Kada se nacistička vojska 1940. spremala napasti Francusku kroz Ardene, brdovitu regiju, teško prohodnu i gusto šumovitu, vojni zapovjednici imali su jedan ozbiljan problem: umor. Vojnici se jednostavno nisu mogli boriti protiv saveznika i istodobno se gurati kroz planine jer bi se morali odmarati noću i tako ostajali ranjivi.
Vojni zapovjednici počeli su vojnicima dijeliti "rješenje". Bio je to Pervitin, nacistička verzija kristalni meth u obliku pilula koje su se dijelile jednom dnevno, dvaput tijekom noći i "više puta po potrebi". Strategiju nacista opisao je Norman Ohler u svojoj novoj knjizi "Blitzed", tumačeći da su izvorno inače ilegalni lijekovi bili integralni dio širenja nacističkog režima.
"Nema lijekova, nema invazije", rekao je Ohler za Guardian. "To im je omogućilo da ostanu budni tri dana i tri noći. Rommel, koji je tada vodio jednu od tenkovskih jedinica, kao i svi drugi tenkovski zapovjednici bili su na drogama. A bez tenkova sigurno ne bi pobijedili." Prema riječima Ohlera, nisu samo vojnici bili na drogama u Drugom svjetskom ratu. Sam Adolf Hitler svakodnevno je dobivao injekcije oksikodona, narkotika bliskog morfiju, i kokaina dok je rat bjesnio. I tako sve do trenutka dok saveznička bombardiranja nisu porušila praktično sve farmaceutske tvornice iz kojih se Hitler opskrbljivao.
To je onda dovelo do slučaja epske apstinencijske krize. "Svi tih posljednjih dana u bunkeru opisuju Hitlerovo loše zdravlje. Ali bez jasnog objašnjenja. Pretpostavlja se da je bila riječ o Parkinsonovoj bolesti, ali je, što se mene tiče, jasno da je riječ o tegobama dijelom prouzročenima skidanjem s droga. Da, moralo je to biti prilično gadno; istodobno je gubio svjetski rat i prolazio krizu skidajući se s droga."
Bilo je to u veljači kad je Führer počeo ostajati bez onoga što ga je držalo. Odjednom je postao pognut, slinio je, sve u svemu izgledao je prilično jadno. Sve zahvaljujući Hitlerovom osobnom liječniku Theodoru Morellu koji je do određene reputacije došao krajem 20-ih, dajući svojim pacijentima vitaminske injekcije. Hitler je, inače, često imao probleme s probavom, upravo jezive, što je značilo proljeve, vjetrove... Napokon je Morell bio onaj koji mu je dao preparat s bakterijom koja mu je uravnotežila probavu.
Hitlerova ljubav prema njemu je naprosto planula. Slijedio je slučaj iz 1941. kad ga je Morell polumrtvog u rekordnom roku digao iz kreveta injekcijama životinjskim hormonima. Kako je krenuo Drugi svjetski rat, Hitler je trebao sve više čudotvornih kapi s kokainom i slične preparate. Ohler smatra da Morell nije bio nikakav zao čovjek, nego samo oportunist koji se s padom nacističkog režima pokazao nikakav za pobrinuti se sam za sebe.
Nije počinio nikakve zločine, nikoga nije imao na duši, a bio je jedna od rijetkih osoba u koje je Hitler imao apsolutno povjerenje. Zapravo je malo reći da je samo sa svojim memoarima mogao zgrnuti basnoslovno bogatstvo. Umjesto toga, on se psihički sasvim raspao i umro u bijedi u bolnici u svibnju 1948.
