesniku hrvatskih radnika i iseljenika, koji je izdavao u Münchenu hrvatski župnik i sinjski franjevac dr. Dominik Šušnjara, tekst su preuzeli brojni drugi emigrantski listovi, a mnogi su ga tiskali i kao letak i kao separat.

Grb SR Hrvatske | Author: Nanin7/ Wiki/ CC BY-SA 3.0 Nanin7/ Wiki/ CC BY-SA 3.0
Tako je taj tekst doživio neslućenu popularnost i rasprostranjenost". Ovo je možda jedini dokument u kojem se precizno projiciraju nadanja hrvatske političke emigracije, obrisi buduće samostalne hrvatske države i nacrt njezina unutarnjeg društvenog, političkog i ekonomskog uređenja. Budući da je bio ovoliko rasprostranjen i prihvaćen, može se smatrati plebiscitarnim opredjeljenjem o hrvatskoj državnosti nakon raspada Jugoslavije.

Navodimo nekoliko najvažnijih elemenata. Na pitanje kakva će biti buduća hrvatska država Cerovac odgovara: "Zemlja slobode i blagostanja. U hrvatskoj državi će svanuti hrvatskom narodu sloboda. Sloboda svima i sloboda svakom pojedincu. Svi državni i gospodarski napori i djelatnosti bit će usmjereni na što veće ostvarenje slobode i blagostanja cijelog društva. Ostvarit ćemo slobodu okupljanja, udruživanja i političkog djelovanja. Ostvarit ćemo slobodu misli i slobodu tiska.

Ostvarit ćemo socijalnu pravdu - što znači, da ćemo iskorijeniti siromaštvo, omogućiti svakom građaninu Hrvatske život u takvom obilju, kakvo će imati svi stanovnici Hrvatske. U hrvatskoj državi ne će biti zapostavljenih slojeva, skupina i pojedinaca. Ostvarit ćemo pravo na rad, na školovanje, na zdravstvenu zaštitu, na stan prema broju članova obitelji.

U hrvatskoj državi više nitko ne će biti progonjen zbog ispovijedanja vjere, zbog političkog uvjerenja ili svog podrijetla. Svi će građani Hrvatske biti potpuno jednaki pred zakonom, a pravosudni sustav će biti neovisan o vlasti i vezan isključivo na zakone. Policija će izgubiti svoje sadašnje povlastice. ISKORIJENIT ĆEMO KORUPCIJU. Hrvatska država će omogućiti nesmetan razvoj društvu i društvenim strukturama.

Grb Republike Hrvatske | Author: Public Domain Public Domain
Svatko će naći posla u svojoj domovini, i više nitko ne će morat napuštat svoju domovinu i odlazit u inozemstvo da bi preživio. Gospodarstvo. U hrvatskoj državi će biti ukinuto uništavanje seljačkog gospodarstva. Štoviše, sve ćemo učiniti, da seljačka gospodarstva napreduju. Hrvatski će radnici biti stvarni vlasnici svojih tvornica i stvarno će moći sami (bez miješanja države ili bilo koje partije) odlučivat o svojoj sudbini. Hrvatski će radnici sami odlučivat o svojim radnim mjestima, o plaćama, o upravljanju tvornica.

Više nema povratka na sustav privatnog kapitalizma (Amerika) niti na sustav državnog kapitalizma (Jugoslavija). Isto tako će biti omogućena i privatna inicijativa u gospodarstvu. Politika. ‘Nama je na srcu socijalizam, pravi, nadahnut život čovjeka u socijalizmu, pun ljepote i pravde, onaj kojeg su htjeli naši djedovi za nas, život slobodan od laži i podvala njegovih neprijatelja. Mi smo za istinu i pobjedu istinskog samoupravljanja, gdje ćemo zaista svojim glasom na našem području i upravljat.

Mi nismo samo na riječima za društvenu reformu, mi smo za reformu ljudskih odnosa... Mi uistinu želimo da reforma iz naše zemlje izbaci sve što je nezdravo, reakcionarno i što nas sputava’, proklamirao je 1968. godine Hrvatski književni list. Mi se s njime možemo samo složiti. Hrvatska država će biti pravedna država. Oni koji budu tom državom upravljali, bit će kontrolirani. U vanjskoj politici će biti Hrvatska neutralna. Hrvatska ne će biti više odskočna daska za napad na druge.

Imat ćemo dobre odnose sa svakom državom, koja se bude prijateljski odnosila prema narodu hrvatske države. Stvaranjem takve države Hrvati će dati svoj veliki doprinos političkom razvoju čovječanstva, dajući primjer i rješenja za buduće oblike života slobodnih naroda.

Borba. Preostaje nam izboriti hrvatsku državu. Svim raspoloživim sredstvima. Jer to je i naše pravo i naša dužnost. Sigurno je, da ta naša borba ne će biti lagana. Bit će, teška, duga i krvava. No, dobitak, koji nas na kraju čeka, nadoknadit će sve naše žrtve i odricanja. Pred hrvatskim narodom će se otvoriti u hrvatskoj državi danas još neslućene mogućnosti napretka, kojeg će nositelji biti naši sinovi i unuci. Na nama je, da im taj napredak omogućimo!".

Jednostavno je neizbježno propitivanje što je se od ovoga programa ostvarilo u samostalnoj, slobodnoj, nezavisnoj današnjoj Republici Hrvatskoj. Stari skeptik i cinik Krleža znao je ironizirajući kazati: i vi ćete doživjeti da vam se ostvare ideali! Godine 1980., u razgovorima s Enesom Čengićem, kazao je i sljedeće:

Miroslav Krleža i Tito | Author: Davor Puklavec (PIXSELL) Davor Puklavec (PIXSELL)
‘Mi neke stvari u korijenu nismo dobro postavili. Kako recimo danas stoje stvari sa sviješću, ne s partijskom nego s građanskom? Je li to zajednica? Ima li smisla? Je li ona moja, tvoja, naša, negdje postojeća... Gdje je ta svijest? Jesu li svi elementi dovoljno jaki da izdrže – to se može pokazati u momentu neke eventualne krize’."

Eto, pitanja i samo pitanja! A krize su uvijek izvjesne! Kako je bila lijepa Republika pod Carstvom, govorili su razočarani francuski revolucionari, promatrajući ostvareni san koji je postao noćna mora. Tu istu misao nedavno je, na drugi način, rekao Vladimir Šeks, priznajući da se u Hrvatskoj upravo odvija "egzodus biblijskih razmjera", što je strašan, plebiscitarni poraz onih koji su Hrvatsku sanjali kao modernu Utopiju. Kako je došlo do tog poraza? Je li on bio ugrađen u temelje projekta?

Što je Hrvatska? Kakva bi trebala biti? Jesu li oni koji su je sanjali ikad imali na umu postojanje svih ovih "struktura dugog trajanja" - imanentne, nadsistemske korupcije, ortačke vizije gospodarstva? Uz letak, Cerovac je poduzeo i jedan od zamašnijih pokušaja definiranja pojmova hrvatske države i njezina društvenoga uređenja u hrvatskoj političkoj emigraciji 1980-ih godina. Bio je to njegov "Hrvatski politički leksikon" (HPL).

Ivan Cerovac, kako stoji u škrtoj i nedorečenoj natuknici u "Hrvatskoj enciklopediji" je: "hrvatski glazbenik i politolog (Zagreb, 2. 1. 1946). Studirao glazbu u Zagrebu i Beču, a političke znanosti u Münchenu. Godine 1969–71. novinar Studentskog lista i Hrvatskog tjednika. Od 1972. u emigraciji; suradnik Nove Hrvatske u Londonu. Objavio "Hrvatski politički leksikon" (1988). Djelovao u Hrvatskome narodnom vijeću za Njemačku; glazbenik, zborovođa i dirigent. Godine 1990–93. direktor Zagrebačke filharmonije."

"Hrvatski politički leksikon" (Worldwide, London 1988) knjiga je leksikonskog formata, s leksikonski obrađenim natuknicama, s pridodanom literaturom na kraju svake opširnije natuknice. U hrvatskoj političkoj emigraciji govorilo se i pisalo često i prečesto kako se njezini aktivisti bore za "slobodnu" i "samostalnu", "nezavisnu" i "suverenu" Hrvatsku. Bili su to pojmovi mutni, nejasni, ali zavodljivi i mobilizatorski. Najčešće uporabljeni kao propagandni elementi. Ali što su stvarno bili ili što su trebali postati – to je drugo pitanje.

Tito i Ante Pavelić | Author: screenshot/youtube screenshot/youtube
No jedan dio članaka je obrađen enciklopedijski, te brojem redaka, stilizacijom, pridodanim referencijama i kritičkom aparaturom prelazi leksikonske okvire (Broz Josip, Domobrani, Habsburgovci, Hebrang Andrija, Jelačić Josip, Jugoslavija, Katolička crkva, Masovni pokret, Nezavisna Država Hrvatska, Partizanski pokret, Pavelić Ante, Starčević Ante, Ustaški pokret, Zrinsko-frankopanska urota i dr.). Navedeni izdavač, kao i mjesto izdavanja, zapravo ne odgovaraju stvarnim činjenicama, pretpostavljamo, zbog razloga sigurnosti i obmane udbaških progonitelja.

U uvodnim napomenama Cerovac je u nekoliko crta iznio osnovne kriterije kojima se služio pri radu. Prvo, "uspostavljanje kroatocentričnosti kao temeljnog mjerila vrijednosti ljudi i događaja. Već tu misao bilo je teško provesti, budući da naša politička historiografija upravo vrvi smjernom naklonošću prema trenutnom gospodaru, te najčešće pokazuje daleko više razumijevanja za strane interese negoli za hrvatske.

U uvjetima našeg samokažnjavanja, okrenuta je ona svim mogućim uzvišenim i časnim idejama, dinastijama, interesima, zaboravljajući pri tome osnovno pitanje hrvatske državnosti i slobode. Zbog toga je pod mjerilom kroatocentričnosti ocjena osoba ili događaja nešto drukčija nego što je to uobičajeno i prihvaćeno".

U ovih nekoliko redaka puno je elemenata kritike kojima se služila i lijeva historiografija, lijevi intelektualci, što nije čudno za bilo koga koji je htio istinoljubivo pristupiti hrvatskoj povijesti, pa je tako i Krleža 1926. pisao: "Na rubu rimske, antičke i, kasnije, cezaropapističke Evrope, na rubu Bizanta i Stambula, na rubu budimskoga feuduma, baroknoga Beča ili, danas, centralističkog Beograda, Hrvatska nikad nije postala ‘kroatocentričnom’, kao što su je idealno zamišljali naši rodoljubivi historici".

To kroatocentrično stajalište, rečeno jednostavnije i razumljivije, značilo je biti svoj na svome, sa svojom puškom na ramenu, svojom lisnicom u džepu, sa svojom proizvodnjom i svojim interesima, narodnim stvarnim potrebama, a ne tuđinaca i odnarođenih elita, bezrezervno i beziznimno dosljedno zauzet isključivo očuvanjem svojega suvereniteta i identiteta.

Drugi kriterij kojim se Cerovac služio jest ispunjavanje - svakom natuknicom, vrednovanjem i svakom interpretacijom - programske orijentacije za budućnost, pa je ova knjiga zato i programskoga karaktera: "Bilo bi pogrešno i sudbonosno, kad mlađi naraštaji ne bi vodili računa o slijedu hrvatske političke misli, o povijesno i društveno uvjetovanim odrednicama, te kad ih ne bi uzimali u obzir. Hoće li za naše mlađe generacije i njihovu političku djelatnost povijest biti magistra vitae ili ne, presudno je pitanje budućnosti. Posluži li ovaj leksikon tome cilju, ispunjena je njegova namjena".

Hrvatska zastava na brodu | Author: Petar Glebov (PIXSELL) Petar Glebov (PIXSELL)
Hrvatska je već dugo u procjepu između lijevog i desnog ekstremizma. Zatim, ona je u procjepu između liberalističkog demokratizma i nacifašističkog totalitarizma. Bježeći u posljednjim desetljećima od optužbi za jedan ili drugi ekstremizam, njezina se politička elita prilijepila uz centrističku političku poziciju koju njeguje i većina europskih vlada.

Međutim, centristička politička pozicija, kao i centristička pozicija u svakom drugom području djelovanja, redukcionistička je pozicija koja "reže" krila svemu i svačemu i nitko i ništa se ne može podići i uzdići. (Trulež i močvara. Raj za urbane štakore! – rekli bi žešći zanesenjaci.)

Kroatocentričnost za koju se Cerovac jasno opredjeljuje izražava se na razne načine, ali osobito jasno i snažno u odnosu na nekoliko kategorija. Prva je pitanje države, odnosno državnosti. U uvodnim napomenama Cerovac je sačinio kratak povijesni pregled hrvatske državnosti s njezinim usponima i padovima. Neprekinutost hrvatskoga državnog prava svim je hrvatskim političkim opcijama bila jasnim putokazom k stvaranju samostalne hrvatske države.

Zašto se na tom putu priklanjalo polovičnim ili potpunoma suprotnim rješenjima izraz je ne samo općih povijesnih (ne)prilika nego i kompromiserskih, oportunističkih i usko interesnih klasnih opredjeljenja tadašnjih političkih elita. U natuknici "Habsburgovci" Cerovac jasno utvrđuje da je interes ove dinastije bio zadržati turske provale na hrvatskom području, da je nakon više desetljeća takvih borbi većina hrvatskog plemstva 1527. na Saboru u Cetinu izabrala Ferdinanda Habsburškog za kralja.

Tome se usprotivilo slavonsko plemstvo predvođeno Ivanom Zapoljom, što je izazvalo građanski rat, u kojem su pobijedili Habsburgovci. Izbor je pao na Ferdinanda jer je obećavao pomoć u borbi protiv Turaka, što nije ispunjavao. Kao što ta dinastijska kuća nije ispunjavala i sva ostala utanačena državnopravna obećanja sve do 1918. godine. Nitko tada nije pitao hrvatski narod ni za što!

I tad, na završetku Prvog svjetskog rata, hrvatska politička elita, unatoč više nego jasnim upozorenjima zašto i kako srlja "kao guske u maglu", izabrala je dinastiju Karađorđevića da bi obranila svoje uske interese. Ni tada, a moglo se, nitko nije pitao narod za mišljenje!

Logor u Jasenovcu | Author: Wikipedia Wikipedia
Kobna i nepremostiva podijeljenost razdirala je hrvatski narodni korpus postupno ga slabeći, sve do danas. Kroatocentričnost, razvidno je, javlja se kako u pozitivnom tako i u negativnom smislu. Hrvatstvo gornjih slojeva razlikuje se od hrvatstva donjih slojeva kao nebo i zemlja!

Kroatocentričnost u vrijeme NDH došla je do svoga najgorega izražaja, bez obzira na obećanja i nadanja. U velikom članku Nezavisna Država Hrvatska Cerovac je dosta objektivno prikazao nastanak NDH, prilike u njoj i njezin pad, ali je izostavio nekoliko važnih činjenica koje se ne mogu apsolvirati uopćenim ocjenama.

Zaključak: "Već za osnivanja NDH, za njezina trajanja, a pogotovo nakon njene propasti, na nju se srušio bijes velikosrpske propagande, te danas jugoslavenski, a i strani autori opisuju NDH, kao genocidnu i zločinačku. To ona sigurno nije bila". Kao dokaz za ovu posljednju tvrdnju Cerovac navodi u ovom članku, a i na drugim mjestima, da su za takvu optužbu krivi "postupci nekih ustaša, koji su do stanovite mjere vođeni sa znanjem Hrvatske državne vlade i Glavnog ustaškog stana, (te) nemaju nikakvo ni političko, ni moralno opravdanje".

Takvih je, dakako, bilo napretek, ali NDH je kao država donijela rasne zakone, izopćila zakonima pojedine narode, Srbe, Židove, Cigane, a po ideološkoj osnovi, i Hrvate, oduzela im građanska prava, imovinu i živote. Time je po definiciji genocida OUN iz 1948. to bila genocidna država. No to ne znači – a mnogi su tu optužbu zlonamjerno širili – da su svi Hrvati tada, i Hrvati uopće, genocidan narod.

Uostalom, uz neke Hrvate, u genocidnim postupcima sudjelovali su i neki Srbi, neki Židovi, pa i neki Cigani, bilo pristajanjem uz politiku NDH, bilo sudjelovanjem u njezinoj vojsci, bilo aktivno u logorima! Kako se približavala propast NDH, tako je vlast ublažavala ili suspendirala svoje zakonske odredbe. Ali bilo je to i neiskreno i prekasno. Uz ovu kroatocentričnu državotvornu poziciju, kao druga karakteristika, osobito dolazi do izražaja antijugoslavenstvo.

Društvo Josip Broz Tito | Author: Goran Kovacic (PIXSELL) Goran Kovacic (PIXSELL)
Cerovac se priklanja takvom stajalištu i obrazlaže ga u nizu članaka (Država Slovenaca, Hrvata i Srba, Jugoslavenski odbor, Jugoslavenski unitarizam, Jugoslavenstvo, Jugoslavija). Iako su hrvatske elite (političke, intelektualne, ekonomske) od Ilirskoga pokreta do 1990. bile najzaslužnije za utemeljenje jugoslavenstva i realizaciju dviju jugoslavenskih država, druge, njima suprotstavljene hrvatske elite (pravaške, ustaške i liberalno nacionalističke) zagovarale su hrvatsku državnu samostalnost.

No njihovi su se međusobni programi itekako razlikovali. Maksimalni, velikohrvatski program, koji je osobito propagirao ustaški pokret, uključivao je "narodno i povijesno hrvatsko područje" od Triglava do Subotice i Zemuna, od Sušaka do Novog Pazara i Peći! Od 1941. do 1945. te su granice bile nešto stegnute (njemačkim i talijanskim okupacijama u Sloveniji, Srbiji i Crnoj Gori), na područje od Kupe do Dunava i Drine, ali na tom ozemlju NDH nikad nije uspjela ostvariti svoju vlast i punu kontrolu.

Ne samo zbog vojne podjele na talijansku i njemačku sferu nego zbog nesposobnosti ustaške vlasti, pa država nije mogla funkcionirati. Partizanski pokret otpora, četnička pobuna, akcije jugoslavenske vojske u otadžbini, logično, udarali su gdje je bilo najslabije! Međutim, i da nije bilo ratnih neprilika, teško da bi NDH uspješno funkcionirala na teritoriju na kojem su Hrvati bili manjina, a ostali bi se narodi najvjerojatnije ponašali prema njima kao što su se Hrvati s ostalima u obje Jugoslavije ponašali prema Srbima!

Jednostavno, Hrvati, kao ni Srbi, nisu imali dovoljno resursa da nametnu svoju velikonacionalnu državu. Stoga Cerovac, iako govori o hrvatskoj državi i u BiH, to čini zbog koncesija emigrantskim čitateljima, implicitno hrvatsku državnost vidi u okvirima avnojevske Hrvatske. Kao sudioniku Maspoka bilo mu je jasno da Hrvati nikad neće dosegnuti ne samo granice NDH nego ni granice Banovine Hrvatske!

Uostalom, kasnije (2007. na svom blogu) zapisao je: "Prikladno ondašnjim emigrantskim shvaćanjima, Muslimani su Hrvati (vidi Starčevića) a BiH su hrvatske zemlje. Čvrsto sam vjerovao u skoro stvaranje hrvatske države. Nisam mislio da se upravo ja kao politički emigrant trebam odricati bilo kojeg djelića zemlje na koji su Hrvati bilo kad u prošlosti polagali pravo. Mislio sam, jednog dana će o tome odlučivati Hrvatski sabor, a hrvatska država će nastati u onom opsegu u kojem to bude mogla ostvariti. Od 1990. god. i odluka Hrvatskog sabora ja te odluke poštujem i priznajem Hrvatsku u obliku u kojem ju je priznala međunarodna zajednica".

Trg bana Jelačića noću | Author: Sanjin Strukić/PIXSELL Sanjin Strukić/PIXSELL
Treći vid kroatocentričnosti je protusrpstvo. Na osnovi svoga zatočeničkog iskustva iz sabirnog logora Jasenovac, Ante Ciliga je o protusrpstvu napisao:

"Neprijateljem br. 1 smatrali su Pavelić i ustaše Srbe. Protusrpstvo je bilo njihova mistika, jedino načelo kojemu je Pavelić ostao stalno vjeran. Praviti razliku između velikosrpskih, protuhrvatskih, imperijalista i srpskih demokratskih elemenata, lojalnim prema Hrvatima – to je bilo za Pavelića neshvatljivo i nedostupno... Većina pravoslavnih, tj. Srba, i većina židova (piše malim slovom kao oznaku vjerske pripadnosti – op. N. M.) sjedili su u Jasenovcu bez određenog roka. Pod ustaškim režimom Srbi i židovi su bili ‘sumnjivi’ kao takovi, i zato je u načelu bilo dovoljno biti pripadnik tih dviju grupa da budeš poslan u Jasenovac, i to bez roka, za vječnost".

Pozadina i korijeni ovoga sukoba traju od vremena osmanlijske vladavine, kad su hrvatski dinarci i srpski dinarci, kao jedini oblik opozicije, znali samo za hajdučke akcije. Na hajdučki način vladalo se u monarhističkoj Jugoslaviji, pa se takvoj vladavini najuspješnije moglo suprotstaviti na hajdučki način, način hrvatskih, hercegovačkih dinaraca: ljutu travu na ljutu ranu!

Međutim, Cerovac je zagrebački i minhenski đak. Njegova retorika, unatoč koncesijama i određenom oportunizmu spram emigrantske situacije i publike, nije tvrdo kroatocentrična; ne poznaje iracionalnu isključivost i mrzilačku bjesomučnost.

Skoro paralelno s antijugoslavenstvom odvija se i četvrta dimenzija kroatocentričnosti – antikomunizam. Međutim, što se može lijepo vidjeti iz članka Komunistička partija Jugoslavije (koji bi komotno mogao stajati u nekoj jugoslavenskoj enciklopediji) Cerovac, kao i dosta drugih pisaca iz emigracije, ne uviđa koji bi to oblik ideološkog opredjeljenja mogao zadovoljiti kroatocentrične interese.

Naime, u hrvatskoj političkoj povijesti demokracije skoro da i nema, a svi oblici autoritarnih, diktatorskih i totalitarističkih vladavina itekako su dobro poznati. Ono malo demokracije iz monarhističke Jugoslavije nije ostavilo skoro nikakvoga traga u hrvatskom kolektivnom pamćenju. Neposrednu demokraciju, samoupravljanje, iz druge Jugoslavije emigranti odbacuju po navici, kao dijete s prljavom vodom.

Malo tko je od njih spreman u hrvatskoj povijesti pogledati socijalističku baštinu, od najranijih dana, povezanu i s kršćanstvom, preko komuna, cehovskih bratovština, socijalno motiviranih ustanaka, revolucionarnih gibanja 1848., radničkih sindikalnih borbi, nastojanja socijaldemokracije, Radićeva pokreta, korporativističkih projekcija, ustaškog socijalizma, Brozova pokreta i revolucije.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.