Life
6875 prikaza

VIDEO: Ovako je počeo rat u Dubrovniku

Bombardiranje Dubrovnika 1991.
dubrovniknet.hr
Na današnji dan prije 26 godina započela je agresija na Dubrovnik. Grad je ostao bez vode, struje... Dubrovčanin Elvir Islamović tada je imao 12 godina. Prisjetio se tih teških trenutaka

Opći napad na grad pod zaštitom UNESCO-a počeo je na današnji dan prije 26 godina. Trupe JNA i Teritorijalne obrane crnogorske vojske potpomognute specijalcima crnogorskog MUP-a i dragovoljcima iz srpskih mjesta istočne Hercegovine krenule su u pohod na drevni hrvatski grad Dubrovnik. Kako su ga tada zvali - išli su u 'rat za mir'.

Cilj je bio uspostaviti potpunu informativnu blokadu Dubrovnika. Tako je već prvog dana Dubrovnik je ostao bez struje i vode, a raketirana je i zgrada Centra za obavješćivanje te repetitor i relej na Srđu, što je uzrokovalo prekid telefonskih i radijskih veza. Prve granate ispaljene su iz topova JNA i rezervista Hercegovačkog korpusa s položaja oko Trebinja. Taj dan počela je agresija i osmomjesečna opsada Grada.

Napad je istovremeno krenuo iz nekoliko pravaca: iz smjera crnogorske granice i Debelog Brijega prema Konavlima, zatim iz smjera Trebinja prema Brgatu, te jedan dio prema Slanom preko Ćepikuća.

Prvislav Lederer, otac Gordana Lederera Gordan Lederer Life Heroj bez puške: "Bol i ljubav koja nikada neće nestati..."

Grad je izdržao u okruženju do svibnja 1992. kada ga Hrvatska vojska deblokirala i oslobodila. U srpsko-crnogorskoj agresiji poginulo je 92 civila, 417 branitelja, 11 pripadnika Narodne zaštite te trojica vatrogasaca.

Dubrovčanin Elvir Islamović tada je bio 12- godišnjak, a ovo je njegova ispovijest o naglom i traumatičnom odrastanju u ratnom razdoblju.

Te nesretne 1991. imao sam 12 godina, bio sam još ono pravo dijete, balavac, osnovnoškolac, uživao u nogometu na "male bare" u Čokolinu i pripremao razne vragolije s ekipom iz kvarta i škole. Nitko od nas nije bio svjestan opasnosti koja nam se približava. Čak i kad su iznenada omiljene dječje emisije i serije na televiziji zamijenili tenkovi i vojnici, a preko radija svakim danom glasovi reportera i izvjestitelja iz raznih dijelova Hrvatske postajali sve ozbiljniji, dramatičniji...Vokabular se i nama naglo počeo mijenjati. Uvuklo nam se sve više izraza koje smo dotad slušali samo u partizanskim filmovima nedjeljom, ali svejedno, nekako nismo ni slutili što nam se sprema. Čak ni kad se počela skupljati ozbiljna vojska na granicama s BiH i Crnom Gorom pa niti kad je JRM zapčela pomorsku blokadu dubrovačkog akvatorija u rujnu. Ništa nam, tako naivnima, nije bilo jasno. Pa neće valjda napasti Dubrovnik. Ta je naša zabluda trajala kratko. Do 1. listopada. Od tog dana u moja su se sjećanja uzrezivali ožiljci kao da ih je netko urezivao nožem, svakog dana...I prvi ožiljak stigao je tog dana, bio je to trenutak kad sam shvatio da počinje - rat.

oba su pala OBLJETNICA Life "Kad su oba pala, oduzele su mi se noge"

Da, pravi rat. Ne onaj koji sam gledao na televiziji ili onaj koji sam vodio vikendima s plastičnim puškama u obližnjem parku. Pravi rat. Počelo je zaglušujućom bukom aviona i raketiranjem odašiljača na Srđu. Bile su to prve detonacije u Gradu, prve od tisuća koje će nas pratiti idućih dana, mjeseci, godina...

Ratne naslovnice Dubrovačkog vijesnika | Author: Privatna arhiva Privatna arhiva

Počelo je. Odmah po početku napada otac je primio telefonski poziv da se hitno javi u Zapovjedništvo obrane. Sjećam se da mi je pričao da je u JNA bio desetnik u topništvu, ali nisam znao ništa više od toga. Otac je odjurio, ostali smo u stanu majka, sestra i ja. Idućih dana jedna za drugom stižu katastrofalne vijesti sa svih dijelova dubrovačkog područja, sve se odvijalo nevjerojatnom brzinom, nisam ih ni stigao procesuirati. Slušamo kako padaju mjesta u okolici Dubrovnika, kako se mom Gradu približava pakao, a od oca ni traga ni glasa. Padaju Konavle, Cavtat, Dubrovačko primorje, vode se velike bitke u Župi Dubrovačkoj...ali na kraju obrana pada i grad ostaje u potpunom okruženju. Jedina točka iznad grada koju su branitelji držali je bila tvrđava na Srđu, središte herojskih borbi i simbol obrane Dubrovnika.

Točno koji dan prije nego se zatvorio obruč, sjećam se baš svih detalja, sjedio sam s prijateljima u parku i igrao šah, kad mi je jedan od njih rekao: "Elvire, evo ti oca." Okrenuo sam se i ugledao tatu u istim trapericama i džemperu u kojem je otišao, sav prljav i razderan. Viknuo sam "Tata!", a on me zagrlio. Tako zagrljeni hodali smo prema kući. Tad sam ga prvi put vidio da plače. Bilo mi je to nevjerojatno. Možda čak i nevjerojatnije od činjenice da je otišao na prvu liniju, vodio malu jedinicu na poluispravnom topu od 76 mm sa raštimanim ciljnikom u Župi dubrovačkoj i da se pod kišom granata i metaka uspio izvući i pješice vratiti u grad sa svojim suborcima. Toliko nevjerojatno. Nije se otac dugo zadržao s nama, već za koji dan otišao je na položaj na jednu od gradskih "čuka", jer drugih položaja osim gradskih - i onog na Srđu - nije bilo. Od trenutka kad je grad okružen počeo je pakao.

Nastavak pročitajte na idućoj stranici.

  • Stranica 1/2
  • Jugoivo 10:57 02.Listopad 2017.

    ....Uostalom one slike mladića izloženih u palači Sponza (još uvijek?)- nije "greda" što nisu rodjeni u Dubrovniku - nisu poginuli braneći Dubrovnik, već na specijalnim zadacima ili nekoj nesreći, nakon što su spašeni od opsade, od dvojca Mesić - Boniver. ... prikaži još!. A "jadni" leteći i ne, turisti to "nevide".

  • Jugoivo 10:49 02.Listopad 2017.

    Johny, meni nisu rekli Srbi "kako lijepo autogume gore" već rođeni Dubrovčanin (koji se nije mogao vratiti svom domu sa specijalizacije u inostranstvu). Iole koji je htio utvrditi koliko je bombardiran stari grad, mogao je i može pogledati, ko staklo ... prikaži još!o glatke ploče na Stradunu! Uostalom, nakon što su paravojne formacije, palile i razarale naselja i gradiće oko Dubrovnika, uvukle se u stari grad. Pa nije JNA bila baš tako glupa da bi razarala kulturnu baštinu svijeta!....

  • johny 12:11 01.Listopad 2017.

    da,a srbi su rekli da palimo autogume