Svojedobno su u 80-ima filmovi poput "Flashdancea", "Showgirls" ili "Stripteasea" progovarali o striptizu, otvarajući pogled javnosti u taj prostor tabua. Danas je očito došlo vrijeme za novu lekciju o striptizu. U rujnu će u filmu "Hustlers" žene poput Jennifer Lopez ili Beyonce otvoreno govoriti o vremenu u kojem su i one nastupale skidajući se.
Do određene granice. Beyonce je jednu svoju pjesmu posvetila radu striptizeta, "6 Inch". Ništa više u striptizu nije onako kako je bilo, objašnjava New York Times u svom istraživanju.
Oderale gadove na sudu
"Publika nam je u posljednjih 10 godina, a posebno moj klub, postala raznolikija, mlađa, i žene i muškarci. To više nisu samo sredovječni bijeli muškarci", kazala je Elle Stanger, 32-godišnjakinja koja je nastupala i živjela u Portlandu.
Reportaža započinje činom aktivizma žene čija je djevojka ranije bila striptizeta. Ona sada plesačicama donosi hranu na posao, skupa rade na tome da se bore za pristojne uvjete rada, protiv stigme i protiv zlostavljanja na poslu. New York Times je obišao klubove po Los Angelesu, Portlandu i New Yorku.
I doista, u svim gradovima u publici su bili i muškarci i žene. Vidjeli su kako se amazonka u "Jumbo’s Clown Roomu" spustila na koljena na pozornici i, onako s onom svojom blond kosom do bokova, prikupljala novac i govorila: "Hvala vam. Ja volim vaš novac." U "Kit kat clubu" u Portlandu napojnice plesačica skuplja hodajući uokolo sa svijetlećom kantom.
"Poduzetništvo i osjećaj vlasti nad samom sobom procvjetalo je", objasnila je plesačica Jacqueline Frances, 32, koja je inače i u "Hustleru". Rekla je da ovu karijeru ne bi imala da nije bilo društvenih mreža, da je inače nitko ne bi gledao.
Prema IBISWorldu u SAD-u danas ima oko 4000 striptiz klubova. Neki su jeftini, neki skupi, neki su glamurozni, u nekima se plesačica na štangi uspijeva zavrtjeti na štangi i metar, metar i pol u zraku, tijela paralelnog s tlom. Od grada do grada variraju i zakoni o sigurnosti. Recimo, da podij mora biti iznad poda ostatka kluba najmanje 46 centimetara.
Ili udaljenost publike od plesačica: u San Diegu dva metra, u Portlandu golišave plesačice mogu vrtjeti posjetiteljima pred nosom, u New Yorku jedan metar. U pojedinim klubovima mušterije za ples u krilu moraju kupiti žetone, u drugima novac daju direktno plesačici. IBISWorld procjenjuje da se u ovoj industriji 2018. godine zaradilo 7 milijardi dolara.
Jedna stvar je skoro pa univerzalna. Ples u krilu dođe između 20 i 30 dolara, što striptizete frustrira. Kažu da je to bila cijena iz 1990., da je u međuvremenu inflacija učinila svoje i da bi to moralo biti 40 dolara.
"Ako pitaš mušteriju da ti plati više od 20 dolara, pogledat će vas kao da imate dvije glave", kazala je 27-godišnja Zara Moon iz Los Angelesa.
Ta borba traje i danas, posebno s poslodavcima, a borba je počela još u 80-ima kad je njihov status promijenjen iz zaposlenica, odnosno radnica, u neovisne obrtnice. To je dovelo do toga da je skupina plesačica 1998. u San Franciscu izborila sudsku parnicu vrijednu 2,85 milijuna dolara protiv "O'Farrell Theatera" zbog zakidanja na plaćama. To je bio tek početak.
Drže ih kao robove, ne kao radnice
"Smatram da su striptizete/ striperi kanarinci u rudniku ugljena", kazao je Michael LeRoy, profesor prava na Sveučilištu Illinois.
U čemu je stvar? Većina klubova plesačice angažira kao samostalne obrtnice, praktično honorarno, što im dopušta da izbjegnu plaćati im socijalno, zdravstveno osiguranje i sve ostalo što inače radnicima pripada po zakonu. Također, na ovaj način im ne moraju plaćati niti minimalnu plaću niti prekovremene sate.
Klubovi im zapravo najčešće niti ne plaćaju pravu plaću, ali zadržavaju pravo da kontroliraju njihove sate, odjeću, odnosno ono što ostane na kraju predstave, izgled, nastup i iznose koje smiju tražiti za posebne usluge pri nastupu. Frances je rekla da je u devet godina svakog dana, od prvog do posljednjeg, bilo njenih prava koja su joj kršili. Dobro, a sudska praksa?
Kad su striptizete i striperi tužili klubove, parnice su uspijevali dobiti u čak 93 posto slučajeva. U nekima su im dosuđene čak i višemilijunske odštete. Ali ipak: "Ja sam sudjelovala u jednoj tužbi. Platili su i ništa se nije promijenilo", kazala je Frances.
Bilo je samo pitanje trenutka kad će se početi sindikalno udruživati. Radnički pokret "Vojnikinje (vojnici, u engleskom se ne vidi rod) Stupa", vremenom je postao sindikat. Antonia Crane, autorica s UCLA, osnivačica je tog pokreta.
"Trenutno nam Vrhovni sud kaže: 'Vi nas uopće ne morate uvjeravati. Vi ste zaposlenice, imate prava i sposobnost organiziranja", kazala je.
Pokušaja sindikalnog udruživanja bilo je i ranije, još u 90-ima. I to ne zbog beznačajnih stvari, nego i situacija u kojima im poslodavci nisu dopuštali čak niti da svoje ugovore nose sa sobom doma. Pitati svoj primjerak znači dobiti otkaz ili gledati čak kako vlasnik kluba kida dokument ispred tebe. Posebno je bilo zanimljivo ono što se dogodilo u New Orleansu 2015. i 2018.
Policija i Komisija za alkohol i duhan proveli su racije u kojima su zatvorili nekoliko klubova nakon što je dokazano da su u nekima od njih neke od striptizera policajcima u civilu pokazivale potpuno razgolićena tijela, nudile im drogu, čak i seksualne usluge. Kako bi ponovno mogli otvoriti svoje klubove, vlasnici su potpisali dokumente u kojima obećavaju da će koristiti "mušterije" koje se pretvaraju kako bi izvještavale o radnim uvjetima.
"Odreži glavu silovatelju!"
Što je besmislica. Ispalo je na kraju da su se plesačicama radni uvjeti još i pogoršali. U veljači se pojavio veliki plakat na udaljenosti od 60 metara od "Skin Gentlemen’s Cluba" u Los Angelesu na kojem je stajao natpis: "Ja sam Stephanie. Silovao me je tip poput ovog u klubu poput ovog. Prijavila sam i klubu i policiji, ali nitko nije učinio ništa. Zato sam napravila ovaj plakat."
Uz ove riječi stajala je žena kako u rukama drži odsječenu glavu muškarca. Autorica je 28-godišnja Stephanie Montgomery koja je rekla da ju je napao redoviti posjetitelj kluba u lipnju 2018. Ispalo je da je isti tip napao i drugu ženu. Nekoliko mjeseci policija nije reagirala na napad.
I onda je napravila ovo. Uopće ne treba napominjati da je klub rekao da ona laže, a da je ona rekla da joj je napadač govorio da to nikome ne prijavljuje jer nema koristi, jer njezin glas "ništa ne vrijedi". Istraživanje među plesačicama u Portlandu pokazalo je da je 84 posto njih istrpjelo neželjeno diranje ili silovanje na poslu.
Samo ih je šest posto reklo da je od poslodavca dobilo mogućnost da idu na terapiju kako bi prevladale traumu. Moon je ispričala da je ona bila napadnuta u sobi na poslu, a kada je išla prijaviti šefu, on joj je rekao da mu se čini da je sama tražila seks od mušterije. Rekla je da ona takvo što nikada nije učinila.
"Dobila sam otkaz. Zvali su me prljavom, govorili neka svoj prljavi posao idem raditi drugdje", kazala je.
Prije striptiza ona je imala diplomu iz izvedbenih umjetnosti, radila je kao konobarica u baru, kao dostavljačica, čak i kao mehaničarka u kuglani. Isprva je posao u striptizu djelovao kao trenutak u kojem napokon ima dojam da je slobodna i neovisna. Nakon napada više nije kadra opet raditi na pozornici. A to daleko od toga da je sve.
Posebna kategorija je zaračunavanje "duga" što klubovi čine plesačicama. Slože takav ugovor da oni zapravo njima "iznajme" binu, što one moraju plaćati i njima predavati novac koji prikupe. Ako ne prikupe dovoljno, za tu večer im obračunavaju dug. Pa ako se nakupi... Ti iznosi znaju biti od 10 do nekoliko stotina dolara.
Kad su klubovi s tom praksom tek počeli, to je doista bio novac za opremanje kluba, renoviranje, ulaganje u infrastrukturu. Ali, kako je vrijeme prolazilo, taj novac je naprosto skoro isključivo padao u džepove vlasnika klubova. Zanimljivo je da, primjerice, klub "Deja Vu" iz Seattlea naplaćuje po svojim klubovima plesačicama između 140 i 180 dolara za noć kako bi smjele nastupati.
Ima i dobrih poslodavaca, a one su sretne
Ako koji put propuste nastup, svejedno to moraju platiti. A kad i nastupaju, mušterije uopće za ulaz u klub moraju platiti 20 ili 22 dolara. Zašto bi im onda morale plaćati još i one? Na taj način vlasnici naprosto prebacuju trošak poslovanja na plesačice, bezočno ih izrabljuju. A da to tako ne mora biti, pokazuje primjer kluba "Lucky Devil Lounge" u Portlandu.
Tamo plesačice po večeri izdvajaju za nastup 5 ili 10 dolara, te plaćaju još ili po deset dolara ili 10 posto DJ-u, izbacivaču i konobaru za šankom. U tom klubu plesačice su opuštene i zadovoljne. Čak ih klub niti ne angažira previše odjednom, što znači da nema konkurencije između njih.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Koliko god da zarađuju, treba imati želudac raditi kao striptizeta, jer tamo sigurno ne dolaze normalni ljudi, to je leglo kriminalaca tipa Joca Amsterdam koji je i sam vodio slične klubove, ako nisu kriminalci onda su seksualni bolesnici, silovatelji, pedofili..