U briljantnoj studiji staljinizma, “Polet naše mladosti”, pisac Aleksandar Zinovjev navodi svjedočenje jednog okorjelog staljinista.
-Uzgred, Staljin je volio šalu i volio se šaliti. Bio sam jednom kod njega na prijamu koji je priredio za delegate kongresa.
"Kako kod vas stoje stvari s približavanjem komunizma?’, upitao je jednog delegata iz udaljenog rejona. ‘Drug Lenjin nas je učio da je komunizam sovjetska vlast plus elektrifikacija čitave zemlje. Mi smo, druže Staljine, na pola puta, jer nam je samo pedeset posto stanovništva nenaelektrizirano’, odgovorio je ovaj. Da si samo vidio kako se Staljin smijao! Nekoliko puta se sjetio tih pedeset posto nenaelektriziranih građana. I smijao se. I mi, naravno. To je bio najsretniji dan u mojem životu..." - pripovijeda taj lik.
Josip Visarionovič je izgledao kao sfinga, djelovao kao diktator, jedan od najgorih svih vremena, no u pauzama čistki i naredbi za likvidacije bio je šaljivčina, ironični vicmaher, koji je njegovao engleski tip humora. U razgovoru sa Sergejem Ejzenštajnom i njegovom ekipom, koja snima “Ivana Groznog”, Staljin cijelo vrijeme ubacuje dosjetke tipa: “Ja sam samo obični gledatelj”, a često zaziva i boga.
U transkriptu razgovora Staljina i Ejzenštajnove ekipe - cjeloviti tekst objavljen je u knjizi “Komunizam” u izdanju 24sata - postoje dijalozi koji nisu lošijii od onih iz filma “Staljinova smrt”. Staljin se obraća Ejzenštajnovim filmašima pa kaže:
"Historijske ličnosti se moraju vjerodostojno i snažno prikazivati. (obraća se režiseru) Evo na primjer, ‘Aleksandar Nevski’. On je vaš, zar ne? Njega ste vi režirali? Ispalo je odlično! Najvažnije je sačuvati atmosferu povijesne epohe. Režiser može odstupiti od povijesti, da potakne svoju uobrazilju, no samo u okvirima stila povijesne epohe.
Ždanov tad napominje da se Ejzenštajn pretjerano zanio igrom sjenki (što nepotrebno odvlači pažnju gledatelja od filmske radnje), kao i bradom Ivana Groznog. “On suviše često podiže svoju glavu ne bi li svi vidjeli njegovu dugu, šiljatu bradu”, kaže glavni umjetnički komesar i cenzor u državi, Andrej Ždanov.
Ejzenštajn obećava da će brada Ivana Groznog “ubuduće biti kraća...”
Staljin se cijelo vrijeme razgovora ograđuje tvrdeći da im govori kao obični gledatelj a ne kao generalni sekretar partije i najmoćniji čovjek države.
Ejzenštajn u jednome momentu uzvraća da bi bilo bolje da ih ne požuruju da završe ovaj film. Ova primjedba kod svih izaziva veoma živu reakciju.
Staljin: Ni u kom slučaju nemojte žuriti. I uopće, ubuduće ćemo sve zbrzane filmove konfiscirati, a onda i zabraniti njihovo prikazivanje.
Rjepin je svoju sliku ‘Zaporožci’ slikao 11 godina.
Upada Molotov: 13 godina.
Staljin: (inzistira) 11 godina.
(Staljin je rekao točnu brojku, op. B.R.)
Svi se slažu sa zaključkom da samo dugotrajni rad na nekom filmu može garantirati njegovu visoku kvalitetu. Što se Ivana Groznog tiče, Staljin govori da se na taj film može utrošiti još godina i pol, dvije, pa čak i tri, samo da na kraju on “stvarno bude dobar...”
U jednoj anegdoti, koja je vjerojatno potekla iz ovog dijaloga, Staljin pita filmske umjetnike: “Drugovi sineasti, koliko vi godišnje snimite filmova?”
Sineasti mu odgovaraju: 40.
- A koliko je među njima dobrih - pita on.
- Dvadeset - odgovaraju filmaši.
- Ubuduće da se snima samo tih dvadeset dobrih, naređuje Staljin...
Sovjetski je diktator fanatično pratio umjetnost. “Dane Turbinovih”, komad Mihaela Bulgakova, gledao je u kazalištu čak 12 puta. Od naših političara toliko je puta u kazalištu bio vjerojatno samo Milan Bandić, koji to mora. Staljin je gutao knjige, filmove. Borisa Pasternaka nazvao je poslije ponoći kako bi ga pitao je li pjesnik Osip Mandeljštam majstor.
Kritike koje je uputio Ejzenštajnu bile su vrlo kvalificirane.
- Car je kod vas ispao nekako neodlučan i više mi sliči na Hamleta nego na Ivana. Svi oko njega mu stalno nešto šapću, sugeriraju mu što treba raditi. On svoje odluke ne donosi samostalno. A car Ivan je bio veliki i mudri vladar, i ako ga usporedimo s Lujem XI. (vi ste čitali o Luju XI. i o tome kako je ustvari on bio taj koji je pripremio osnove apsolutizma Luja XIV.), onda postaje očigledno do koje je mjere Ivan Grozni bio napredniji... - kaže šef Partije pa nastavlja:
- Mudrost Ivana Groznog se sastojala u tome što je on čvrsto stajao na poziciji obrane nacionalnih interesa i u cilju zaštite od stranog utjecaja, on u svoju zemlju nije puštao strance. U tom smislu su u vašem predstavljanju Ivana Groznog učinjena mnoga odstupanja i tako dopušten velik broj pogrešaka. Petar I. je također bio velik vladar, no on se suviše liberalno odnosio prema strancima, suviše široko je otvorio državne kapije i dozvolio stranom utjecaju da se razmaše. Dozvolio je da se Rusija ponijemči. A tome je još više pomogla Ekatarina. I dalje, može li se dvor Aleksandra I. nazvati ruskim dvorom? Ne. Bio je to njemački dvor. Izvanredan potez Ivana Groznog, kao mudrog i odvažnog državnika, bio je taj što je on prvi uveo državni monopol na vanjsku trgovinu. Ivan Grozni je bio prvi, a Lenjin – drugi.
Upada Ždanov: Ejzenštajnov Ivan Grozni je neurastenik.
Javlja se Molotov: I uopće, uporište čitavog filma je na njegovom duševnom stanju. Pretjerano se podvlače unutrašnje psihološke proturječnosti i njegova osobna proživljavanja.
Staljin: Povijesne ličnosti treba prikazivati točno i u stilu epohe u kojoj su živjeli. To što Ivan Grozni u prvom dijelu filma tako dugim poljupcima ljubi svoju ženu, to, na primjer, nije u redu. U to vrijeme to nije bilo dozvoljeno.
Molotov: A u materijalu za drugi dio vidim da je drugi nastavak cijeli pritisnut niskim svodovima, mračnim podrumima. Tamo nema svježeg zraka, nema one moskovske širine. Mi tu nigdje ne vidimo narod. Mogu se pokazivati razni razgovori, proturječja, mogu i represije, ali ne samo to.
Staljin: Ivan Grozni je bio veoma žestok, veoma surov vladar. I to treba prikazati. Ali treba prikazati i to zašto je surovost vladara neophodna. Recimo, jedna od grešaka Ivana Groznog bila je ta što nije posjekao još pet feudalnih porodica. Da je na vrijeme uništio tih pet znamenitih boljarskih porodica, ne bi nam se dogodilo ni Vrijeme meteža (Smutnoe vremja,1598-1613). A što je car Ivan radio? On se poslije svake izrečene i izvršene kazne dugo kajao i Bogu molio. Ispada, sam mu je Bog u poslu smetao… Morao je biti mnogo odlučniji.
Molotov: Povijesne događaje treba prikazivati osmišljeno i s razumijevanjem. Evo na primjer, imali smo jedan nemili slučaj s libretom Demijana Bednoga za operu ‘Bogatir’. Tamo se Demijan Bedni ismijava nad pokrštavanjem stanovništva u drevnoj Rusiji i to nije pravilan pristup. Kršćansko pokrštavanje je u tom historijskom trenutku bila progresivna stvar, pojava koju valja pohvaliti.
Staljin: Mi naravno baš i nismo neki veliki kršćani, no ne smije se odricati progresivna uloga kršćanstva u određenom periodu povijesti. Za tadašnju rusku državu je ono značilo približavanje Zapadu, a ne orijentaciju na Istok…
Glumac Čerkasov mu odgovara da je kritika uvijek dobrodošla, da je njemu osobno ona uvijek bila od velike pomoći i da je Pudovkinov “Admiral Nahimov” tek nakon usvajanja kritičkih primjedaba postao stvarno odličan film.
- Ja sam uvjeren u to da smo za takvo nešto i mi sasvim dovoljno sposobni – nastavlja Čerkasov i dodaje:
- Ja već godinama radim na liku Ivana Groznog, i to ne samo na filmu već i u kazalištu. Taj sam lik iskreno zavolio i smatram da bi neke ispravke scenarija učinile da film bude do kraja valjan i istinit.
Staljin: Pa hajde…(obraćajući se Molotovu i Ždanovu) da probamo?
Čerkasov: Ja sam uvjeren u to da će ispravke biti uspješne - zaključuje glumac.
- Nek’ vam je bog na pomoći - zaključuje Staljin smijući se.
U knjizi “Susreti sa Staljinom” jugoslavenski komunist, kasnije disident, Milovan Đilas opisuje iskričavu atmosferu na večeri koju je u časti Tita 1945. priredio sovjetski vođa. Staljin je, piše on, upadljivo namjerno izazivao Tita. U njegovu je nastupu bilo “koliko šaljivosti toliko i zlobe”.
“On je to činio na taj način što je nepovoljno govorio o jugoslavenskoj a laskavo o bugarskoj vojsci. U tek protekloj zimi jugoslavenske postrojbe, prvi put u ozbiljnim, frontalnim borbama, i s tek mobiliziranim ljudstvom, trpjele su neuspjehe i Staljin, očito vrlo dobro obaviješten, to je dobro koristio podvlačeći – Bugarska armija je bolja od jugoslavenske. Kod Bugara je bilo slabosti i neprijatelja u armiji. Ali oni su postrijeljali par desetaka ljudi – i sad je sve u redu. Bugarska vojska je vrlo dobra, uvježbana i disciplinirana. A vaša, jugoslavenska – to su još uvijek partizani, nesposobni za ozbiljnu frontalnu borbu. Jedan njemački puk je zimus razjurio vašu diviziju. Puk – diviziju!“
Malo zatim – nastavlja Đilas – Staljin je predložio da se ispije zdravica za jugoslavensku vojsku, ne zaboravljajući pritom dodati: koja će se dobro tući i u ravnici!
Đilas u Staljina odmah uočava “mrku koncentraciju” – to je jedno klupko živaca i mišića, u stalnom grču, spremno na skok, vazda budno. Staljin je doista, čak i bukvalno, bolovao od insomnije – on bi svoj radni dan počeo navečer, oko deset, ili poslije ponoći, i onda uz večeru i pijanku s gostima, do jutarnjih sati raspravljao o politici. Imao je zanimljive, neobične opservacije: za Nijemce je rekao kako su “čudan narod” pa to ovako obrazložio. “Sjećam se iz djetinjstva: kud krene ovan, za njim svi ostali. Sjećam se kad sam prije revolucije bio u Njemačkoj: grupa njemačkih socijaldemokrata zakasnila je na kongres jer je morala čekati potvrdu rezervacije voznih karata ili takvo nešto. Kad bi to Rusi uradili? Netko je dobro rekao: u Njemačkoj se ne može izvesti revolucija jer bi bili pogaženi travnjaci…”
Kad se htio izrugivati s nečim, Staljin je bio montipajtonovski duhovit. Kad mu je Đilas rekao da će Englezi izvršiti desant na Normandiju, Staljin se podrugnuo: “Da, bit će desant ako ne bude magle. Uvijek ih je dosad nešto ometalo – sumnjam da to neće i sutra biti slučaj. Mogu, recimo, naići na Nijemce! Što ako naiđu na Nijemce? Desanta možda neće ni biti, nego kao i uvijek dosad, obećanja…”
Gledajući, nakon večere, film “Ako sutra izbije rat”, u kojemu snage ratuju pomoću plinova, a u pozadini agresora, Nijemaca, izbije pobuna proletarijata, Staljin je prokomentirao: “Nije velika razlika u odnosu na ono što se dogodilo, jedino nije bilo otrovnih plinova i nije se pobunio proletarijat”… Sovjetski je lider vodio računa o “public relations” – njegovi golemi bilboardi širom Sovjetskog Saveza dizani su u zrak, odakle su nadmoćno, iz nebeske perspektive, promatrali sovjetske ljude. Staljin je mislio da Rusi ne mogu bez cara, vođe, natčovjeka – nešto je slično mislio i Tito, koji je govorio da ne bi nosio uniformu da živi u Americi, ali “naši ljudi to vole”.
Staljin je inače bio teatralan, što se iz njegovih snimaka nije moglo zaključiti. “Sad je pobjednik u najvećem ratu ljudske povijesti i njegova moć, apsolutna na šestini zemaljske kugle, neobuzdano se širi dalje...”, opisuje Đilas “čovjeka od čelika”:
“Maleni, nezgrapni čovječuljak prolazio je pozlaćenim i malahtitnim carskim odajama, a pred njim se otvarao put, pratili ga užareni, zadivljeni pogledi i naprezale se uši dvorjana da upamte svaku njegovu riječ. A on, siguran u sebe i svoje djelo, naizgled nije obraćao pažnju na sve to… Njegova zemlja je bila u ruševinama, gladna, izmoždena. Ali njegove armije i maršali, teški od sala i pijani od votke i pobjeda, već su protopotali pola Europe – on je bio uvjeren da će protopotati i onu drugu polovinu u idućoj rundi.
On je znao da je jedna od najsurovijih, najdespotskijih ličnosti ljudske povijesti. Ali nije nimalo zabrinut zbog toga – uvjeren da izvršava presude historije…”
Danas, 65 godina nakon Staljinove smrti, ne prestaju diskusije o njegovoj ulozi u povijesti. Đilas smatra da je Staljin bio najveći zločinac ljudske povijesti, no neke crkve u Rusiji danas imaju ikone na kojima je prikazan kao svetac. Putin ga ne hvali, ali je film koji ga ismijava svejedno zabranio.
