Life
4981 prikaza

Ustav iz '74. trebao je spasiti Jugoslaviju od Titove smrti

Tito 1974., otvaranje mosta 25. Maj
Stevan Kragujević/ CC BY-SA 3.0
Istim promjenama udareni su i temelji hrvatske neovisnosti koja je na kraju izborena i za pregovaračkim stolom, kao i na bojištu

Prošlo je točno četrdeset i pet godina otkako su Mika Špiljak i Kiro Gligorov stavili potpise na jedan od najvažnijih dokumenata za hrvatsku samostalnost. Jugoslavenski ustav iz 1974. godine bio je jedan od najduljih na svijetu, trebao je riješiti sve probleme u državi i, što je i najvažnije, trebao je omogućiti nastavak funkcioniranja države i nakon smrti Josipa Broza Tita. Barem takvo uvjerenje su iznijeli autori teksta o Ustavu iz američke Kongresne knjižnice.

S njima se slaže i Žarko Puhovski u tekstu objavljenom povodom četrdesete obljetnice izglasavanja Ustava 21. veljače 2014. godine.

"Ustav iz 1974. bio je posljednji pokušaj da se osigura opstanak Jugoslavije – no taj pokušaj nije bio očajnički, nego pompozan (takorekuć u “Titanic“ stilu). Upravo svojom pompoznošću on je utjecao na (krvavi) kraj države koju je težio ne tek (koliko-toliko razumno) očuvati, nego (posve nerazumno) ovjekovječiti. U svakoj svojoj verziji, Jugoslavije je, naime, funkcionirala kao (razmjerno dugotrajno) primirje, koje je najčešće pogrešno shvaćano kao mir. Primirje, naime, zaustavlja rat, ali ne rješava ni probleme koji su do njega doveli, niti ukida legitimaciju koja u stanovitim povijesnim trenucima rat čini za milijune ne samo prihvatljivim, nego i moralno nužnim. Nedvojbeno je da primirje predstavlja bitan napredak u odnosu na ratno stanje, ali dugoročni problemi nastaju kada ga se nekritički razumije kao mir (što, konzekventno, znači da se uzroci rata – i njegove barem privremene prihvatljivosti za mnoge – skrivaju pod ideologijski tepih, suočavanje s prošlošću sustavno izostaje, a cijena je već toliko puta pokazana – prošlost se, s varijacijama doduše, ponavlja), napisao je Puhovski. 

Tito i Jovanka Nova godina Glamur i zabava Life Neviđene fotke: Kako su Tito i Jovanka slavili Novu godinu

Upravo ti napori u osiguravanju jugoslavenskog opstanka omogućili su i kasniju samostalnost Hrvatske i ostalih republika. Arbitražna komisija u okviru Mirovne konferencije o Jugoslaviji, poznata i kao Badinterova komisija prema predsjedniku Robertu Badinteru, rješavala je kompliciranu pravnu problematiku nastalu raspadom Jugoslavije. Za ovaj tekst najvažnije je Mišljenje broj 3 gdje su pravni stručnjaci zaključili da se granice između bivših federalnih smatraju granicama država sljednica i ne mogu se mijenjati silom.

Najveće promjene ticale su se radikalne decentralizacije države, a sve u sjeni Hrvatskog proljeća ugušenog tek nekoliko godina ranije. Boško Krunić, visoki dužnosnik Komunističke partije, svojevremeno je iznio tezu da su najveći protivnici ustavnih promjena bili velikosrpski elementi u Jugoslaviji. "Koncept velikodržavnih ideja dobivao je u Srbiji kroz vrijeme samo različite modalitete i privid nečeg novog. Osamdesetih godina, kada je došlo do rušenja autonomije Vojvodine, nazvan je antibirokratskom revolucijom, što je naravno bila koještarija. Važno je reći da iza tog koncepta ne stoje samo predstavnici vlasti i političari, nego većinski etno-intelektualna elita, koja je uvijek bila protiv bilo kakve decentralizacije i posebnosti Vojvodine", kazao je svojevremeno Krunić.

Budimir Lončar Bivši šef Ozne Top News Tko je Lončar? Titov killer ili genij hrvatske diplomacije?

Međutim, decentralizacija države provedena je dosta nezgrapno i neke kritike su doista bile opravdane. Kako to Puhovski opisuje, neke odluke mogle su proći samo uz suglasnost svih republika i pokrajina što je Vojvodini i Kosovu davalo jednaku političku moć kakvu ima Srbija ili Hrvatska. Takav sustav nije mogao funkcionirati – konsenzus, kako je poznato, načelno znači i veto, pa se model brzo počeo transformirati u kompliciranu (saveznu) tržnicu glasovima. I opet valja uglaviti: sve je to postalo (za mnoge začuđujuće brzo) mogućim nakon Titove smrti i raspada čitava jugoslavenskoga sustava (uključujući i SKJ) na osnovi ustavnoga određenja da je legitimacija federalnih jedinica (“naroda i narodnosti“) izvorna, a ona saveznih institucija iz njih izvedena. Ovaj raspad dugogodišnjega političkog hegemona imao – posve kratkoročno, naravno – i niz pozitivnih posljedaka; prije svega radikalno oslobađanje medija i javnosti uopće, ali i dijela pravosudnoga aparata, piše Puhovski.

Dušan Bilandžić u svom izlaganju "Geneza ideje o Ustavu 1974. godine" napominje da Ustav nije nastao preko noći i iznosi tezu da je sve počelo desetak i više godina ranije. "Prema tome drugovi, izvolite, primite k znanju da je sredinom 60-tih godina usvojena platforma Ustava iz 1974. godine. Da je to točno pokazuju sve faze razvoja : 1965. - reforma, 1966. - likvidacija grupe Ranković, 1967. i 1968. - vraćanje Vijeća naroda i podizanje pokrajina na rang konstituirajućih elemenata federacije, 1971. - reforma federacije, 1974. - Ustav", piše Bilandžić u izlaganju objavljenom u časopisu Politička misao 1984. godine.

Muammar Gaddafi UZORI Top News Gaddafi: "Uništili smo Jugoslaviju, kao i Hitler"

Smjena Aleksandra Rankovića Leke na Brijunskom plenumu 1966. godine otvorila je vrata federalizaciji države jer je on bio najgorljiviji protivnik spuštanja poluga vlasti na republičku razinu. A kao bivši šef Ozne, narodni heroj i Titov vjenčani kum imao je nemjerljiv utjecaj na maršala. Njegovim micanjem jačao je utjecaj liberala pod vodstvom Edvarda Kardelja koji su tražili veću federalizaciju države i veću tržišnu orijentaciju gospodarstva. 

Ali, podsjeća Puhovski, ne smije se zaboraviti posljednju minu što ju je ustav bio postavio svima koji su htjeli van iz Jugoslavije.

Ona se može naći u, naizgled samorazumljivoj, formulaciji iz čl. 240. u kojoj se radi o određenju “Jugoslavenske narodne armije, kao zajedničke oružane sile svih naroda i narodnosti i svih radnih ljudi i građana“. Sve su druge odredbe u ustavu koje su govorile o zajedničkim poslovima, ili interesima, bile odmah relativizirane formulacijom o “dogovoru republika i pokrajina“, kada je o JNA riječ – toga nema.

Dogodilo se je stoga da su se u osamdesetima sve jugoslavenske institucije svele na republičko-pokrajinske dogovore, izvan tog kolopleta političkih dogovaranja ostala je samo JNA. To je, pokazalo se je uskoro, značilo da se Jugoslavija kao politička zajednica de facto svela na JNA kao jedinu izvorno jugoslavensku instituciju. Protiv armije nije pak bio moguć politički otpor u zahtjevu za neovisnošću; zato je kraj Jugoslavije ujedno značio i ubijanje oko 125000 ljudi. Ustav iz 1974. stvorio je institucijske mogućnosti (i) za to, zaključuje Puhovski.

  • morava102 19:00 22.Veljača 2019.

    I upravo JNA jugoslavenski ustav pripisao Srbiji 59 generala a u stvarnosti Srbija je pred raspad Jugoslavije imala je 117 generala . Kosovu je jugoslavenski ustav prepisao 19 generala a Kosovo je imala samo jednog. Ovaj je samo jedan primjer ... prikaži još!er u nizu bezbroj smišljenom primjera koji su još smišljenije vodili ka raspadu države južnih slavena u kojoj jedan neslavenski narod , kao mi Albanci sa Kosova i jednovjekovna kolonija Srbije izvuklo prilično debeli kraj

  • BESTpartizan 17:45 21.Veljača 2019.

    kao da je to bio kraj jugi jedmog dana