Life
9956 prikaza

Srebrenica: "Ljudi su se od panike sami htjeli ubiti"

Izbjeglice iz Srebrenice
1/16
REUTERS
Ovih dana obilježena je još jedna tužna godišnjica najvećeg genocida nakon Drugog svjetskog rata

Njemačka zaklada Društvo za ugrožene narode prikuplja svjedočanstva preživjelih iz srebreničkog masakra. Nekoliko takvih ispovijesti prenosimo u nastavku.

N.N., rođena 1966.godine u jednom selu nedaleko od Bratunca. Rat ju je zatekao u selu u kojem je bila udana. Tu boravi do 1995.godine kada je protjerana u Srebrenicu

U Srebrenici sam stanovala u blizini bolnice. Najviše vremena smo provodili krijući se po podrumima od četničkih bombi i granata. U teškoj situaciji s hranom preživljavali smo dane, dok nije počela stizati pomoć konvojima i iz aviona. Popravilo se stanje s hranom, ali je stigla druga nesreća. Moja starija sestra poginula je u potrazi za avionskim paketima s hranom. Ubila ju je paleta s hranom.

U srpnju 1995.godine, poslije višednevnog granatiranja četnici su krenuli u napad na Srebrenicu. Narod je bio jako uplašen i spas je tražio u bijegu prema kampu UN-a u Potočarima. Kod Vezionice sam poslije granatiranja izgubila vezu sa svojom porodicom. Nastao je kaos i svi su se razbježali. Jedno je dijete poginulo, a bilo je dosta ranjenih po kojima se gazilo. 

U toj gužvi našla sam jednu prijateljicu. Ona je isto ostala sama i bila je jako uplašena. Zakačile smo se na jedan kamion u kojem su bili ranjenici i tako došle do Potočara. Ranjenike su smjestili u Fabriku akumulatora. I mi smo ušle tamo, misleći da ćemo biti na sigurnom. Kasnije smo uvidjele, da bi bilo bolje da smo ostale s narodom van fabrike, jer bi prije došle do Tuzle i ne bi vidjele grozne stvari.

U tvornici smo provele tri dana i tri noći. Drugi dan došao je Ratko Mladić i jednom djetetu dao čokoladu. Nakon petnaestak minuta to dijete je bježalo od svoje majke govoreći da mu ona nije majka. Istog dana pokupili su ranjenike i odvezli ih, a mi smo ostale u tvornici s mnogo muškaraca. Noću su izvodili muškarce iz fabrike i oni se nisu više vraćali. 

Slobodan Milošević Zločinac Top News Slobine posljednje riječi: "Ovo je tek početak tragedije"

Nisam mogla spavati niti jednu noć. Ujutro oko tri sata jedan čovjek se objesio. Bila je to užasna scena. Narod je uhvatila panika. Jedna je žena počela vrištati i pokušala se zaklati nožem. Tada je nastupila panika da se nije znalo što se radi.

Kada je svanulo rekla sam prijateljici da idem donijeti vode. Izašla sam na vrata na koja su prethodne noći izvodili muškarce. Prošla sam iza jednog kamiona i vidjela 5 - 6 zaklanih ljudi bez glava. Okrenula sam se i iza kamiona vidjela četiri četnika kako sjede i piju. 

Pored njih su naišle dvije žene, jedna je bila trudna. Jedan od četnika je ljutito upitao odakle su došle, a one su samo pokazale na bocu s vodom. Zatim je drugi ustao, uhvatio trudnicu za kosu i nožem joj rasporio stomak iz kojeg je izvadio dvije bebe. Čula sam da je uspjela reći: "Majko, spasi me."

Više nije progovorila.

Pobjegla sam u fabriku ne nasuvši vode. Prijateljica mi je rekla  da je evakuacija prestala i da smo mi ostali kao zarobljenici. Riješila sam da krenemo odatle. Konopci su bili na vratima. Tu je stajao jedan vojnik koji nam nije dao da izađemo. Ipak, preskočile smo konopce i počele trčati prema autobusu. 

U toj trci primjećujem da sam stala na ruku zaklanom čovjeku. Na putu je bio jedan autobus i kamion oko kojih je bilo vrlo malo naroda. Nedaleko od autobusa neko me iza leđa povukao i zovnuo imenom. Sva uplašena, okrenula sam se i vidjela da je to moj susjed Srbin. Pitao me gdje mi je ostala obitelj, a ja sam samo slegla ramenima jer nisam ništa znala o njima. 

Rekao mi je da idem u autobus, a ne u kamion. Jedan četnik sa strane je govorio da nas vrate u fabriku, ali ovaj moj susjed na to nije obraćao pažnju, nego nas je doveo do autobusa i rekao mi da skinem zeleni džemper jer bi me mogli maltretirati zbog zelene boje. Smjestile smo se u autobus i krenule.

Srpski vojnici u Srebrenici Erdemović Life Krvnik Srebrenice: "Molili su me da ih ne ubijam"

Moja prijateljica je bila jako uplašena, tako da sam je cijelim putem hrabrila i tješila da izdržimo. 

Iza Kravice, četnici su ušli u autobus, raspitivali su se za neke ljude iz Potočara, tražili zlato, novac i dokumenta. Tko je imao davao je. Dva četnika su zatim uveli jednu djevojku koju nisam poznavala. Bila je sva mokra i iscrpljena. Pala je na pod autobusa. Kada je autobus krenuo, prišla sam joj i ponudila joj da sjedne. Ona je plakala i rekla: "Ubijte me! Silovana sam!"

I ja sam plakala od žalosti za tom djevojkom. Prišla je neka njena poznanica i ona se do kraja puta brinula o njoj.

Stigle smo do Kladnja, a zatim na aerodrom Dubrave kod Tuzle. Poslije dva dana našle smo svoje obitelji.

N.N., rođena 1947.godine u Podžeplju, općina Han-Pijesak. Udana i živjela u selu Bajramovići, općina Srebrenica do pada Srebrenice

11. srpnja 1995.godine iz sela Bajramovići s mužem i tri sina starim od 20 do 24 godine krenula sam šumom prema Tuzli. Na samom izlasku iz sela počele su da padaju granate. Bilo je mnogo ranjenih i poginulih. Stigli smo u selo Kamenice gdje su nam četnici postavili zasjedu. 

Nastala je panika. Ponovo je počelo granatiranje i bacanje bojnih otrova. Tu su mi ranjena dva sina. Jedan je ranjen u lijevu nogu. Moj muž i ja smo ga previli. Drugi je ranjen u predjelu lijevog plućnog krila, pao je i nije više mogao ići. I njega smo previli, stavili na sebe i krenuli dalje noseći ga. Treći sin se u panici odvojio od nas. Više ga nismo vidjeli.

Kosovske izbjeglice Rat na Balkanu Life Brutalni Balkan: Djeca ratnih silovanja žive u tajnosti

Samo što smo krenuli dalje ponovo je nastala panika. Od silnog granatiranja opet mnogo mrtvih i ranjenih. U panici nismo znali što dalje. Tu smo se zadržali. Bila je to livada u blizini sela Sandići. Muž Hasan je otišao na potok da donese vode da se napijemo i rashladimo ranjene sinove. 

Budući da je bilo mnogo žednih ranjenika, voda koju je donio nije bila dovoljna za sve, tako da je ponovo otišao na potok. Nije se vratio, a moji sinovi nisu mogli ići dalje, tako da smo tu prenoćili.

13. srpnja ujutro četnici su nas pozvali da se predamo. S obzirom da su mi djeca bila ranjena, nisam imala drugog izbora nego na predaju. Nekako smo dobili snage i sišli na jednu livadu u blizini asfalta u selu Sandići i predali se. Tu u blizini bila je neka kućica u koju sam sa sinovima ušla ne znajući što će nam se desiti. Bilo je tu još mnogo našeg naroda, prepoznala sam dvojicu braće iz Kutlića, Abida i Arifa, Hasiba iz Rogatice i još ljudi kojim ne znam imena.

Dok smo čekali na livadi u Sandićima mnogo ljudi koji su se predali je odvojeno od strane četnika i odvedeno u nepoznatom pravcu. Rekli su im da ih tamo negdje čekaju autobusi koje ja nisam vidjela. Jedan čovjek je pokušao pobjeći s te livade. Četnici su ga ubili rafalom.

U međuvremenu je naišao kamion iz pravca Potočara koji je prevozio žene i djecu. Četnici su ga zaustavili i nama rekli da se penjemo na isti. I ja sam se sa svoja dva ranjena sina popela na kamion koji je krenuo prema Tišći. Nadali smo se da ćemo biti spašeni. 

Srebrenica Genocid Life Bijeg braće iz Srebrenice: "Reci mami da nisam patio"

Po dolasku u Tišću četnici su odveli moja dva ranjena sina. Vidjevši da mi odvode djecu onesvijestila sam se, tako da nisam vidjela  gdje su ih odveli. Kada sam se osvijestila krenula sam s ostalim ženama i djecom pješke prema Kladnju u nadi da će mi barem treći sin i muž stići do slobodne teritorije i Tuzle. Moja nada bila je uzaludna. Od tada pa do danas ja o njima ništa ne znam.

Danas živim sama u Tuzli i još uvijek se nadam da će se pojaviti neko od četiri nestala člana moje obitelji.

N.N., rođena 1951.godine u Srebrenici, rat preživjela u Srebrenici

11.07.1995 u 14:30 sati sam s mužem  stigla u Potočare. Već je u krugu tvornice bilo hiljade ljudi. Dvije noći sam provela na otvorenom. Vidjela sam Ratka Mladića koji je stigao u bazu 12.07.1995.godine. Odvajao je muškarce od žena. Majke su vrištale i nisu dale svoje sinove. Moj muž je 13.07.1995.godine u 15.00 sati odveden od mene s ostalim muškarcima i čak i dječacima od 12 godina.

Bila sam cijelo vrijeme rata u Srebrenici. Život je bio izuzetno težak. Bilo je jako puno izbjeglica. Oko Srebrenice su se nalazili tenkovi JNA tako da su nas svakodnevno gađali. 

Izbjeglice iz Srebrenice Srebrenica Life Četnici su sprdali ubijene: "Vidi kakav je žgoljav"

Pored JNA u Srebrenicu su dolazile i ostale paravojne formacije kao što su arkanovci, šešeljevci, Vukovi s Drine, crvene beretke. 01.07.1995.godine počela je srpska ofenziva na Srebrenicu. 10.07. sve izbjeglice koje su živjele u Srebrenici su napustile grad i krenule prema vojnoj bazi u Potočarima. Autohtono stanovništvo Srebrenice ostalo je u gradu. Ja sam ostala u mojoj kući zajedno sa mojim mužem i sinom. Nadali smo se NATO-intervenciji. 

11.srpnja (utorak) u 14.30 sati morala sam napustiti kuću i s mužem krenula sam put Potočara. Četnici su već ušli u grad. Krug fabrike akumulatora, gdje se nalazila vojna baza holandskog bataljuna je već bio prepun ljudi koji su vriskali, jaukali i zvali u pomoć. 

Istovremeno se rađalo dijete na asfaltu pored mene, mnogo ljudi se objesilo, ali je većina  bila odvedena od strane četnika. Djevojke su odvodili i silovali.

  • BESTpartizan 10:49 13.Srpanj 2019.

    kukavice iz republike srpske koji su radili zločine usrebrenici proti vojsjkese ne znaju boriti ,onda išli na civile.. treba pronaci sve te vojnike i kazniti ih dozivoitnim zatvorom