Life
10476 prikaza

Tražili su Gaddafija da ih spasi, a on je imao jedan uvjet

Muammar Gaddafi
News Syndication/PIXSELL
Sve je zakuhao eskcentrični vlasnik, pokušavajući spasiti klub od poreznog duga od 3,4 DEM

Povodom drafta igrača za NHL za sljedeću hokejašku sezonu, Guardian se prisjetio nevjerojatne priče o tome kako je tadašnjeg hokejaškog bundesligaša ECD Iserlohna od bankrota 1987. spasio Muammar Gaddafi. Klubu je u vlasništvu Heinza Weifenbacha išlo odlično. Klub je poticao iz malog grada koji niti danas nema niti 100.000 stanovnika. U nekoliko prethodnih sezona kako je ušao u Bundesligu, postao je stabilan član najvišeg ranga, pa zato nitko nije pravio frku oko Weifenbachovih mušica.

A ovaj ih je imao poveću zbirku. Obogatio se na nekretninama, bio je brkati bonvivan koji je uživao u društvu, koji je vječno imao cigaru u ustima i nikad se nije ustručavao otvoreno i direktno govoriti igračima što misli o njihovoj posljednjoj igri. Jedan od tih igrača bio je Dan Olsen, Kanađanin koji je, kao toliki drugi hokejaši, u Europi pronašao utočište za baviti se profesionalnim hokejom, kad već nije to uspijevao u Sjevernoj Americi.

"Ušao bi ponekad u svlačionicu i, ako nismo igrali dobro, psovao bi na njemačkom. Jednom je čak ušao i izvadio pištolj iz hlača", kazao je Olsen. Drugi Kanađanin gastarbajter u Njemačkoj, Bruce Hardy, Heinzyja se sjećao kao "najnevjerojatnijeg čovjeka kojega je ikada sreo"; divljega, ali takvog koji je stvorio odličnu momčad. "Volio je hokej, volio je Iserlohn, brinuo se o svojim igračima." Te godine ušli su čak i u polufinale play-offa, ali sljedeće pogodio ih je porezi dug od 3,4 milijuna dolara.

Gaj Apulej Diokle, rimski sportaš, najbogatiji sportaš svih vremena Antički superstar Ekonomix Najbogatiji sportaš u povijesti bio je vozač dvokolice

Neplaćeni igrači prestajali su trenirati, treneri su dolazili i odlazili, klub nije uspio skrpati čak niti "Čarobnjak Merlin", kako su zvali klupskog knjigovođu koji je ranije znao činiti čudesa. Vlasti su igrače pokažnjavali sa čak 1000 njemačkih maraka svakoga jer nisu imali kod sebe ugovore, nego ih je držao "Merlin". Pa su im krenuli u ovrhe.

"Upali su mi i uzeli TV, uzeli su mi kožni kaput, uzeli su moju nogometnu loptu, uzeli su moju bejzbol rukavicu, htjeli su mi uzeti čak i ono za što su mislili da je zlatni novčić, a što je bila kovanica od jednog kanadskog dolara koja je tek ušla u opticaj", ispričao je Hardy. Olsen je bio sretnije ruke, poreznici nisu znali gdje točno stanuje. Weifenbach je morao brzo djelovati. I uto mu je gradonačelnik nekog gradskog predgrađa s kojim se podružio, spomenuo ideju.

Dandanas nije jasno je li ovaj to mislio ozbiljno, ali ga je Heinzy poslušao. Odjurio je Muammaru Gaddafiju u Libiju i predložio mu da bude sponzor kluba. Libijski vođe primio ga je osobno, malo su pregovarali i ovaj mu je dao 900.000 dolara za sezonu. Kvaka je bila u tome da je sponzorstvo zauzvrat značilo da će klub morati promovirati Gaddafijevu Zelenu knjigu, kolekciju vođinih pisanija o političkoj filozofiji. Gadafiju to nije bilo prvo iskustvo s oglašavanjem Zelene knjige u Njemačkoj.

Već ju je viđao po lokalnim taksijima, a i Njemačka je naveliko uvozila prvoklasnu libijsku naftu. No, bio je tu i problem. Gadafija su optuživali da je 1986. organizirao bombaški napad na diskoteku La Belle u Berlinu. SAD je upirao prstom u njega i kao motiv navodio da je tamo svaku večer navraćalo mnoštvo američkih vojnika. Na kraju je Ronald Reagan bombardirao Tripoli nakon što su Amerikanci presreli određene komunikacijske kanale iz libijske ambasade u Istočnom Berlinu.

U bombardiranju, tvrdio je Gaddafi, poginula je njegova posvojena kći. Kako bilo, Gaddafijev novac Hardyju, Olsenu i ostatku ekipe odlično je došao. Fućkalo im se za politiku, htjeli su da momčad ostane skupa, uživali su u Njemačkoj. Nisu imali pojma o kakvoj je senzaciji riječ. Sve dok ga jednog jutra nakon treninga telefonski nije nazvao: "Ovdje Tom Brokaw iz New Yorka", predstavio se novinar. A onda je slijedila i prva utakmica u novoj sezoni s novim dresovima na kojima je bila Zelena knjiga.

Liga prvaka Iza terena Ekonomix Najveći bogataši u svijetu sporta uopće nisu sportaši

"Sve je bilo krcato. Bio je to zoološki vrt. Bila je to nanevjerojatnija atmosfera koju sam ikada vidio", pričao je Hardy. Uz frenetičnu podršku navijača, klub je pobijedio u svojoj prvoj utakmici pod Gaddafijevim sponzorstvom. "Das Grüne Buch" stajalo im je na prsima dok su u svlačionici razmišljali: "Sjedili smo, pogledavali se i pitali se što se to upravo dogodilo." No, mediji i njemačka hokejska federacija bili su ogorčeni. Der Spiegel prozvao je Weifenbachov potez "Sodomom i Gomorom".

Ministar unutarnjih poslova Friedrich Zimmermann rekao je:

"Ono što je isprva izgledalo kao karnevalska zafrkancija, nepodnošljivo je kršenje političke neutralnosti sporta."

Njemački izbornik Xavier Unsinn, koji od ranije nije volio Weifenbacha zbog njegove sklonosti stranim igračima, optužio je klub da je povezan s kriminalom i terorizmom. Sljedećeg tjedna momčad je gostovala u Frankfurtu i sada ju nisu dočekali navijači, nego prosvjednici i interventna policija.

Počele su prijetnje, Hardy navodi da su se bojali za svoje živote zbog tih dresova. Glasali su o tome hoće li ići u bankrot bez Zelene knjige ili će riskirati da im se što dogodi s njom na dresovima i izabrali su da će ići u bankrot. Weifenbach je poštovao njihovu odluku. Ali, vjerojatno bi im bilo isto, jer Njemačka hokejaška federacija prijetila da će suspendirati klub zbog Zelene knjige. Weifenbach je umro prošle godine, no i dandanas slave ga u Iserlohnu kao čovjeka koji je u grad doveo jedno od najzanimljivijih, ali i jedno od najproblematičnijih sponzorstava svih vremena.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.