Do danas nitko nije uspio napraviti ono što je uspjelo Goranu Ivaniševiću. Ono zbog čega se o njegovu osvajanju Wimbledona 2001. godine govori kao jednom od najvećih postignuća hrvatskog sporta. U ponedjeljak 9. srpnja, prije točno 16 godina Ivanišević je u finalu pobijedio Patricka Raftera i konačno osvojio Wimbledon. Svoj prvi i jedini Grand Slam u karijeri.
Goran je do tog trenutka tri puta igrao finale travnatog turnira i tri puta gubio. U dva navrata malo je nedostajalo da osvoji najprestižniji trofej u svijetu tenisa. Bolji su bili Andre Agassi i dva puta od Pete Sampras. Nije treća, ali sreća se splitskom tenisaču osmjehnula kada je to najmanje očekivao. U 30. godini života dok je suvereno držao svoju 125. poziciju najboljeg tenisača svijeta.
Do dana današnjeg nitko nije osvojio Wimbledon s pozivnicom. Nitko osim Gorana. I po tome je toliko poseban i zbog toga ga Britanci toliko cijene. Wimbledon nije običan turnir. Ne u očima ušminkanih gospođica i dama te uglađenih mladića i gospode, koji svake godine dolaze na Centralni teren gledati one najveće. Wimbledon je stvar ponosa i prestiža, a pobjede kao Goranove ostaju zauvijek među njima.
U trećem kolu čekao ga je još veći ispit i 19-godišnja teniska senzacija Andy Roddick. A-Rod je možda bio zelen, ali pripadao je 15-orici najboljih na svijetu. Susret dva ubojita servisa otišao je na Goranovu stranu i Roddick je bio bivši.
Moya i Roddick su ipak bili veći zalogaj stoga se pobjeda nad Gregom Rusedskim u četvrtom kolu očekivala. 7-6, 6-4, 6-4 i završnica Wimbledona je pokucala na vrata.
Četvrtfinale, polufinale i finale. 14 setova. 151 gem. Toliko je Goranu bilo potrebno da osvoji Wimbledon nakon razbijanja Rusedskog u četvrtom kolu.
Osim njega, među najboljih osam plasirali su se i Roger Federer, Tim Henman, Marat Safin, Thomas Enqvist, Patrick Rafter, Nicolas Escude i Andre Agassi. Gorana je čekao Marat Safin. Najbolji hrvatski tenisač pobijedio je velikog Rusa nakon četiri seta da bi u polufinalu rekete ukrstio s miljenikom domaće publike Timom Henmanom.
Henman je izbacio mladog Federera u četvrtfinalu i rezervirao nezaboravni polufinale protiv Gorana Ivaniševića. Britanac je tada bio na vrhuncu i na putu do finala čekao ga je tenisač s pozivnicom. No, Goran je uzeo prvi set 7-5, Henman je izjednačio sa 7-6 i u idućem pomeo našeg tenisača sa 6-0. Tada se dogodio čuveni prolom oblaka.
"Sam Bog poslao je tu kišu", priznao je kasnije Goran.
U ključnom trenutku Ivanišević je uzeo servis Henmanu u tom petom setu. Imao je dvije meč lopte. Prvu je propustio nakon dvostruke servis pogreške pa je opet promašio prvi servis, ali meč je završio na svoj način - as na drugom servisu...
"I danas me strah gledati snimku tog finala. Bojim se da bih mogao izgubiti", rekao je Goran prisjetivši se velikog finala protiv Raftera.
Goran je uzeo prvi set sa 6-3, Rafter je uzvratio istom mjerom u drugom setu. Zec je osvojio treći i to opet sa 6-3, ali nije moglo bez drame. Rafter se vraća i osvaja četvrti set sa 6-2.
Dramatičan peti set, nije bilo breakova do 7-7, a onda je Zec iščupao dva čudesna forehand reterna. Servirao je za meč. Servirao je za Wimbledon.
Vjerojatno se ništa od ovoga ne bi dogodilo da Goran nije bio toliko praznovjeran. Svaki dan je jeo istu hranu u istom restoranu, gledao je isti TV program, parkirao je ispod istog drveta u All England Clubu, a imao je i omiljeni pisoar u Wimbledonu. Na terenu je uvijek puštao protivnike da prvi sjednu na klupu, kad je izlazio na teren pazio je da ne stane niti na jednu crtu...
Nakon što je dobio Raftera slavio je cijelu noć. Ali nije mogao niti zamisliti kakva ludnica će biti u njegovu rodnom Splitu, u zračnoj luci, na rivi...
Tisuće ljudi dočekalo ga je u rodnom gradu.
Nosio je Zec dres New Jerseya u čast Draženu, popeo se na binu ispred crkve sv. Frane, a u tom trenutku oglasila su se svečana zvona.
"Da nisam rođen u Splitu bio bi ku... od ovce", rekao je Goran po povratku u rodni grad, a onda pred okupljenom masom poentirao.
"Ovo može samo Split. Ma kakav Brazil. Brazil je ku... za ovo".
Ta pobjeda najvećeg hrvatskog tenisača ostala je zapamćena kao jedan od najvećih sportskih uspjeha u svijetu svih vremena. Nitko nije vjerovao da Ivanišević nakon tri izgubljena finala (1992., 1994. i 1998.) ima glavu da se plasira u još jedno finale, a kamoli ga osvoji! Kakvu je stvar napravio najbolje je opisao Andre Agassi.
"Znam kako se osjećaš. Suosjećao sam sa svakom suzom. I ja sam zaplakao. Sretan sam jer si svima pokazao da si pravi", poslao je poruku faksom legendarni Agassi.
