Life
33850 prikaza

Trudna sam robijala, mučili su me svaki dan i uzeli i bebu

Stasi, zatvor, Bautzner Straße Dresden
Heinz-Josef Lücking/CC BY-SA 3.0
Podnijela je 24 tužbe protiv svojih mučitelja i istražitelja. I sve su odbačene. Sreće poznata, stara, zla lica

"Ja sam imala sreće - u mojoj je ćeliji bilo samo 18 zatvorenica, a u drugima ih je bilo i po 42. Uprava zatvora namjerno je smještala političke zatvorenice s ubojicama i čedoubojicama. Od nas 18 u ćeliji, 12 žena bile su čedoubojice. One su bile glavne, a mi političke zatvorenice morale smo izvršavati što god su nam naredile.

Taj je zatvor bio tako strašan da su neke žene, osobito one koje su izdržavale dugotrajne kazne, u očaju gutale igle i dijelove vilica kako bi završile u bolnici i tako se barem nakratko spasile užasa", kaže za Express Barbara Große, jedna od zatvorenica zloglasnog ženskog zatvora Hoheneck u bivšoj Demokratskoj Republici Njemačkoj (DDR).

Barbara je svoja iskustva opisala u autobiografskoj knjizi "Od diktature DDR-a do slobode u Mainzu". Barbara Große i Anna von Arnim-Rosenthal, politologinja u Saveznoj zakladi za proučavanje komunističke diktature Istočne Njemačke u Berlinu, sudjelovale su kao gošće uz dokumentarni film "Jedan dan je kao jedna godina" na Festivalu tolerancije - JFF Zagreb, gdje smo i razgovarali s njima.

Berlinski zid Luđe od fikcije Life Hollywood je gradio lažni tunel za bijeg iz Istočnog Berlina

"Svakoga dana bile smo izložene psihičkoj torturi jer cilj je bio psihički nas slomiti. Tortura je počela još u pritvoru, a nastavila se još brutalnije u zatvoru. Osobno nisam bila izložena fizičkom nasilju, ali neke su zatvorenice premlaćivane. Sve smo strahovale da nas ne strpaju u samicu gdje nije bilo ni kreveta, pa su zatvorenice ležale na betonskom podu.

Imali su običaj te nesretnice držati u samici 21 dan, zatim bi ih oslobodili, pa bi ih opet zatočili u samicu na 21 dan, što bi im potpuno slomilo duh. Toga sam se jako bojala pa sam silno pazila da ne učinim ništa što stražare može iziritirati i da ne kažem nijednu pogrešnu riječ", priča Barbara.

U Hohenecku je najstrašnija kazna bila zatočenje u vodenu samicu. Zatvorenicu bi bacili u samicu bez tračka svjetlosti, objesili je oko struka i u tamnicu pustili ledenu vodu koja joj je dosezala gotovo do grla. Mučne su i druge priče zatvorenica. Nekima su davali psihofarmake, a nekima je nepodnošljiv bio gubitak svakog poštovanja i privatnosti.

Kako bivše zatočenice svjedoče u filmu "Jedan dan je kao jedna godina", sve su se morale koristiti istim toaletima u kojima su malobrojni umivaonici bili u istoj prostoriji s tek pokojom WC školjkom. "Kad bi škljocnula špijunka u toaletu, znale smo da nas promatraju, ali nismo znale čine li to čuvarice ili čuvari", svjedoče. Kažu da su od stresa i šoka izgubile menstruaciju, a kosa im je opadala u pramenovima. Nije tajna da su mnoge zatvorenice silovane i da su zatrudnjele sa svojim mučiteljima.

I njima, kao i ženama koje su bile trudne u trenutku zatočenja, djeca su oduzimana i davana na usvajanje političkim uglednicima. Anita Gossler zatočena je ‘50-ih godina kao trudnica. Čim je rodila djevojčicu, ona joj je oduzeta. Kad joj je kći imala 14 godina, pronašla ju je uz pomoć Crvenog križa, ali djevojčica je bila jako hladna i rezervirana prema njoj. "Rekli su joj da sam prostitutka", u filmu se sa suzama prisjeća Anita.

Kao jedini topli obrok često su dobivale bljutavu juhu s tek nešto malo kaše na dnu limene zdjelice. Zatvorenice su povremeno mogle dobivati pakete od kuće, ali za svaku pogrešku to bi im bilo zabranjeno. Tako su paketi bili uskraćeni i Barbari Große jer je u tvornici postizala loše rezultate. "Nisam se htjela ubijati od posla. Nastojala sam sačuvati zdravlje za trenutak kad napokon izađem. Za svoj smo rad bile mizerno plaćene. Ja sam radila toliko da sam uspijevala zaraditi od 7 do 8 maraka mjesečno.

Upad sovjetskih tenkova u Budimpeštu 1956. Revolucija 1956. Life Bježali pred sovjetima: "Tito spasi nas!"

Od toga sam si mogla u zatvoru kupiti šalicu čaja koja je stajala 10 pfeninga i do dva paketa dvopeka koji je stajao 20 pfeninga", govori Barbara. Barbara Große, danas 70-godišnjakinja, uhićena je 1983. s 33 godine. Barbarin je grijeh bio što je podnijela zahtjev za iseljenjem u Zapadnu Njemačku, a učinila je to i u veleposlanstvu SR Njemačke u Pragu, pa je optužena za veleizdaju. Bila je, kaže, u strahu za sina koji je u to vrijeme bio u dobi za vojsku.

"Dečki iz Leipziga išli su na granicu, a vojnici na granici imali su naredbu da pucaju na svakoga tko pokuša pobjeći. Nisam htjela da mi sin postane ubojica", kaže Barbara. Barbaru su u istražnom zatvoru ispitivali satima tijekom šest mjeseci. "Čim sam ušla k istražitelju, pokazao mi je stolčić prekriven krpom na koji sam morala sjesti.

Kasnije sam doznala da bi tako zatvorenik ostavio svoj miris na krpi, a krpu su stražari pohranili u staklenku kako bi u slučaju bijega mogli odmah nahuškati pse tragače", prisjeća se Barbara koja je dobila 30 mjeseci zatvorske kazne. Zatvorenice su radile u tri tvornice u krugu dvorca - u tvornici čarapa, tvornici posteljine i tvornici gdje su proizvodile različite proizvode, pa tako i karirane košulje za zatvorenike.

"Nikad ranije nismo vidjele tako lijepe tkanine kao one od kojih smo šile posteljinu", kažu bivše zatočenice. Nije se moglo skriti - tkanine su stizale iz Zapadne Njemačke, šile su ih zatočenice za bijednu nadnicu, a potom je posteljina išla u izvoz u Zapadnu Njemačku. Bila je to odlična zarada za DDR. Baš kao i otkup političkih zatočenika. Na otkupu zatvorenika vlasti DDR-a zaradile su 3,5 milijardi DM-a. Među otkupljenima bila je i Barbara Große.

"To je bio unosan biznis. Započeo je 1964. godine, kad je Zapadna Njemačka otkupila prvih osam zatvorenika. U DDR-u i Zapadnoj Njemačkoj postojali su posebni odvjetnici koji su se bavili otkupom zatvorenika. Istočnonjemački su odvjetnici sastavili popis zatvorenika, a onda bi zapadnonjemački odvjetnici s njima dugotrajno pregovarali o tome koje bi zatvorenike mogli otkupiti, što je ovisilo i o razlogu zatočenja, duljini zatvorske kazne, jesu li imali djecu koja su bila smještena u dom za nezbrinutu djecu i sl.

Na kraju se tvrdokorno pregovaralo i o cijeni. S vremenom se ustalila cijena od 80.000 DM-a po zatvoreniku. Iako je Zapadna Njemačka htjela otkupiti mnogo više zatvorenika, na kraju joj je uspjelo otkupiti njih 34.000 od ukupno 280.000 političkih zatvorenika", kaže Arnim-Rosenthal za Express.

Poštanska marka iz DDR-a 27 godina poslije Life Razlike između ljudi sa zapada i onih koji su živjeli u komunizmu

Zatvorenici za otkup dopremani su u Chemnitz, u zatvorsku ustanovu gdje su ih hranili dva tjedna i dali im novu odjeću kako bi ih prije odlaska doveli u pristojno stanje. Zatim bi ih potrpali u autobuse te su u pratnji agenata tajne policije Stasi stizali u prihvatilište u zapadnonjemačkom Giessenu u pokrajini Hessen.

"Otkup zatvorenika kontroverzan je, a kritizira ga se i danas jer se smatra da je to bila neka vrsta trgovine ljudima. S druge strane, za zatvorenike je to bio jedini način da izađu iz zatvora i dođu u Zapadnu Njemačku. Uvjet otkupa bio je da je zatvorenik odslužio polovicu kazne. Čak je bilo slučajeva da su se ljudi u DDR-u namjerno ogriješili o zakone i upuštali se u pokušaj bijega kako bi završili u zatvoru i bili otkupljeni te tako dospjeli u Zapadnu Njemačku", kaže Anna.

Arhivi Stasija, zloglasne tajne policije DDR-a, otvoreni su 1989. i 1990. godine, u vrijeme mirne revolucije. "Čim je srušen Berlinski zid, ljudi su pohrlili u urede Stasija kako bi spriječili uništavanje spisa. U mnogim slučajevima su ih uspjeli spasiti, ali bilo je i slučajeva da su dosjei zatočenika završili u rezalici papira. Spašeni su spisi kasnije dani na uvid javnosti.

Svaki građanin bivšeg DDR-a mogao je podnijeti zahtjev za uvid u svoj osobni spis te ga pregledavati nekoliko dana, ali su sva imena špijuna, istražitelja, zatvorskih čuvara i drugih zacrnjena kako bi se spriječila osveta. Tek se na zahtjev moglo doznati o kojim se imenima radilo. Za mnoge je to bio težak udarac jer su tek u dosjeu otkrivali da su ih supružnici, pa čak i djeca, prijatelji, susjedi i rodbina špijunirali te prokazivali Stasiju. Ipak, mnogi su htjeli otkriti istinu, ma kako teška ona bila", kaže Anna.

Dosje Barbare Große sadržavao je 3000 stranica. Ipak, otvaranje Stasijevih arhiva nije pridonijelo pomirenju. Dapače, sve su glasnija mišljenja da bi ih trebalo zatvoriti i završiti s tim poglavljem njemačke povijesti, otkriva nam Anna. "Moj je osobni stav da ljudi imaju pravo znati. Devedesetih je čak postajala krilatica ‘Moj dosje pripada meni!’. Mislim da ne može biti pomirenja dok ljudi ne saznaju što se događalo, dok to ne bude posve transparentno", kaže Anna.

Pomirbe neće biti, smatra Barbara, kao i većina bivših političkih zatvorenika, sve dok se njihovi mučitelji slobodno šetaju ulicama. "Nakon što sam stigla u Mainz, rijetko dolazim u grad svoje mladosti Leipzig. A kad dođem, još nailazim na lica zla", svjedoči Barbara. Ellen Theilmann u filmu otkriva kako je tek iz Stasijeva dosjea doznala da je njezin suprug odao njihov plan za bijeg. Podnijela je čak 24 tužbe protiv svojih mučitelja i istražitelja. Na kraju su sve tužbe odbačene zbog zastare.

Plaža na Jadranu Ljetovanje iz osamdesetih Life Od DDR-a do Lošinja: Prva večera na Jadranu bilo je varivo u limenom tanjuru

"Devedesetih godina vodilo se jako malo procesa protiv političara iz DDR-a, a još ih je manje osuđeno. Jedan dio tih procesa zapeo je zbog pravnih problema jer su mnogi akteri bili prestari i pravno nesposobni, a mnogi su se pozivali na to da su samo poštovali pravne propise legalne države DDR. Svi su njihovi zločini bili teško dokazivi na sudu, baš kao i procesi vojnicima koji su pucali u prebjege.

Kako dokazati da je upravo metak ispaljen iz oružja određenog vojnika ubio prebjega kad je pucalo dvadesetak vojnika", objašnjava Anna. I sam Erich Honecker, koji je kao generalni sekretar SED-a (Partije socijalističkog jedinstva Njemačke) vladao DDR-om, izbjegao je kaznu. Nakon ujedinjenja Njemačke pobjegao je u SSSR, ali je izručen Njemačkoj. Suđeno mu je, ali bio je star i bolestan pa je pušten na slobodu te je umro godinu i pol kasnije kao slobodan čovjek.

Traume zbog tog razdoblja vidljive su i danas, a osobito dolaze do izražaja u aktualnoj izbjegličkoj krizi. Ksenofobija i mržnja prema izbjeglicama posebno je izražena na području bivšeg DDR-a jer se istočni Nijemci nikad nisu do kraja obračunali s poviješću i činjenicom da su mnogi od njih prije dvadesetak godina i sami bili izbjeglice te da su bili prisiljeni bježati iz zemlje.

  • brown-sugar 13:49 30.Travanj 2017.

    I onda kazu kako je Komunizam "bolji od Fasizma " , a svi znamo da su to dva odvratna sranja !!!