"Tattoo majstor iz Auschwitza", roman koji je u rujnu objavila izdavačka kuća HarperCollins u SAD-u govori o izvanrednoj priči slovačkog židova Lalija Sokolova. Njega su doveli u zloglasni logor 1942. godine i primorali da tetovira brojeve na ruke tisućama logoraša. U logoru se Sokolov je upoznao Slovakinju u koju se zaljubio. Knjigu je napisala Heather Morris iz Melbournea i zapravo joj je to prvi roman. No ubrzo je preveden na 17 jezika, a samo u SAD-u, u tisku je već 500.000 primjeraka knjiga je upravo zasjela na prvo mjesto Timesove top liste.
Ono što je najneobičnije za ovu nevjerojatnu ljubavnu priču jest da je uglavnom istinita. U stvarnom životu Sokolov je bio tattoo majstor u Auschwitzu i tamo je upoznao Gitu Furman. Par se kasnije oženio i preselio u Melbourne, Australija, gdje su dobili sina. Morris je intervjuirala Sokolova nekoliko godina prije njegove smrti 2006. godine i u početku je napisala scenarij za film, no kasnije je to pretvorila u roman.
Lali Sokolov rođen 28. listopada 1916. u Korompi, današnjem gradu Kropachy u Slovačkoj, koji je u to vrijeme bio na teritoriju Kraljevine Mađarske. U travnju 1942. Sokolov je, budući da je bio Židov, završio u Auschwitzu. Kao i svi logoraši, i on je dobio tetovažu s brojem. Njegov broj bio je 32407. Po dolasku najprije je radio na izgradnji nastambi, budući da se broj logoraša iz dana u dan povećavao, no obolio je od tifusa. Budući da više nije mogao obavljati teške fizičke poslove, dodijelili su ga Pepanu, čovjeku koji je tetovirao logoraše. Četiri tjedna kasnije Pepan je naglo 'nestao' i Loli je počeo sam raditi njegov posao.
Loli se ubrzo pridružio tzv. Politische Abteilungu, što je značilo da će imati nad sobom jednog SS-ovca koji je morao nadzirati njegov rad. Zbog toga imao je kakvu-takvu sigurnost od egzekucije. Dobio je jednokrevetnu sobu i nakon posla slobodno vrijeme je mogao provoditi kako je htio.
U srpnju 1942. među novim kontingentom logoraša bila je i Gisela "Gita" Furman. Došla je u grupi žena koje su čekale da im Lali istetovira broj. Dobila je, prema verziji u knjizi - broj 34902. Svoju donekle privilegiranu poziciju Lali je iskoristio da Giti spasi život tako da joj je slao hranu i poruke preko SS-ovca koji ga je nadzirao. Uspio ju je preseliti i u bolju radnu jedinicu. Kako je i sam kasnije priznao, u logoru se bavio švercom nakita koje su mu davali zatvorenici u zamjenu za hranu i druge usluge.
Dva dana prije oslobađanja Auschwita od strane sovjetskih vojnika, a bilo je to 27. siječnja 1945., Sokolova su prebacili u drugi koncentracijski logor - Mauthausen-Gusen. Iskoristio je priliku i pobjegao u svoje rodno mjesto, a zatim u Čehoslovačku da bi pokušao pronaći Gitu budući da više nije znao što je s njom i gdje je završila. Jedino što je znao bilo je njezino ime i prezime. Stoga je otišao u Bratislavu, glavnu ulaznu točku za povratke preživjelih logoraša.
Tjedni su prolazili, ali joj nije uspio ući u trag. Sve do jednog dana kad ga je presrela na ulici. Vjenčali su se 1945., a njegovo prezime Eisenberg promijenio je u rusko Sokolov. Otvorio je tvornicu u Bratislavi i počeo prikupljati novac za potporu stvaranja države Izrael. No, komunistička vlast ubrzo mu je nacionalizirala pogon, a njega su ponovno zatočili i zaplijenili mu imovinu. Pušten je uskoro iz zatvora, pa je mladi par odlučio pobjeći iz zemlje. Uspjeli su 1948. i emigrirali u Australiju.
Sokolov i njegova supruga odabrali su Melbourne i tamo otvorili tvornicu odjeće. Njihov sin Gary rodio se 1961. godine. Njegova supruga kasnije se vraćala u Europu u posjete obitelji, no Sokolov više nikad nije želio vidjeti kontinent na kojem je proživio najgore užase. Nakon Gitine smrti 2003. godine, konačno je progovorio o ratnim strahotama jer je cijeli život proveo u strahu da će ga proglasiti suradnikom njemačke vojske. Tijekom iduće tri godine Heather Morris vodila je s njim razgovore na temelju kojih je nastala knjiga 'Tatoo majstor iz Auschwitza'. Loli je umro tri godine nakon Gite.
"Knjiga nema namjeru biti akademska povijesna publicistika, to ću ostaviti akademicima i povjesničarima", kaže Morris.
"To je priča o Laliju. Ispričala sam događaje onako kako bi ih Lali ispričao. To je njegova osobna priča i on je ispričao svoju verziju. Ne kažem da netko drugi ne bi drugačije gledao na cijeli događaj. Ali ja sam pisala Lalijevu verziju."
Čitateljima se roman sviđa jer se temelji na istinitoj priči.
"Postoji stvarno veliki interes za fikciju koja se temelji na povijesti i životnim pričama stvarnih ljudi. Ono što čitatelji dobivaju su zapravo memoari. Imaju osjećaj da poznaju osobu i da i sami žive život glavnih likova. to je roman pa zato ne treba provjeravati činjenice, iako i roman mora imati vjerodostojnost", rekla je Sara Nelson, izvršna urednica u Harperu, koja knjigu opisuje kao neobični hibrid memoara i fikcije.
U stvarnosti, u Auschwitzu čovjek nije imao što za izgubiti. Sokolov je u romanu anksiozni, ali plemeniti heroj koji pomaže mnogim kolegama zatvorenicima. U svom intervjuu 1996. on je oslikan kao simpatični oportunist čija genijalnost leži u tome da se snalazi u svakoj situaciji i doista nema sumnje da je stvarno pomogao mnogim zatvorenicima. Također je rekao kako je trgovao na crno raznom robom s mnogim stražarima i zapovjednicima.
"Bio sam blizak s SS-ovcima, ali nitko u logoru nije znao ništa o tome", priznao je jednom Sokolov. Peter Black, bivši povjesničar u Memorijalnom muzeju holokausta u Sjedinjenim Državama, izjavio je da su zarobljenici koji su "bili u stanju pomoći ljudima također bili u stanju ozlijediti ljude". Da bi zadržali svoje položaje, rekao je, "morali su prihvatiti takvu ulogu."
Gary Sokolov, sin Lalija i Gite, rekao je da je njegov otac zahvaljujući tome preživio. Garyja su posljednjih godinu dana kontaktirali brojni čitatelji knjige, i Židovi i nežidovi.
"Svaki autor koji pretvara činjenicu u fikciju mora pronaći način kako će komprimirati vrijeme i izostaviti događaje koji ne pridonose priči. Moraju biti ekonomični s vremenom i brojem slova", kaže autorica koja priprema i knjigu o svom ocu.
Gary Sokolov je rekao da mu je smetalo da je ime njegova oca u knjizi pogrešno napisano - "Lale".
No, lažni broj na ruci Gite Furman ne mijenja priču. Ona je doista bila zarobljena u Auschwitzu i to od 1942. do 1945. Tu je upoznala i budućeg muža, ali dobrim poznavateljima povijesti i onima koji su proučavali Auschwitz ova sitnica može smetati.
To također potkopava vjerodostojnost drugih priča, kao što je ona u kojoj Sokolov priča o nogometnom meču između zatvorenika i stražara. Jedan je recenzent nazvao to "apsurdnim" i "nemogućim", ali događaj ima čvrstu potporu iz drugih izvora.
Gary Sokolov, sin Gite i Lalija sjetio se da je njegov otac često pričao o tetovažama, ali je njegova majka oko toga bila suzdržana. Furman je uklonila tetovažu kad je imala 60 godina. Na pitanje zašto je u knjizi majčin broj baš 34902, sin Gary nije znao odgovor. Bilo kako bilo, ljubav je bila stvarna. Gary je rekao da je Lali osvojio Gitu za cijeli život.
