Life
2696 prikaza

TOP književnik: Goebbels ga je mrzio, bježao iz Berlina '33.

Nacisti spaljuju knjige u Berlinu 1933.
Bundesarchiv/ CC-BY-SA 3.0
Inženjer, časnik iz 1. svjetskog, harao je po bordelima - preko noći su mu zabranili knjige po naredbi samog Heinricha Himmlera

Prije točno sto godina Robert Musil pozivao je u berlinskom književnom časopisu Die Neue Rundschau da se Austrija priključi Njemačkoj. Time je "jedan od najintelektualnijih književnika u posljednjih sto godina", književnik bez kojeg njemačka književnost ne bi bila zamisliva kakva je danas, postao jedno od prvih velikih imena građanske Austrije koja su istupila s takvom idejom. Napisao je da je "zasebna austrijska kultura ionako samo legenda".

Nije to bilo niti izbliza s onih pozicija zbog kojih je 1938. došlo do Anschlußa Austrije Trećem Reichu. Upravo suprotno. Čovjek koji je tad bio i tjelesno i duhovno izranjavan paklom Prvog svjetskog rata samo nekoliko mjeseci ranije zdušno je podržao programe Njemačke revolucije s kraja 1918., redom na liniji ideja Heinricha Manna, Kurta Wolffa i Bruna Tauta o "Političkim vijećima intelektualnih radnika".

Robert Musil | Author: Geolina/ CC BY-SA 4.0 Geolina/ CC BY-SA 4.0

A tu su se navodili i konfiskacija imovine iznad određenog imovinskog cenzusa te društvena preraspodjela i pretvorba kapitalističkog ekonomskog sustava u radničko upravljanje, jako puno stvari za koje su se tih dana borili ljudi poput Rose Luxemburg i Karla Liebknechta.

Njemačka izmučena svjetskim ratom svojih najkrupnijih imperijalnih gospodara bila je željna pravde, kruha i pacifizma, pa ako tog studenog i nije postala Slobodna socijalistička republika, postala je Weimarska Republika, građansko društvo oslobođeno "Kakanijanaca", o kojima je Musil poslije pisao u svom velikom romanu, svom životnom djelu "Čovjek bez osobina".

Samo, kao što je Weimarska Republika u sljedeće desetljeće i pol pala kao žrtva ekstremnog nacionalizma izraslog iz izgladnjele, traumatizirane i iskompleksirane nacije sve do razine utjelovljenja čistog zla, dakle kao što je pala pod plimom nacista, NSDAP-a i Hitlera, tako je i Musil postao progonjen čovjek.

Zato "Čovjek bez osobina" i jest izlazio u dijelovima, točnije dva za njegova života, 1930. pa 1933., a treći posthumno kao pokušaj rekonstrukcije konačnog završetka Musilova životnog djela, na kojem je radio posljednjih 21 godinu života. Fraktura je prva dva dijela izdala 2008. i 2013., a sad konačno i treći.

"Moderni čovjek živi u standardiziranom, krutom, isušenom svijetu. Uzroci ovog uništenja su odvajanje jedinke, podjela rada, izolacija, razdvajanje", tako je pisao.

Pisao je o megalocivilizaciji u kojoj je čovjek mrav uništen strojnom brzinom, pri čemu nema skoro nikakvu šansu razviti vlastitu osobnost. Odatle "čovjek bez osobina", možemo reći i "čovjek bez osobnosti".

A zašto je književnik kojem su se klanjali i ljudi poput Kundere sa svojim glavnim likom Urlichom u tom velikom romanu, kojemu je isključivo posvetio trećinu aktivnog života, išao opisivati da se u javnom povijesnom životu uvijek događa samo ono što zapravo i nema pravog razloga, pa čovjeku ne preostaje drugo nego s "dopusta" svog uobičajenog života ići u potragu za drugim životom?

Robert Musil | Author: Fraktura Fraktura

Da to shvatite, treba proći kroz cijeli Musilov život, onaj koji je ostao zabilježen. Činjenica je da je izrazito rijetko koji književnik ili mislilac uopće u modernoj ljudskoj povijesti prošao naobrazbu i iz prirodnih i iz društvenih znanosti, da je izučavao i strojarstvo i prošao kroz vojnu naobrazbu.

Od rođenja trebao je biti pravo dijete svijeta Austro-Ugarske. Otac mu je bio sveučilišni profesor strojarstva koji je 1898. dogurao do dekana Strojarskog studija na Deutsche Technische Hochschul Brünn. Majka mu je bila kći Franza Wavera Bergauera, čovjeka koji je za austrijsko carstvo gradio prve željeznice. Bile su to vrlo dinamične profesije onog doba i onog svijeta, tako da se Musil, od rođenja u okolici Klagenfurta, s njima često selio kroz djetinjstvo i mladenaštvo.

Rođen 1880., bio je jedino živuće dijete u obitelji. Svoju stariju sestru, umrlu 1876., zbog toga nije upoznao. I već tu počinju se ocrtavati elementi onoga što će puno desetljeća kasnije pisati u "Čovjeku bez osobina". Cijelog života osjećao je snažnu povezanost s tom svojom sestrom. Povjesničari koji su analizirali njegov život u tome su pronašli uzroke zbog kojih je Musil u kasnijim godinama u svom dnevniku pisao o povremenoj želji da bude djevojčica.

Saveznici su 1944. masovno zarobljavali njemačke vojnike Zatočeni zločinci Life Pronašli ostatke logora u kojem su bili najgori nacisti

Neki drugi su, međutim, razloge tih njegovih rodnih identitetskih traženja sebe tumačili kao posljedicu, u ono doba bi se to tako reklo, "nerazjašnjenih" druženja njihova obiteljskog prijatelja Heinricha Reitera s majkom malog Roberta.

Vjerojatnije je, međutim, da je posrijedi ipak bilo ono prvo, jer je Robert Musil još kao dječak bio snažan, čvrst, dotle siguran u sebe da ga je otac prvo gurao u sportske aktivnosti poput hrvanja, a poslije si je dječak i sam tovario mnoštvo sportskih aktivnosti, od plivanja, preko biciklizma do tenisa.

Uz to, Robert Musil bio je fantastično znatiželjan klinac, inteligentan, u stalnoj jurnjavi za znanjem. Imao je 11 godina kad je zbog upale moždane ovojnice izgubio svoju prvu godinu u realnoj gimnaziji. Ali potom je dvije godine proveo u vojnoj školi u Eisenstadtu. Pa još tri godine u višoj vojnoj gimnaziji, o čemu je pisao u svom djelu "Törleß".

I umjesto da postane klasični carev oficir, imao je 17 godina kad ga je privukla Tehnička vojna akademija u Beču, što je vodilo artiljerijskom časniku. Ali nije to bilo to. Te godine, 1898., Robert Musil kao da je otkrio sebe. Odustao je od vojske, otac mu se s tim složio i uzeo ga je na studij strojarstva kod sebe u Brünn.

Prvi svjetski rat u Dolomitima | Author: public domain public domain

Gutao je istodobno Nietzschea, Maeterlincka i Ralpha Walda Emersona, jurio je ispucavati se kroz sportove, živio je punim plućima svijet iz kojeg je cvala moderna, vrtoglave godine koje će besramno i brutalno presjeći Veliki rat. U to vrijeme Robert Musil jednako žestoko krenuo je otkrivati i seks. Poslije je opisivao da je bila riječ o "eksperimentiranju i otkrivanju sebe", što je vjerojatno tako i bilo, ali izvana to je izgledalo kao njegovo kurvanje po javnim kućama.

Ako je taj mladić takav u to doba povukao nekakvu obiteljsku crtu, mogao je to biti jedino njegov 12 godina stariji rođak Alois Musil, čovjek koji je u svoje doba bio poznat kao "češki Lawrence od Arabije", a zapravo bilo bi pravednije prema njemu reći da je u Prvom svjetskom ratu bio suparnik Thomasu Edwardu Lawrenceu, odnosno Lawrenceu od Arabije. Alois Musil bio je rođen u Češkoj i ništa nije upućivalo na to u kakvog će pustolova izrasti.

Nadbiskup Olomouca sigurno nije imao pojma što je posredno prouzročio kad je tom 19-godišnjemu mladiću 1887. dodijelio stipendiju za studij katoličke teologije. Alois Musil pokazao se briljantnim studentom, četiri godine poslije postao je i katolički svećenik, a u naletu na doktorat otkrio je studij orijentalnih jezika i sav se posvetio izučavanju poveznica monoteističkih religija, školovanju na sveučilištima u Londonu, Berlinu, Cambridgeu, Beču, Bejrutu...

"The fatal eleven" Meč smrti Life Bila je to najkrvavija nogometna utakmica na svijetu

Ako je netko nekad nalikovao na lik Indiane Jonesa, Alois Musil bio bi među najozbiljnijim kandidatima. Već od kraja 19. stoljeća išao je na mnoga putovanja na Bliski istok, u "svetu zemlju", posebno istražujući Jordan. Njuškao je po antičkoj Petri, otkrivao špilje, građevine i ostatke iz doba dinastije Omejida, odnosno Omedijskoga kalifata. Alois Musil bio je onaj koji je otkrio Qusair Amru, dvorac usred pustinje, star 13 stoljeća.

Da se danas može na tren vratiti među žive, Aloisa Musila bilo bi malo sram što je upamćen i kao onaj koji je u pokušaju da odnese, danas će se možda i prestrogo reći - "da ukrade" fresku "Šest kraljeva", jer mu crteži kopije nisu bili dovoljni, fresku gadno oštetio. Indiana Jones, rekli smo? Ipak, on je uvelike pridonio proučavanju Bliskog istoka.

Toliko da ga je carska vlada tijekom Prvog svjetskog rata poslala na Bliski istok kako bi tamo uništio pokušaje Britanaca, odnosno Ujedinjenoga Kraljevstva, da potakne arapsku revoluciju u Otomanskom Carstvu. A to je značilo da je on bio na jednoj, a Lawrence na drugoj strani. Slovio je za "sivu eminenciju" na dvoru Habsburga, putovao je na Bliski istok s bratom kasnije carice Zite, krajnje zločesto znali su ga zvati i bečkom verzijom Raspućina.

Prvi svjetski rat u Dolomitima | Author: public domain public domain

I Berlin i Beč u njega su polagali veliko povjerenje u diplomatskim i obavještajnim pohodima na Bliski istok u tom ratu. Kad je riječ o Robertu Musilu, taj mladić bio je u najmanju ruku fizičkih i intelektualnih kvaliteta za to, čak i za puno više. Uza sve one studije, primjerice, naprosto je usput naučio latinski i starogrčki, i to istodobno dok je radio stvari poput izuma svog instrumenta "krug za boje", proučavao prirodne znanosti, pratio otkrića iz psihologije, pratio književnost...

Osnovne razlike između njega i "češkog Lawrencea" bile su, prvo, to što je Robert Musil bio oduševljen kulturnom revolucijom Zapada i kritičan prema carevima, a, drugo, obožavao je žene. Vjerojatno u svojim pohodima po javnim kućama pokupio je sifilis, od kojeg se u ožujku 1902. morao liječiti živom. Nije to bilo ništa posebno za to doba.

I hrvatski slikar Josip Račić imao je takvih problema, samo što nije imao snage nositi se s tim, liječiti i staviti ljubav prema izvjesnoj djevojci na čekanje kako je ne bi zarazio, pa se 1908. ubio iz pištolja. Musil se izliječio. Nekako u to doba upoznao je devet godina stariju Valerie Hilpert, slavnu pijanisticu, poznatu i kao strasnu planinarku i kao ženu oduševljenu mističnim. Preko ušiju zaljubljeni mladić oblijetao ju je, citirajući Nietzschea, posebno "Tako je govorio Zaratustra". I uspio je.

Hitlerov govor Alternativna povijest Kultura Ovakav bi bio svijet da je Hitler ubijen 1944.

Navodno je vijest o smrti Nietzschea doznao u njenom krevetu. Vijest ga je tako potresla da je na nekoliko dana odlutao u Alpe, sam samcat, samo s Emersonovim "Zaratustrom" u ruci. Navodno je to bio trenutak transformacije čovjeka iz materijalnog, što je također unio u svog "Čovjeka bez osobina".

Za Musila bile su to divne godine - 1906. napisao je ono što je prevedeno kao "Pomutnje gojenca Törleßa". I svi izdavači redom su ga odbili s tim čudnim rukopisom s kojim ih je obilazio. Tko zna što bi bilo s tim austrijskim književnikom, dramatičarom, esejistom i pripovjedačem da se nije sjetio pomoć tražiti od Alfreda Kerra, tad već cijenjenoga kazališnoga kritičara i spisatelja.

Kerr je bio toliko oduševljen onim što mu je donio 26-godišnji Musil da mu je pomogao od pronalaska izdavača do završne redakture, promocije i distribucije debitantskog romana iz snova, koji je oduševio modernističke krugove. Otvorio mu se svijet. Postao je bibliotekar na Technische Hochschule u Beču. Godine 1911. vjenčao se s Marthom Marcovaldi. Potom je počeo pisati za Die Neue Rundschau, surađivao je s Kafkom...

Nacisti spaljuju knjige u Berlinu 1933. | Author: US Holocaust Memorial Museum US Holocaust Memorial Museum

I onda, u rujnu 1914., sve je počelo ići kvragu. Musli je pokleknuo pod ratnim bubnjevima i objavio u listu svoj "Europäertum, Krieg, Deutschtum". Bio je to esej s izrazima poput "rata", "ljepote", "hrabrosti vojnika", "bratstva" i sličnog u istom kontekstu. To što je tijekom rata, nakon što je obolio, i poslije rata pisao u vojnom časopisu, bilo je pitanje preživljavanja i ne može mu se predbaciti.

Ovaj esej iz 1914. bio je, međutim, jedini njegov trenutak u kojem se pokazao kao potpuno nespreman za brutalni pakao, spiralu propasti stare Europe. Uostalom, milijuni su tad u Europi s oduševljenjem hitali u taj rat kao da idu na izlet. Kao oficir u Dolomitima vrlo brzo je shvatio što je rat doista. Pogotovo ovaj. Točno jednu godinu nakon onog eseja kod Tridenta ga je za milimetar promašio mali čelični šiljati projektil bačen iz aviona. Opisao je to poslije u svom "Kosu".

Na njegovu sreću, u travnju 1916. tako se teško razbolio da su ga povukli s fronte na liječenje, a onda i kao predavača na Deutsche Franz-Joseph Technische Hochschule u Brünnu. Da, tako se tad zvalo mjesto na kojem je njegov otac držao katedru u nekim sretnijim davnim godinama. Ipak, rat je uspio preživjeti. I to ne kao razočarani i emocionalno ozlijeđeni nacionalist nego kao čovjek svjestan da je rat najgori način da ginete za bilo što, posebno za pseudovjerske mitove poput nacionalizma.

 

"Ali, što ostaje od svega, nakon puštanja daha kojim se nastojalo održati na životu – samo neorganska gomila materijala. Petogodišnje ropstvo rata u međuvremenu je razorilo najbolji dio mog života. Novi početak previše se odužio, prilika da se prikupi snaga prekratka. Odustati ili ustati jedini je izbor koji je preostao, kakav god bio."

Izbor je i u njegovu slučaju bio slab. Imetak i njegove obitelji i njegove supruge Marthe požderali su prvo rat, a potom i postratna inflacija. Vremenom se istopila i postratna naknada koju je primao. Ironično, bilo je to doba u kojem je počeo dobivati književna priznanja, u kojem je pisao i u kojem su ga rado objavljivali.

S druge strane, bilo je to doba u kojem se mala skupina rabijatnih, ekstremističkih uličara po pivnicama počela pretvarati u sve ozbiljniju rulju kadru raditi sranja u gradovima Njemačke. Uz nekoliko smrtnih slučajeva u obitelji, pa onda i ne baš bezazlenu operaciju žuči, uz novčane probleme usred svjetske ekonomske krize, Robert Musil upao je u stvaralačku krizu.

Robert Musil | Author: Neithan90/ CC0 Neithan90/ CC0

Naslov romana "Der Mann ohne Eigenschaften" prvi je put Musil javnosti predstavio 1927., tijekom jednog javnog čitanja dijelova koje je upravo bio napisao. Tek dvije godine poslije započeo je konačan rukopis prve knjige svog romana i kasnije se pokazalo da je to već bio dio njegova života u kojem je sve podredio tom djelu. Od nečega se moralo i živjeti, a on je pisao veliko, opsežno djelo, pedantno poput prirodnjačkog znanstvenika, polirajući više od 1000 stranica teksta do savršenstva.

Prva knjiga romana objavljena je 22. prosinca 1930., što je bilo šteta jer, da ju je objavio samo koji tjedan ranije, to remek-djelo, koje je ionako izazvalo oduševljenje, puno više vremena provelo bi u dućanima uoči Božića 1930. A takve stvari tih godina mogle su ostaviti velike posljedice na ostatak života. Robert Musli i njegova supruga živjeli su u prekarnim uvjetima.

Nije mu pomoglo niti to što su ga u siječnju 1932., unatoč podršci Thomasa Manna i Alfreda Döblina, većinskom odlukom odbili primiti u Prusku akademiju umjetnosti. Navodno su se među obrazloženjima čule i takve izjave da je riječ o čovjeku "previše inteligentnom za jednog pisca". Svejedno, Robert Musil objavio je svoju drugu knjigu "Čovjeka bez osobina" 15. prosinca 1932., ovaj put očito na vrijeme s obzirom na praznike.

Tito u Drvaru Zločinci Top News Nacisti o Titu: "Šteta pa u Njemačkoj nemamo takve ljude"

O kakvom je vremenu riječ, svjedoči i naslov romana pod kojim je, kao političkim komentarom, ovaj dio izašao: "Put u Tisućugodišnje Carstvo (Razbojnici)". Još od 1919. Musil se nije previše politički angažirao, ali ovo je bilo sasvim drugo vrijeme. On i Martha stanovali su u Pansionu Stern na Kurfürstendammu u Berlinu, odakle bi i bitno slabije obrazovani i promućurni Nijemac shvatio što se događa.

U najvećim gradovima NSDAP zapravo nikad nije osvojio apsolutnu većinu. Na izborima u studenom u odnosu na izbore u srpnju 1932. nacisti su na razini cijele Njemačke zapravo čak izgubili 4 posto, dobili su 37 posto glasova. Prava nacifikacija i histerija nacije počela je tek Hitlerovim osvajanjem vlasti, zabranjivanjem prvo snažnih njemačkih komunista (KPD), pa onda još snažnijih socijaldemokrata (SPD).

Sve su to Musil i Martha s prozora i na ulicama gledali, konačno i onaj trenutak u kojem su konzervativci i centristi shvatili da su naivno mislili kako mogu kontrolirati naciste i Hitlera i kad je samoproglašeni Führer ubio Weimarsku Republiku, prije nego što će početi masovno ubijati Židove, Nijemce iz opozicije, a onda redom diljem Europe.

Joseph Goebbels i Hitler | Author: screenshot/youtube screenshot/youtube

Alfred Kerr, čovjek koji je četvrt stoljeća podupirao Musila, a koji je već godinama Josepha Goebbelsa javno prozivao kao glavnog političkog neprijatelja, morao je bježati iz Berlina 15. veljače 1933. Samo nekoliko dana poslije Musilov izdavač postao je meta nacističkih SA-razbijača zbog "čišćenja" nepoćudne literature. A Martha je usto bila Njemica židovskog podrijetla. U svibnju su i njih dvoje bježali iz Berlina. U Beč, naravno. A tamo...

Prvo su nacisti u srpanjskom puču 1934. ubili kršćanskog socijalista Engelberta Dollfußa, koji je vladao po uzoru na Mussolinija, ali se barem protivio Anschlußu. Njemačka je bila pokorena, a Austrija se politički lomila. Musil je pisao o kolektivizmu koji je potisnuo sve ostalo, o vremenima u kojima su izgubljeni humanost i osobnost, u kojima se humanost i individualnost može još samo oplakivati.

"Iz političkih razloga na mnogim mjestima su izrazi poput humanosti, internacionalnosti, slobode, objektivnosti i drugih postali omraženi. Smatra ih se buržoaskima, liberalnima, prezire ih se. Ne sve odjednom i naglo, nego malo pomalo."

Konačnih dodatnih 20 poglavlja druge knjige svog "Čovjeka bez osobina" tiskali su u Austriji u ožujku 1938., upravo u vrijeme Hitlerova Anschlußa Austrije. Musil je preko noći bio zabranjen u vlastitoj domovini prema odluci SS-ova Reichsführera Heinricha Himmlera, iako se preko izdavača Fischera, koji je preuzeo njegove knjige od uništenog Rowohlta, njegove knjige još moglo naručiti iz inozemstva.

Rijetke fotografije iz Drugog svjetskog rata RIJETKE SNIMKE Life Šokantne fotografije iz Drugog svjetskog rata

Martha i Robert morali su bježati u ljeto 1938., prvo u Zürich, a onda u Ženevu, jedini još preostali kutak kontinentalne Europe u kojem je član antifašističkog Međunarodnoga kongresa pisaca, simpatizer austrijskog SPÖ-a, čovjek koji je posljednjih 20 godina tražio način da iskorijeni imperijalistički nacionalizam još mogao biti koliko-toliko siguran da njega i njegovu suprugu neće ubiti.

Umro je od moždanog udara 1942., 15. travnja, dana u kojem je ispisao posljednje riječi onoga što će njegova Martha objaviti u Lausannei godinu poslije kao 462 stranice trećeg dijela "Čovjeka bez osobina".