Life
101 prikaza

Štokholmski sindrom u korist europskih financijskih elita

Pobjeda Syrize u Grčkoj
DPA/PIXSELL
Žrtve svoju mržnju i bijes usmjeravaju prema onima koji se usude oduprijeti tlačiteljima, u ovom slučaju bankama i središtima političke moći

U knjizi “The Silence of Animals” britanski politički filozof John Gray na jednom mjestu piše o iskustvima britanskog obavještajca Normana Lewisa u Napulju 1943., neposredno nakon savezničkog bombardiranja koje je grad pretvorilo u golemu ruševinu. Beznađe, glad i bolesti valjali su se gradom tih mjeseci. Događaj koji je zauvijek promijenio Lewisa dogodio se u restoranu u koji je u jednom trenutku ušla skupina djevojčica u dobi od devet do jedanaest godina. Bile su siročad, miris hrane ih je privukao u restoran. Primijetivši da djevojčice plaču i shvativši da su slijepe, Lewis je očekivao da će gosti prekinuti objed. Međutim nitko nije reagirao.

Tehnologija napreduje, ljudska svijest ostaje nepromijenjena

Gosti restorana ponašali su se kao da djevojčice ne postoje. “Vilice pune hrane nestajale su u otvorenim ustima”, zabilježio je Lewis reakciju gostiju, “žamor razgovora se nastavio, nitko nije vidio suze”. Lewis dalje piše kako je dotad bio živio u uvjerenju da će ljudska bića prevladati patnju i tugu. No te večeri je shvatio da nije bio u pravu, doživio je obraćenje na pesimizam. “Sad znam da će ljudska bića, osuđena na vječnu tamu, glad i gubitak, neprekidno plakati”.

Lewis, poput većine ljudi, svoj optimizam u vezi s ljudskom vrstom utemeljio je na napretku, vjerujući da će glad, patnja, bolesti i siromaštvo nestati s razvojem društva. No pokazalo se da o napretku možemo razgovarati isključivo u domeni tehnologije, koja se doista razvija i napreduje strahovitim tempom, dok istodobno ljudska svijest ostaje nepromijenjena. Siti i bogati ne vide patnje u najbližem susjedstvu, kamoli patnje udaljenih ljudi. Zapravo ih nije briga za to. U tom smislu Lewisov napuljski restoran predstavlja metaforu današnjeg svijeta.

Podemos traži male, obične stvari

Riječi vođe španjolskog Podemosa Pabla Iglesiasa izgovorene nedavno na skupu Syrize u Ateni odišu optimizmom. Iglesias je tom prigodom kazao: “Borimo se da sva djeca idu u javne škole čista i nahranjena, da svi stariji primaju mirovine i da se za njih brinu u najboljim bolnicama, da mladi ljudi, bez obzira na svoje podrijetlo, imaju mogućnost odlaska na fakultet, da niti jedna banka ne može izbaciti obitelj na ulicu bez alternativna zbrinjavanja, da svi mogu raditi u pristojnim uvjetima bez primanja sramotno niskih plaća...”

Riječ je, dakle, o nimalo spektakularnim, dapače o sasvim običnim, malim stvarima, o minimumu ljudskog dostojanstva, pa se svejedno u dijelu javnosti Podemos naziva radikalnom strankom, a njihove ideje utopijom. Dotle je za tu istu javnost sasvim normalno to što djeca u školu idu gladna, prljava i u prnjama, što stariji ne primaju mirovine ili su one potpuno nedostojne čovjeka koji je čitav život radio, to što su fakulteti nedostupni većini mladih, što je medicinska skrb postala povlasticom bogatih, što nezaposlenost raste, što su radničke plaće mizerne... Sve je to posve normalno i logično u svijetu u kojem se utopijom, gotovo bezumljem nazivaju zahtjevi koje je iznio Iglesias. 

'Radikali' od kojih strepi politička i financijska elita

I napokon, ta ista javnost odbacivanje rigidne štednje i povećanje poreza najbogatijima, na čemu je izbore dobila grčka Syriza, smatra sumanutim, bolesnim idejama političkih radikala od kojih, kao što vidimo po prvim reakcijama, strepi europska politička i financijska elita. Mediji ovih dana podsjećaju na bilancu štednje koju MMF, Europska središnja banka i najmoćnije članice EU-a od 2011. nameću Grčkoj. Otada je nezaposlenost u Grčkoj porasla za 41 posto, danas 31 posto Grka živi ispod granice siromaštva, 300.000 njih živi bez struje jer ne mogu plaćati račune, a stopa samoubojstva je porasla za 43 posto. To je potaknulo profesoricu sveučilišta u Massachusettsu Panayotu Gounari da te mjere nazove “socijalnom nekrofilijom”, objašnjavajući kako je tu riječ o “neoliberalnim ekonomskim politikama koje rezultiraju fizičkim, materijalnim, socijalnim i financijskim uništenjem ljudskih bića”. 

A netom inaugurirani grčki premijer Aleksis Cipras zbog istih je razloga svojedobno Grčku opisao kao “zamorca neoliberalne politike koja podsjeća na barbarstvo kakvo je proveo čileanski diktator Pinochet”. Vode li ovaj svijet psihopati, ljudi bez imalo suosjećanja i obzira prema drugima? Rekao bih da je tako. Samo tom činjenicom, naime, moguće je objasniti današnju sliku svijeta, tragedije i nedaće koje neprestano pogađaju Afriku, Aziju, dio Južne Amerike, južnoeuropske zemlje ali i velik dio građana najrazvijenijih zemalja. I dok se bezosjećajnost financijske elite i političkih vođa donekle može i razumjeti, kako razumjeti ledenu bezosjećajnost koja preplavljuje i ovdašnje društvene mreže. 

Zaljubljeni smo u svoje tlačitelje

Ako glasovi koji se tamo čuju predstavljaju mišljenje većine prosječnih građana, onda nije dobro. Ovdje prije svega mislim na komentare kojih su meta korisnici kredita u švicarskim francima, u kojima nema gotovo ni trunka razumijevanja i suosjećanja s desecima tisuća ljudi iz susjedstva stjeranim u kut. Štoviše, puni su zluradosti i cinizma. Isti duh proizvodi i posprdne, omalovažavajuće komentare na račun pobjede Syrize i uspona Podemosa. Je li ovdje možda riječ o štokholmskom sindromu, o tome da se žrtve identificiraju s tlačiteljima?

Pri čemu svoju mržnju i bijes usmjeravaju na one koji se usude oduprijeti tlačiteljima, u ovom slučaju bankama i središtima političke moći. Valjalo bi da o tome razmislimo sljedećih mjeseci, u svakom slučaju da stvar istjeramo na čistac do jeseni. Kad ćemo na parlamentarnim izborima pokazati jesmo li samo glupi pa vjerujemo kako nas iz krize i siromaštva mogu izvući oni koji su nas svjesno doveli u krizu i siromaštvo. Ili smo pak doista zaljubljeni u svoje tlačitelje.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.