Čečenski islamisti zarobili su 1. rujna 2004. u gradiću Beslanu na krajnjem jugu Rusije 1100 civila na prvi dan škole. U najgoroj talačkoj krizi u Rusiji ikad, jednoj od najgorih u svijetu ikad, teroristi su trećeg dana zapovjedili majkama s malom djecom da izađu. Aneta Gadieva u njihovom je zarobljeništvu zapela s dvije kćeri, devetogodišnjom Alanom i jednogodišnjom Milenom.
Natjerali su je da izabere i ona je izabrala otići s malom Milenom, kako bi bila sigurna da je spasila barem jedno dijete. A možda i oboje. Alanu, međutim, više nikada nije vidjela jer je bila među 350 žrtava eksplozija kojima su teroristi praktično raznijeli i sebe i taoce i školu u koju su ih zatočili.
A sve je počelo prvim danom škole, koji tamo obilježavaju proslaviti tako da djeca nemaju nastavu, nego se igraju, njihove mame, tate, djedovi, bake, rodbina druže... "Baš sam razgovarala s Alaninom prijateljicom kad sam iza nas začula strojnicu. Okrenula sam se i vidjela čovjeka kako puca i viče: 'Alahu akbar!' Prvo sam pomislila da nije normalan.
Ali, tada sam s druge strane začula još jednog i shvatila da je riječ o napadu", ispričala je Aneta za BBC 12 godina poslije. Izbila je panika. U kaosu je bezuspješno tragala za Alanom koja se malo dalje igrala s djecom na igralištu. Nju i bebu umalo je pregazio stampedo koji su teroristi natjerali u školu, 1100 ljudi u školsku dvoranu, stiješnjene da se nisu mogli pomicati.
Tamo je napokon pronašla svoju Alanu, a stvari su se barem malo popravile kad su teroristi majke s djecom izdvojili u svlačionicu. Bez vode i hrane, trećeg dana postalo je jezivo. Djeca su plakala, vladala je užasna buka. I to je bio trenutak u kojem su teroristi, ponukani grozničavim pregovorima predsjednika ruske republike Sjeverne Osetije, odlučili pustiti majke s po jednom bebom.
Molila je otmičare da s njenom bebom puste njenu stariju kći Alanu. "Ako ti ne odeš, netko će drugi platiti cijenu za to!", derali su se na nju. I otišla je. Bilo je to doslovno poput Sofijinog izbora opisanog u potresnom romanu Williama Styrona, inspiriranog pričom jedne Romkinje koju su u Auschwitzu natjerali da od dvoje djece odabere koje će odmah poslati u plinsku komoru, a koje će s njom držati zatočenom u tom logoru smrti.
"Ostavila sam Alanu u društvu jedne njene prijateljice iz susjedstva i rekla joj neka se drži nje skupa, da će tu biti sigurna", prisjećala se. Kad je došla kući, pričala je dalje Aneta, bila je histerična, htjela se odmah vratiti u školu. "Majka me je u jednom trenutku na koljenima stala moliti neka to ne činim."
Ubrzo su ionako začuli prvo jednu eksploziju, potom drugu, a kako su eksplozije školu već jako oštetile i preživjeli taoci stali bježati kroz razvaljene zidove, upali su vojni specijalci i stali spašavati preživjele. Nije je pronašla među preživjelima, nije joj padalo na pamet tražiti je među pobijenima, da bi joj suprug naposljetku rekao da u školi više nema nikoga od živih, da su tamo samo oni koji su izgorjeli.
Uslijedile su godine krivnje koja ju je izjedala. Donekle je postala funkcionalna kad su odselili iz Beslana, daleko od mjesta na kojem se dogodio taj jezivi pokolj. Njena Milena je rasla u atmosferi boli i krivnje zbog smrti njene starije sestre, one koja ju je, kad se rodila i kad su odlazili iz rodilišta, grčevito stiskala i nosila kući, nikome je drugome ne dajući.
Aneta, do tada učiteljica u školi, napustila je svoj posao, jer je svako malo imala običaj početi pričati djeci o užasima onog dana. Očito je razvila PTSP. Zaposlila se u jednom istraživačkom centru, a mala Milena više nije tako mala. Razumije što se sve dogodilo, razumije što se dogodilo i događa njenoj majci i pomaže joj. Ako ne drugo, onda da joj skrene pažnju kad bi je uspoređivala sa sestrom:
"Mama, ja sam jedna sasvim druga osoba!" ili da je vraća u stvaran svijet kad bi posustala: "Mama, zašto stalno razmišljaš o onome što je bilo jučer? To je sve već prošlo." Aneta danas živi s njom i za nju, ali je prošlost vreba na svakom životnom koraku.
