Life
4781 prikaza

Svi tu žele živjeti: Grad koji prije Černobila nije postojao

Slavutič
1/6
Petr Pavlicek/IAEA
Radovi na izgradnji novog grada započeli su samo par mjeseci nakon nesreće u Černobilu, u jesen 1986. godine

U mirnom gradu Slavutiču sat na gradskom trgu svaki puni sat svira himnu grada. Podsjetnik je to na vremena kada je ovaj grad bio važno mjesto moderne arhitekture, ali i dom svih onih koji su Pripjat napustili zbog nuklearne katastrofe u Černobilu

Izgradnja ovog grada na sjeveru Ukrajine veže se za eksploziju koja se dogodila 26. travnja 1986. godine. Ubrzo nakon eksplozije nuklearnog reaktora 45.000 stanovnika evakuirano je iz Pripjata, grada koji je u cijelom Sovjetskom savezu bio poznat kao napredan i moderan grad mladih ljudi, znanstvenika koji su radili u obližnjem Černobilu.

Danas je Pripjat grad duhova kojeg posjećuju turisti, a oni koji su nekoć u njemu živjeli, jedva mogu hodati tim ulicama. Pripjat su napustili u samo nekoliko sati, tada mislili da će se vratiti za tri dana, a iza sebe ostavili su cijeli svoj život u tom gradu. Danas njihovi potomci žive u Slavutiču, gradu izgrađenom nekoliko godina nakon katastrofe. 

Prilikom izgradnje vodilo se računa da budu zadovoljena tri važna kriterija. 

"Udaljenost od 50 kilometara od nuklearke u Černobilu, postojeća željeznička pruga i nezagađeno područje", rekla je Kristina Belčenko koja radi u gradskom muzeju čiji je postav posvećen nuklearnoj katastrofi i izgradnji grada.

Odabrano je mjesto za izgradnju pored usamljene željezničke stanice u gustoj borovoj šumi. Radovi na izgradnji novog grada započeli su samo par mjeseci nakon nesreće, u jesen 1986. godine. Mobilizirana je brojna radna snaga, pa su tako prvi stanovnici počeli stizati u grad nakon dvije godine. Bio je on utjelovljenje urbanističkog i komunističkog sna Sovjetskog saveza, nekoliko godina prije njegovog konačnog raspada, piše CNN.

"Na projektu je radilo 35 instituta iz osam sovjetskih država", kaže Belčenko.

Biljni i životinjski svijet u Černobilu Moć prirode Znanost Preživjeli su Černobil, ima ih više nego ikad prije

Bio je to odgovor moćne zemlje na katastrofu koja se dogodila u Černobilu, svojevrsna isprika građanima Pripjata koji su morali napustiti svoje domove. Uz pomoć najvećih sovjetskih stručnjaka tog vremena izgrađen je grad koji je bio ispred svog vremena. 

Grad je podijeljen na četvrti, kvartove koji nose naziv glavnih gradova republika koje su ga gradile. Radna snaga i građevinski materijal dolazili su iz svake od tih republika, što je trebalo pokazati složnu zajednicu, no i dovelo do toga da je svaki kvart drugačiji, različitih forma i oblika. Dizajn građevina kopiran je od raznih sovjetskih gradova, jer nije tada bilo vremena za potpunu, slobodnu kreativnost, i gradnju nečeg sasvim novog.

Darežljiva komunistička vlast građanima je dozvolila da sami odaberu u kojem bi kvartu voljeli živjeti. Ubrzo se Slavutič pretvorio u jedan od gradova s najvećim životnim standardom u Sovjetskom savezu, a tragovi toga vide se i danas.

Kvart Tbilisi (nazvan po glavnom gradu Gruzije) prepun je tradicionalnih križeva na balkonima. Erevan (nazvan po glavnom gradu Armenije) preuzeo je armensku arhitekturu ružičastih kuća, a četvrt Baku nadahnuta je Azerbejdžanom i njihovim mangalima, tradicionalnim mjesto za roštilje u središtu dvorišta. Tri dijela grada izgradile su baltičke države i minimalističkog su dizajna sa drvenim jednokatnim kabinama. 

U gradu je napravljena i posebna biciklistička staza, koju danas nema velika većina ukrajinskih gradova. 

"Grad često nazivaju posljednjim spomenikom Sovjetskog saveza", kaže Belčenko.

Neki od njegovih današnjih stanovnika teško su na navikli na ovaj moderan, novi grad. 

"Tijekom prve godine života ovdje mrzila sam grad i željela otići čim prije", priča Tatjana Kuznetsova.

Arhivska snimka SSSR-a o Černobilu Anatolij Djatlov Life Eksplozija u Černobilu: "Mislio sam da će mi oči iskočiti"

Njezina priča o dolasku u grad slična je priči ostalih stanovnika. 

"26. travanj bio je jako topao, vruć dan. Kad smo došli u školu učitelji su nam rekli da moramo zatvoriti prozore i nisu nam dozvolili da idemo van ili otvaramo vrata. Znali smo da nešto nije u redu, ali nam nitko nije htio reći što se događa", prisjeća se posljednjih dana života u Pripjatu, gradu u kojem je rođena i kojeg je napustila sa 11 godina 27. travnja tijekom masovne evakuacije.

Rekli su im da odlaze na tri dana, pa nisu ponijeli puno stvari.

"Imala sam kolekciju 12 ploča sa bajkama koje smo kupili u Krasnojarsku i veliku kolekciju igračaka", pričala je susprežući suze. 

Njezina obitelj najprije je živjela u Moldaviji u jednom od mnogih gradova koji je primio evakuirane iz Pripjata. Njezin je otac radio u Černobilu pa su se 1990. godine vratili u Ukrajinu i stigli u Slavutič.

Kad su stigli u grad bila je zadovoljna jer je bila blizu Pripjata, danas poputno praznog grada o kojem Kuznetsova i dalje priča s toplinom. Nuklearna katastrofa uništila je dio njezinog djetinjstva, a Pripjat je posjetila nekoliko puta. 

Ledena santa Permafrost u Sibiru Znanost Otapanje leda: Počele izlaziti najopasnije stvari na svijetu

"Kada smo sišli iz autobusa nisam mogla vjerovati koliko je trave izraslo iz asfalta", prisjeća se prvog posjeta gradu s ocem 1992. godine. Tada im je bilo dozvoljeno da provedu samo 15 minuta na glavnom trgu. 

Bilo joj je to jako emotivno iskustvo i nije mogla odoljeti da iskoristi priliku za šetnju svojim voljenim gradom. 

"Kao da ste nakon drugog vremena vidjeli vama dragu osobu. Prepoznajete je ali primjećujete da se promijenila i da je ostarjela. I da to više nije ista osoba koju ste poznavali", kaže. 

Kada se u Pripjat vratila s majkom 1993. godine bilo im je dozvoljeno da odu do njihovog stana. 

"Došli smo na osmi kat i stajali ispred vrata. Imala sam osjećaj da stojim između sadašnjosti i prošlosti, nečega što je tamo bilo prije sedam godina", rekla je. 

Nikada nije otvorila vrata, kaže da joj je to bilo previše bolno i strašno. A od tada redovito posjećuje Pripjat.

"Svake godine stanje je sve gore, grad postaje mračniji, a meni je to iskustvo kao da vam netko stavlja sol na ranu koja nije još zacijelila", kaže. 

No grad je i dalje privlači, pa čim iz njega ode, poželi se vratiti.

Tu ljubav prema starom gradu dijeli puno stanovnika Slavutiča. Njihov život promijenio se krajem 2000. godine u trenutku kada je zatvoren posljednji černobilski reaktor. Do tada je nuklearka bila radno mjesto većine od 25.000 stanovnika. 

"Bile su demonstracije po gradu, a radnicima koji su svoj cijeli život posvetili Černobilu nije bilo jasno zašto se zatvara", rekla je Belčenko.

Černobil Katastrofa Life Istina o Černobilu: "Svojim očima sam vidjela kako lažu"

I tako je Slavutič postao grad koji na neki način više nije imao svoju svrhu i pokušavao je pronaći mjesto u Ukrajini, zemlji tada pogođenoj dubokom krizom. 

Neko vrijeme se grad borio da ostane na nogama, no sada postaje centar inovacija i umjetničke kreativnosti. I sam sebe obnavlja. Među ukrajinskim je gradovima s najvećom stopom nataliteta, a prosječna doba stanovnika među najmlađima je u zemlji.

Tako se čini se da u ovom gradu ljudi žele živjeti. Domaćin je niza umjetničkih događanja a među njim i međunarodnog festivala filma i urbanizma nazvanog ''86''.

Grad je to u kojem su klupe napravljene s mjestima za knjige koje ljudi ostavljaju jedni drugima i grad u kojem javnog gradskog prijevoza nema. Ima samo taksija, koji će vas za cijenu nešto manje od dolara odvesti gdje god treba. Dvije linije vlakova vode u obližnji Černihiv i u Černobil.

"Ovaj je grad poput grada u kapsuli", reći će Ljudmila Bogun, urednica lokalnih novina. 

Grad u kapsuli, poput one betonske koja je čuvala oštećeni reaktor. Stanovnici ovog mladog grada čije je živote obilježila černobilska tragedija, pišu jednu sasvim drugačiju priču o budućnosti, daleko od nuklearnih reaktora, radijacija, betonske kapsule i straha. 

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.