Life
6108 prikaza

Stoljećima se borilo za vikend, a u par godina smo ga izgubili

Dijete radnik tijekom industrijske revolucije
public domain
Priča o tome kako je i zašto radnik ipak dobio/ izborio vikend, ono što sad ima sve manje

Sve drugo ima svoju podlogu u astronomskim odnosno klimatskim kretanjima; godina, mjesec, dan. Vikend i tjedan je, međutim, čovjek uspostavio potpuno umjetno, primjećuje Katrina Onstand, iz čije je knjige o vikendu Quartz objavio izvadak povijesnog razvoja onih čarobnih 48 sati odmora od tjedne jurnjave i posla. Vrijeme nije uvijek bilo tako rigidno, piše ona. Antičke kulture poput Maja smatrali su da se vrijeme ponaša poput kotača, da se ljudski životi kreću kroz faze koje se pravilno ponavljaju.

Tek s pojavom judaizma i kršćanstva vrijeme se počelo promatrati kao nešto što ima svoj početak i kraj, a u to se uklapala i starozavjetna legenda o stvaranju svijeta kroz šest dana i sa sedmim danom za štovanje Onoga-koji-je-sve-stvorio. Stvari su odjednom postale puno dosadnije od principa kotača koji se okreće. Odjednom je počelo odavati dojam učinkovitosti reći: "Ja ću pobijediti vrijeme prije nego što vrijeme pobijedi mene."

Postalo je znakom slabosti prestati se boriti protiv vremena, a izjave tipa "ja nikad nemam vikende", postalo je znak za snagu. Ne niti tako davno, pitanje slobodnog vremena je bila potpuno politička tema. Prvi slučajevi organiziranja radnika u SAD-u nisu bili oko dječjeg rada ili uvjeta rada ili oko plaća. Bila je to borba za kraće radno vrijeme. Ljudi su se za vrijeme borili, nerijetko i pogibali. S industrijskom revolucijom stvari su se zaoštrile.

Zemlja Ne biste vjerovali Znanost Sve što niste znali o tome zašto će 2016. trajati sekundu duže

Novi strojevi iziskivali su neprekinuti rad kako bi se izbjegli troškovi pokretanja i zaustavljanja. Pojavila se "dickenzijanska bijeda", zaključane mračne tvornice bez prozora, sa štakorima, s djecom čije su se mekane kosti lako deformirale od neprirodnog skoro cjelodnevnog stajanja u neprirodnim položajima. Djeci je stradavao vid, jer su gledala samo uz svijeće; počinjala su raditi po mraku, po mraku su završavala s poslom. Mehanički sat postao je novo sredstvo porobljavanja.

Do tada su radnici radili u skladu s organskim, prirodnim ciklusima. Na farmama su se ravnali prema smjeni godišnjih doba. Na moru prema plimama i osekama. S industirjalizacijom se produktivnost stala mjeriti po tome koliko se vremena rada može iščupati iz radnika. "Vrijeme je sada valuta, ono više ne prolazi nego se troši", napisao je povjesničar Edward Palmer Thompson.

Satove su u tvornicama šefovi zato potajice pomicali naprijed ili nazad, a nije bilo neobično i to da radnik za kojega se posumnja da "previše zna" o kronologiji, naprosto bi dobio otkaz. U doba kad vikend još nije postojao, od pred kraj 18. do sredine 19. stoljeća radnici u Velikoj Britaniji naprosto se nisu previše trudili doći na posao u ponedjeljak kako bi se prepuštali od pijankama, borbama pasa, bokserskim mečevima. Dobili bi plaću u subotu kad bi išli s posla, u nedjelju bi bili u crkvi.

Pokazalo se da ionako užasno loše plaćeni radnici nemaju problem s idejom da će izgubiti dijelić zarade u zamjenu za slobodan dan. Uvidjeli su to i na najvišim klasnim nivoima i tako je pola radnog vremena subotom postao standard u Velikoj Britaniji 1870-ih. Na prvi pogled začuđujuće, ali prvi koji je u SAD-u povukao potez prema vikendu za radnike, bio je automobilski tajkun Henry Ford, žestoki protivnik sindikata, ujedno i otvoreni antisemit, što znači da ga za subotu kao takvu nije bilo ni najmanje briga.

1914. u tvornicama je podigao dnevnu plaću sa 2,34 dolara na pet. Mnoštvo se praktično potuklo za rad kod njega, policija je usred zime ljude rastjerivala šmrkovima. Da bi ispalo da je bila riječ o logici Fordovog potpredsjednika Jamesa Couzensa, koji je smatrao da će s više novca ljudi više trošiti, primjerice na automobile. 1926. Ford je istu logiku primijenio na uvođenje petodnevnog radnog tjedna. "Ljudi koji imaju više vremena, moraju više trošiti na odjeću. Oni jedu raznovrsniju hranu, treba im više prijevoza vozilima."

U doba krize Ekonomix Istraživanje: Prevelike plaće direktora upropaštavaju tvrtke

Vikend je odjednom postao i slobodno vrijeme i vrijeme za potrošnju. Ili, kako je primijetio ekonomist John Kenneth Galbraith, zadaća proizvodnje i biznisa je stvaranje potrebe koju treba zadovoljiti. A vikend je doba zadovoljavanja potreba. Stvar se zacementirala tijekom Velike depresije koja je izbila 1929. Bilo je malo zaposlenih i logika je bila da je potrebno manje raditi za onoliko koliko se moglo plasirati robe.

Usto, u Njemačkoj, primjerice, u krizi 2008. uveden je "kratki rad" kako bi se manje posla podijelilo na više radnika. I odjednom – Amerikancima se to svidjelo. Što baš i nije neki šok. Tako se došlo do Zakona o standardu poštenog rada Franklina Roosevelta iz 1938. i osmosatnom radnom danu, petodnevnom radnom tjednu. Do 1955. dvodnevni vikend bio je poznat u SAD-u, Kanadi i Velikoj Britaniji, a u ostatku Europe skraćeni radni dan subotom.

Do 1970. u nijednoj zemlji Europe više se nije radilo dulje od 40 sati dnevno. U muslimanskim zemljama stao se uvoditi vikend tijekom petka i subote, jer je petak muslimanski sveti dan. Ili četvrtak i petak, kao u mnogim afričkim zemljama. U Izraelu je odluka pala na petak i subotu nakon trvenja ortodoksnih Židova s jedne i muslimana s druge strane. Ovako su bile zadovoljene i jedni i drugi. Uglavnom, nakon nekoliko stoljeća borbe, krvoprolića i dogmi, vikend je izboren kao pravo. A onda, u samo nekoliko godina vikend je uništen i opet se radi sve više i više.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.