Kakva čudovišta, vještice i duhovi - prije razvoja moderne medicine bolesti su bile najzastrašujuća stvar ljudima. Epidemije gripa, kuge i slične bolesti samo bi se iznenada pojavile i odnosile svoje žrtve, a iza sebe ostavljale miris smrti i jada.
No, nije bila riječ samo o kugama. Ostale bolesti koje su mogle prenijeti životinje ili su im pak uzročnik uspavani geni u vlastitom organizmu - uzrokovale su bolesti za koje ljudi nisu imali objašnjenja i umjesto logici, okretali su se natprirodnom. Neke od tih bolesti pomogle su stvoriti jednog od najtrajnijih i najrasprostranjenijih civilizacijskih mitova o čudovištu - vampiru.
Vampir - lik koji ne može umrijeti već umjesto toga svaku noć ustaje iz groba kako bi se gostio krvlju živih, u ljudskim se pričama javlja još od doba drevne Grčke. Iako su neki od tadašnjih filozofa kojima se i danas divimo doživjeli 70-e godine života, prosječan očekivani životni vijek bio je tek oko 28 godina. Bilo je to doba prije kanalizacije, pasterizacije, hladnjaka i antibiotika, a bolesti su bile daleko češće nego danas te ne čudi kako su ljudi znatno ranije išli u grob.
No, bez mikroskopa za proučavanje sićušnih i strašnih napadača, ljudi su nekoć u bolestima vidjeli produžetke nečeg zlokobnog, umrlog, vampirskog...
Primjerice, bolest porfirija upravo je jedna od tih. Zapravo je riječ o najmanje osam različitih bolesti koje se znatno razlikuju. To su grupe nasljednih ili stečenih bolesti koje karakterizira poremećaj enzima koji sudjeluju u biosintezi molekule hema, što rezultira nakupljanjem molekula prekursora porfirina ili porfirina u tijelu. Oboljeli bi patili od osipa, žuljeva - svaki put kad bi im koža bila izložena suncu.
U najgorim, i srećom vrlo rijetkim slučajevima, zubno meso bi se odvajalo od zubi što bi ih činilo istaknutijima, pa i špičastijima. Fekalije oboljelih mogle su poprimati grimiznu boju, kao od probavljene krvi - zbog viška željeza, a ne krvi koju su kušali. A osjetljivost na svjetlo mogla je biti toliko ozbiljna da bi im propale uši ili nos - što se smatra fizionimijom vampira kao što je slavni Nosferatu.
Većina oboljelih će ipak razviti simprome manje drastične od opisanih. Dok je danas to relativno rijetka bolest, njena pojavnost u srednjem vijeku bila je češća, zbog same činjenice manje raznolikosti gena kojima se bolest prenosi.
Ruralna sela Transilvanije koja se danas nalazi u Rumunjskoj moglo je biti mjesto gdje je bila nekolicina pacijenata, iz čije se bolesti širila legenda o strašnim vampirima.
Pisac Roger Luckhurst koji je uređivao reizdanje Drakule Brama Stokera, istraživao je bolesti koje su pomogle širiti vjerovanje u vampire, pokazujući kako je taj mit počeo dobivati popularnost u prvom dijelu 18. stoljeća.
- Prvi spomen riječi vampir na engleskom jeziku datira iz 1930-ih, u novinama koje prenose vijesti sa samog ruba Europe, o tijelima mrtvaca koja su iskopana i izgledaju napuhnuto, a imaju svježu krv oko usta. Te su priče dolazile od lokalnih seljaka, a zvučale su uvjerljivo - laže Luckhurst.
Pošast doba je bilo zakapanje živih, a ne buđenje umrlih
Kad je nesreća pogodila ta ruralna područja, poput kuge, umiranja stoke i sličnog - brojni su svoj prst usmjerili na neumrle duhove koji vrebaju žive. To nas dovodi do drugog problema, budući da je medicina tada bila još u povojima, da čak i ako bi se reklo da je netko mrtav, to se ne može uzeti sa sigurnošću (mogla je biti riječ o dubljoj nesvijesti, komi i sličnom). Uvijek bi se prvi iskapao onaj tko je zadnji preminuo, a potom bi se pregledavalo tijelo u potrazi za znakovima s "one strane".
Ako bi se netko probudio iz takve smrti u grobu, zbunjen, izluđen, gladan i bjesomučan toliko da bi se sam ugriziao - to bi moglo biti logično objašnjenje zašto bi se sam ugrizao, kao i zašto bi iskopana trupla imala krv oko usta.
Bolest poput katelepsije koja bi ljude dovela u katatoničko stanje tako duboko da je njihov puls bilo teško otkriti znači da je pošast tog doba prije bila zakapanje živih, a ne buđenje umrlih.
Tko je bijesan, a tko vampir?
Većina ljudi u ruralnim zajednicama držali su životinje, a sama sela su bila obično blizu šuma koje su bile dom brojnim životinjama. Prije nego je otkriveno cjepivo, bolest bjesnoće koja je danas gotovo nepoznanica kod ljudi, bila je uobičajena. Kada simptomi poput averzija prema svjetlosti i vodi se udruže s agresijom, grizenjem i delirijem - tadašnji su ljudi lako mogli vidjeti vampira. Danas bi mi takvog pacijenta vidjeli kao čovjeka kojem nema pomoći, jer je bjesnoća ušla u mozak i smrt je neizbježna.
- Bjesnoća je poveznica i s kreacijom mita o vukodlacima - ističe Luckhurst.
Izolacija takvih zajednica, daleko od gradskih sredina, imala je i još jednu "manu". Naime, u ruralnim područjima, osobito onim planinskima, obično je nedostajalo raznovrsne hrane. Ljudi bi tako često patili od nedostatka određenih nutrijenata, koje ne samo da bi mogle biti uzrokom oslabljenjog imuniteta, već su sami po sebi mogli izazvati bolesti.
Takav primjer je guša koja je nastala uslijed manjka joda u u prehrani i izobličila bi izgled, kao i razne druge koje su mogle pridonijeti "čudovišnim karakteristikama".
U globalu, očigledno je kako vampirski mit proizlazi iz više različitih bolesti, kao što i sami navodni vampiri uvijek dolaze iz nekog stranog kraja - bila to Transilvanija ili drevna Atena.
