Life
3310 prikaza

"Tata me seksualno zlostavljao, ali nisam smjela nikome pričati o tome"

Usamljena djevojka u sobi
Thinkstock
Nakon seksualnog zlostavljanja unutar obitelji, većina želi što prije zaboraviti tragični događaj, iako to nije rješenje

Sarah se ne sjeća kad je počelo zlostavljanje, ali je mami rekla što se zbiva kad je imala 12 godina. A ona je sve ispričala policiji. 

Poslije toga je Sarah pričala sa socijalnom radnicom i s medicinskom sestrom koja ju je pregledala tražeći znakove zlostavljanja (koje je i našla). Nekoliko mjeseci kasnije uslijedilo je suđenje na kojem je morala ponoviti svoju priču. 

No nakon toga je uslijedilo vrijeme šutnje.

Njezina majka je odlučila obitelj preseliti u novu sredinu, što Sarah danas smatra pametnom i hrabrom odlukom. Ali s početkom "novog života" svi su jasno pokazali da žele zaboraviti prošlost. A to je značilo i da nisu razgovarali o njoj. 

Kad bi u početku Sarah i spomenula nemile događaje, prostorijom bi zavladala neugodna tišina. Zahvaljujući tome što je progovorila o tome što se dogodilo, ostala je bez očeve strane obitelji. 

Otac je, dok se odvijalo zlostavljanje, obično govorio kćeri da je to što se događa "njihova tajna" o kojoj ne smije nikome govoriti. 

Djevojčica gleda kroz zavjesu | Author: Thinkstock Thinkstock

"Nisam ni mogla, sve da sam i htjela, jer nisam imala pojma što se događa."

"Jednom kad je sve izašlo u javnost, s rođacima s kojima sam prije bila bliska, nisam smjela pričati o tome što sam preživjela. Obitelj se počela drugačije ponašati prema meni, a prijatelji nisu mogli shvatiti što se točno dogodilo."

Ovaj tjedan je u Engleskoj objavljen izvještaj o zlostavljanju djece u kojem piše da se 2/3 seksualnih zlostavljanja odvija unutar obitelji ili od strane bliskih prijatelja obitelji, te 85 posto slučajeva nikad nije prijavljeno. 

Drugim riječima, premda je između travnja 2012. godine i ožujka 2014. prijavljeno 50.000 slučajeva, njih bi moglo biti oko 450.000. Zato je važno da se o tom problemu napokon javno progovori. Pogotovo kad se događa iza zatvorenih vrata, unutar obitelji.

Lakše je povjerovati da dijete laže nego da je roditelj mogao učiniti tako nešto

Veliki problem je i to što unatoč tome koliko je čest ovaj zločin, mnogi ne vjeruju djeci. Čak i kad, kao Sarah, detaljno opišu što se događalo i imaju medicinske dokaze koji to podupiru, mnogima je lakše povjerovati da dijete laže nego da je otac zvijer koja je zlostavljala svoje dijete.

Zlostavljana djeca se naviknu na šutnju, a ako i progovore i sve izađe u javnost često na kraju završe ušutkani, umjesto da se ostatak obitelji, zajedno s njima, suoči s tragičnim događajem.

Sarah se sjeća kako joj je čak i savjetnica rekla nakon nekog vremena da treba sve zaboraviti i fokusirati se na budućnost, iako uopće nije s nikim pošteno ni razgovarala o tome kroz što je prošla. Rekli su joj da ne priča s učiteljima ni s drugom djecom o tome.

"Ali nakon nekog vremena sam rekla prijateljima. Morala sam. Dijete koje plače kad se pojave scene seksa, umjesto da se smijulji kao ostali ne djeluje normalno. Većina je to dobro prihvatila. Nisu u potpunosti shvatili koliko je sve skupa bilo traumatično, ali, s druge strane, nisam ni ja."

"Jedna prijateljica je ispričala sve mami, koja me nakon toga strogo zamolila da više ne pričam s njezinom kćeri, jer imam mračnu prošlost. Napomenula je da ne krivi mene, ali nije željela da njezina kćer "bude dio cijele priče". Iako sam joj objasnila da je sve završilo i da ne može biti dio ničega, ona nije posustala." 

"Bila sam frustrirana i posramljena. Riječi zlostavljanje i incest počele su se boriti u mojoj glavi iako nikad prije nisam osjećala sram zbog toga što se dogodilo. Ponekad sam sumnjala, unatoč svim dokazima i sjećanjima, u to jesam li zaista bila zlostavljanja? Da. Je li mi nedostajala očeva obitelj, usprkos svemu? Je. Ali sram? Zašto bih se sramila kad sam ja bila žrtva?!"

Usamljena žena | Author: Thinkstock Thinkstock

Ubrzo nakon toga Sarah se počela osjećati kao ogorčena žrtva ili preživjela, ovisno o danu.

Bila je ljuta što su je natjerali da se osjeća kao da ne smije pričati o tome što je preživjela, te što su se i kasnije prema zlostavljanju trebali odnositi kao prema tajni.

Bila je ljuta što ju je većina ljudi gledala kao neobjašnjivo čudnu i tužnu djevojku koja puno plače, iako nije smjela objasniti otkuda potječe sva ta tuga.

I zato je odlučila progovoriti. A brzo su joj se pridružili i drugi koji su preživjeli slične scenarije i koji su isto željeli s nekim podijeliti svoju tajnu, prenosi Guardian.

"Nakon godina srama i suza, napokon sam bila ljuta. I zato danas javno govorim o svemu. Hrabro, odvažno i iskreno. Kako god želite gledati na to, ja govorim o svemu, iako sam svjesna da to mogu vidjeti moji budući poslodavci i očeva obitelj."

"Ali odbijam se sramiti i strahovati kao prije, jer znam da su to osjećaji koji prate žrtve. Progovaram iako znam koliko je neugodno mojim prijateljima i obitelji kad razmišljaju o tome što sam preživjela, ali mislim da je bitno da svi shvate koliko su česta zlostavljanja i koliki šute. Mislim da je važno da prekinemo tabu o pričanju o seksualnom zlostavljanju, da se ne smijemo tome i da umjesto toga počnemo slušati." 

"85 posto ljudi koji su preživjeli ovako traumatičan događaj ne priča o njemu. Ali ja pričam jer, na sreću, mogu", kaže Sarah.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.