U svojem romanu "Crni gavran i bijele vrane", koji bi trebao biti objavljen ove godine, osjetio sam potrebu donekle čitateljima približiti sliku današnje Bosne i Hercegovine, sumornu stvarnost koja je prema vanjskom svijetu zamagljena debelim slojem prijeratne i ratne stereotpije. Znači, dopustit ću sebi malo "samoplagiranja":
"Bosna i Hercegovina je zemlja krajnosti, plusova i minusa, bolesnih, ambicioznih luđaka i ljudi koji su se pustili niz struju i bespomoćno plutali uz nevjerojatne količine samosažaljenja, obijesnih šarlatana koji su vozili skupe BMW-ove terence s ćelavim gumama i sivih gubitnika s raspadnutim Golfovima s kojih su otpadale ukrasne lajsne od lažnog kroma, napucanih, utegnutih cura i prekrivenih, oklopljenih žena koje su podsjećale na teške, olovne sjene, škrtih megalomana koji su vozili automobile od stotinu tisuća maraka.
I jeli splačine po drugorazrednim restoranima i šumskih radnika ili rudara, s druge strane, koji bi za jednu noć zapili svoje bijedne plaće, zakletih nevjernika koji su se bojali Boga i pobožnih, zadriglih vjernika koji su jednom rukom slavili Gospoda, a drugu zavlačili u džepove bližnjega svoga, blagoglagoljivih seoskih filozofa i nepismenih akademika, ratnih bi višestrukih ubojica koji su se zaklinjali u Boga i žrtava kojima ni taj njihov Bog nije više mogao pomoći, iako su vjerovali u njega... Ukratko, zemlja kraljeva i dvorskih luda između kojih nije postojala jasna granica".
Dva gotovo nevjerojatna događaja iz proteklog mjeseca kao da potvrđuju sliku BiH iz mojega romana. Igrom slučaja, mjesto radnje je identično, Visoko, grad udaljen tridesetak kilometara od Sarajeva koji je bio pošteđen ratnih razaranja i koji je tijekom rata bio neformalna bošnjačka prijestolnica u koju su se slijevale goleme količine novca iz arapskih zemalja i u kojemu je neprikosnoveno vladao Hasan Čengić, siva eminencija Alije Izetbegovića i čovjek s crne liste američke vlade.
Čengić je bio poznat i kao "pokretač" megalomanskog projekta gradnje velebne zračne luke u Visokom koja je, po pisanju sarajevskih medija, bila paravan za jednu od najvećih "praonica novca" u ovom dijelu Europe. Čengić je i danas podjednako moćan, jer obnaša dužnost predsjednika Sabora Islamske zajednice BiH, gremija koji ima veći utjecaj na prilike u BiH nego većina državnih institucija.
Visoko je također poznato po opsjenaru Semiru Osmanagiću i njegovim piramidama, te po Zaimu Muzaferiji koji je, iako naturščik, inače je po zanimanju profesor njemačkog i francuskog jezika, uz Mustafu Nadarevića možda ponajbolji glumac koji je poniknuo na prostoru BiH. Muzaferija se nekoliko godina pred smrt mogao vidjeti uz prometnicu Sarajevo - Zenica, koja prolazi pored Visokog, kako prodaje med koji je sam proizvodio.
Po tvrdnjama nekih Muzaferijinih poznanika iz tog vremena, Zaim Muzaferija je umro 2003. u Visokom, velikom glumcu puno su više značile pohvale kvaliteti njegova meda, nego bilo kojoj od genijalnih uloga koje je za života odigrao. A glumio je u više od stotinu televizijskih i filmskih projekata. Znači, govorimo o gradu u kojemu su sva čuda svijeta moguća. Prvi događaj, naš ekstremni minus, nešto je za što smo mislili kako se događa samo u američkim franšizama o serijskim ubojicama ili u Coppolinu "Kumu".
Što se dogodilo? Nepoznati počinitelji provalili su na imanje Amira Zukića u Visokom i tupim predmetom usmrtili njegova konja. Jedan ovdašnji portal čak je i objavio uznemirujuće snimke usmrćene životinje. Amir Zukić je inače visokopozicionirani član SDA, glavni tajnik stranke i zastupnik u Parlamentu Federacije BiH, koji je uhićen 17. veljače ove godine pod optužbom da je pogodovao pri nezakonitom zapošljavanju u javni sektor, odnosno u Elektroprivredu BiH, zlatnu koku bosanskohercegovačke privrede.
Elektroprivreda BiH, vrijedna nekoliko milijardi eura, godinama je bila pod kontrolom Izetbegovićeve SDA i Lagumdžijina SDP-a, odnosno njihovih najodanijih kadrova. Jedno vrijeme je, tako, dužnost direktora Elektroprivrede obnašao Lagumdžijin asistent sa sarajevskog Elektrotehničkog fakulteta.
Amir Zukić je još u pritvoru, a pored njega za isto djelo optužena su još dva visokopozicionirana člana stranke. Ovakve stvari postale su moguće tek nakon pada kadrova Bakira Izetbegovića u Sudu i Tužiteljstvu BiH, glavnog tužitelja Gorana Salihovića i predsjednice Suda BiH Medžide Kreso. Dotad su Izetbegovićevi štićenici bili zaštićeni kao medvjedi u socijalističkoj Jugoslaviji. Po navodima Ahmeda Žilića, Zukićeva odvjetnika, ovo nije prvi slučaj zastrašivanja njegova klijenta.
"Još juna mjeseca prošle godine na njegovoj vikendici u Visokom ubijen je njegov pas, dok je drugom odsječena jedna noga", izjavio je Žilić. Također, postoje informacije kako je u ranijem periodu netko na retrovizor Zukićeva automobila objesio plastičnu vrećicu u kojoj se nalazila krvava janjeća glava. Motiv je, sudeći po svemu, banalan: novac. Kome se Zukić toliko zamjerio, to se u ovom trenutku još ne zna, čak su, što je za Bosnu i Hercegovinu pomalo neobično, izostale i špekulacije o mogućim nalogodavcima. Vjerojatno je brutalnost ovoga čina ušutkala i najhrabrije.
Druga priča, ona pozitivna, po mojemu je mišljenju čak nevjerojatnija od ove prve. Priču je objavila Al Jazeera na svojim web stranicama, odakle su je preuzeli portali iz cijele regije. Započinje filmski: "Selma Kovač, zaposlenica male trgovine u Arnautovićima pored Visokog, nemalo se iznenadila kad je u dućan ušetala nepoznata djevojka sa specifičnim zahtjevom". Djevojka je upitala gospođu Kovač daju li robu na veresiju (na dug), odnosno imaju li famoznu "teku".
Kad joj je ova pokazala "teku" u kojoj je bilo upisano ukupno 4400 KM duga (oko 17.000 kuna), nepoznata djevojka je zaprepaštenoj prodavačici iskeširala 4400 KM i prebrisala sva dugovanja. Isto to, po izjavama očevidaca, napravila je u još desetak prodavaonica na području općine Visoki. Možemo reći, po slobodnoj procjeni, kako se radi o iznosu od nekoliko desetaka tisuća maraka. Al Jazeera je u svojem članku objavila i fotografije natpisa na izlozima prodavaonica u kojima se dužnici obavještavaju kako su sva njihova dugovanja izmirena.
"Teka" je svojevrsna bosanskohercegovačka institucija, radi se o bilježnici u koju vlasnici malih seoskih prodavaonica upisuju dugovanja po principu "dođem ti" i jedna je od rijetkih preživjelih zajedničkih "stečevina", nešto što podjednako funkcionira u svim dijelovima osiromašene i devastirane Bosne i Hercegovine, odnosno, da parafraziram, "teka" nije niti bošnjačka niti hrvatska niti srpska, nego je i bošnjačka i hrvatska i srpska, jedini djelić ZAVNOBIH-a koji i danas besprijekorno funkcionira.
Neusporedivo više tih malih prodavaonica zatvorila je famozna "teka" nego sve inspekcije. Nažalost, te živopisne seoske "institucije", nekakva kombinacija trgovina i birtija koje se obično nazivaju po vlasniku, postaju sve više relikt prošlosti zbog agresivnog širenja velikih trgovačkih lanaca, prije svih Konzuma i Binga, u kojima je nešto poput "teke" ravno svetogrđu. Mehanizam propadanja je vrlo jednostavan: dug trgovini neprestano raste, do onoga trenutka kad vlasnik prodavaonice više nema sredstava za nabavku nove robe.
Tad se prodavaonica zatvara, a dugovi odu u "zastaru". Slučaj Agrokor na bosanskohercegovački način: zamislite da se pojavi "dobročinitelj" koji bi jedan dan ušetao u Agrokorov toranj i nonšalantno poplaćao sve Todorićeve dugove. Nešto slično tome odigralo se u Visokom, gradu čuda.
Ono što ovu priču čini posebno lijepom i nevjerojatnom je činjenica kako je, kao i u prvom slučaju, "počinitelj" nepoznat. Međutim, gotovo je sigurno jedno: u "slučaj teka" zasigurno nije bila umiješana ni jedna politička stranka, bez obzira na to što je politika privatizirala sve pore života u BiH, što se za prvi slučaj, "I konje ubijaju, zar ne?", teško može garantirati.
Da je kojim slučajem tako, da je, što je smiješno i pomisliti, politička elita odlučila pomoći najugroženijim slojevima društva, to bi se odigralo po nešto drugačijem obrascu: danima bi nas s televizije promatrala blaga i raznježena lica Bakira Izetbegovića, Dragana Čovića, Milorada Dodika ili Nermina Nikšića, kamera bi ih u realnom vremenu snimala kako "ponizno" broje, a zatim plaćaju tuđe dugove zaprepaštenim vlasnicima prodavaonica "u čijim se očima u jednom trenutku zacakli izdajnička suza".
Ovako nešto manje je vjerojatno od svih visočkih čuda, čak i od Osmanagićevih piramida. Nijedna ovdašnja politička stranka, a to vrijedi za sve zemlje u okruženju, nije nikad donirala ni jedno jedino jaje, a da se to nije odigralo ispred televizijskih kamera. A da se kojim slučajem scenarij odvijao nešto drugačije, da je na vrata ovdašnjih "todorića" pokucao "nepoznati dobročinitelj" i pomogao im otplatiti najnoviji model Audija, onda bi bez ikakve sumnje mogli uprijeti prstom u političare.
Jedino zajedničko pravom i izmijenjenom scenariju je odsustvo televizijskih kamera, ali iz ponešto drugačijih razloga: s jedne strane je humanizam koji štiti ljudsko dostojanstvo, a s druge snimka brutalno usmrćenog konja.
