Moram napisati ovaj dnevnik u tajnosti i potpunoj privatnosti. Odnosi se na moj let na Arktik 19. dana veljače u godini 1947. Dođe doba kad racionalnost ljudi blijedi u beznačaj te se treba prihvatiti neizbježnost istine. Nisam slobodan objaviti sljedeću dokumentaciju u doba dok ovo pišem... možda ovo nikad neće doći pred lice javnosti, ali moram ispuniti svoju dužnost i zapisati kako bi se sve jednog dana moglo pročitati.
U svijetu pohlepe i izrabljivanja nekih čovječanstvo više ne može potiskivati istinu.
Dnevnik leta - Bazni Kamp Arktik
0600 sati - Sve su pripreme gotove za naš let i imamo pune spremnike goriva u 0610 sati.
0620 sati- mješavina goriva se čini prezasićena, napravljene su izmjene i sve ide glatko.
0730 sati - Radio provjera s bazom. Sve je u redu i radijski prijem je normalan.
0740 sati - Primjećujemo blago curenje ulja u motoru, iako indikator pokazuje normalne razine.
0800 sati - Lagana turbulencija primjećena na visini od 2321 stope, korekcija na 1700 stopa, nema daljnjih turbulencija, ali vjetar u leđa se pojačava, blage prilagodbe u kontroli gasa, zrakoplov u savršenom redu.
0815 sati - Radio provjera s bazom, situacija normalna.
0830 sati - Ponovno turbulencije, povećana visina na 2900 stopa, let bez problema.
0910 sati - Ogromna prostranstva leda i snijega u nastavku, obratite pažnju na žućkastu boju prirode i njenu raspršenost u linernom obrascu. Mijenjamo kurs zbog boljeg pregleda te boje, primjećujemo crvenkaste i ljubičaste nijanse također. Napravili smo dva puna okreta po tom području i vratili se zadanom kursu.
0910 sati - I magnetski i žiro kompas počinju se vrtjeti i titrati, ne možemo se pridržavati kursa uz pomoć instrumenata. Orijentiramo se prema sunčevom kompasz. Komande sporo reagiraju, no nema naznaka smrzavanja.
0915 sati - U daljini se pojavljuje nešto što izgleda kao planine.
0949 sati - 29 minuta leta je prošlo otkako smo prvi put ugledali planine, one nisu iluzija. Zaista je riječ o planinama i sastoje se od malog masiva kakvog nikad prije nisam vidio.
0955 sati - Promjena visine na 2950 stopa, nailazak na snažnu turbulenciju.
100 sati - Prešli smo preko malog planinskog lanca i dalje napredujemo prema sjeveru koliko najbolje možemo procijeniti. Iza planine se prostire nešto što se čini kao livada s malom rijekom ili potokom koji prolazi kroz središte. Tu ne bi trebalo biti doline, trebali bismo biti iznas snijega i leda! Naši mjerni uređaji se još vrte, žiroskop oscilira naprijed-natrag!
1005 sati - Mijenjam visinu na 1400 stopa i radim oštar okret ulijevo kako bismo bolje pregledali dolinu ispod nas. Zelena je s mahovinom ili nekom vrstom guste trave. Svjetlo se čini drugačije. Ne mogu vidjeti više Sunce. Ponovno skrećemo lijevo i vidimo nešto što izgleda poput velike životinje ispod nas. Čini se da je to slon. Ne!!! Izgleda poput mamuta! Ovo je nevjerojatno!! Smanjujem visinu na 1000 stopa kako bi s dalekozorom mogli bolje pogledati životinju. Prijavi ovo u bazu.
1030 sati - Nailazimo na još zelenih brežuljaka. Vanjski termometar pokazuje 74 stupnja Fahrenheita! (op.a. 23 Celzijusa). nastavljano i navigacijski instrumenti se sada čine u redu. Zbunjen sam s njima i pokušavam kontaktirati s bazom, radio ne funkcionira!
1130 sati - Krajolik ispod nas se nalazi u nekoliko razina i izgleda normalno (ako mogu upotrijebiti tu riječ). Ispred uočavamo nešto što izgleda poput grada! Ovo je nemoguće! Zrakoplov se čini laganim i neobično dinamičnim. Komande ne reagiraju! MOJ BOŽE! Uz naša krila lete neka čudna vrsta zrakoplova! U obliku diska su i svjetlucaju. Dovoljno su blizu no ne vidim nikakvu oznaku na njima! Ovo je fantastično. Gdje smo!? Što se dogodilo? Kontrole i dalje ne odgovaraju, uhvaćeni su u nekoj vrsti nevidljive sile!
1135 sati - Naš radio pucketa, a glas na engleskom jeziku s onim što se čini njemačkim ili nordijskim naglaskom govori:
Dobro došli admirale, na naše područje. Spustit ćemo vas za točno sedam minuta. Opustite se, admirale, u dobrim ste rukama.
Primjećujem kako su se naši motori ugasili! Letjelica se nekako neobično kontrolira, komande su beskorisne!.
1140 sati - Primamo još jednu radio poruku. Počinje proces slijetanja, lagano drhti zrakoplov i počinje spuštanje kao da smo u nevidljivom dizalu.
1145 sati - Na brzinu pišem posljednji unos u dnevnik. Nekoliko ljudi približava se našem zrakoplovu. Visoki su i imaju plavu kosu. U daljini vidim velik svjetlucavi grad i neobično pulsiranje s duginim bojama. Ne znam što će se sada dogoditi, no ne vidim nikakvig tragova oružju. Čujem glas koji me proziva po imenu i prezimenu da otvorim teretni prostor, što i činim.
KRAJ ZAPISA
Lijepa priča, teorija zavjere ili ludost?
Američki admiral Richard Byrd vjerojatno je najvjerodostojnija osoba koja se povezuje s tezom šuplje Zemlje. On je višekratno letio iznad Sjevernog pola 1920-ih, dok je u 1940-ima bio u nekoliko ekspedicija na Antarktiku. On je 19. veljače 1947. napustio bazni kamp Arktik i odletio sjevernije - direktno na Sjeverni pol. Neki vjeruju da je on, umjesto da prijeđe pol, sa svojim zrakoplovom ušao u Unutrašnju Zemlju. Njegov dnevnik izvješće je o tom iskustvu - o putu dugom 2735 kilometara iznad jezera, planina, zelene vegetacije i životinjskog svijeta.
Otkriva niz letećih strojeva koje je susreo, a on nikad nije vidio (teoretičari zavjere u prilog njegovim tvrdnjama navode brojne slučajeve iz Drugog svjetskog rata u kojima su piloti obje strane vidjeli neobične letjelice za koje su smatrali da su špijunski i napredni zrakoplovi neprijateljske strane). Byrd je navodno dobio dopuštenje za ulazak za najveći grad u unutrašnjosti Zemlje - Agarthu, a usput su mu rekli kako žele ostvariti taj kontakt kako bi nam dali do znanja da ćemo kao ljudi uništiti planet ne promijenimo li svoje ponašanje (kao rezultat bacanja nukleranih bombi dvije godine prije toga).
Admiral Byrd također tvrdi da unutarnja Zemlje ima unutarnje Sunce. Teorija admirala Byrda je da su polovi zemlje izbočeni, a ne udubljeni. Brodovi i avioni ustvari mogu uletjeti ili uvesti se ravno unutra.
Američki tisak je objavio otkriće admirala Byrda, međutim priča je brzo zataškana. Druga zanimljiva činjenica je da vlada Sjedinjenih Država ne dopušta avionima da prelijeću polove. Svi letovi su usmjereni da idu okolo polova, što zna svaki pilot koji leti u tom području.
Šuplja Zemlja
Još od drevnih vremena mitovi i legende govorili su o šupljoj Zemlji, a ta su vjerovanja preživjela sve do danas, u raznim varijacijama i verzijama. Teza o tzv. Šupljoj Zemlji je pseudoznanstvena ideja prema kojoj je unutrašnjost našeg planeta šuplja, a prema nekima taj unutrašnji prostor podržava i život.
Teoriju o šupljoj Zemlji iznio je 1692. engleski astronom Edmund Halley, primijetivši da se tijekom vremena smjer magnetskog polja mijenjao, što je jedino mogao objasniti postojanjem više magnetskih polja. Zaključio je da se unutar Zemlje nalazi još jedna sfera s vlastitim magnetnim poljem koje je nekad u otklonu od magnetskog polja Zemlje.
U tu su teoriju vjerovali čak i nacisti za vrijeme Trećeg Reicha, a u "Šuplju Zemlju" Adolfa Hitlera i njegove suradnike navodno je uvjerio pilot iz Prvog svjetskog rata, Peter Bender.
Jedan od najvatrenijih pobornika šuplje Zemlje bio je Amerikanac John Cleeves Symmes, bivši vojni časnik i poslovni čovjek. Vjerovao je da je Zemlja šuplja i da se ulazi u njenu unutrašnjost, u koje je moguće uploviti, nalaze na Sjevernom i Južnom polu.
Pobornici te ideje, odnosno kako je se najčešće naziva - teorijom zavjere, navode i druge misterije otkrivene na Zemljinim polovima koje navodno potkrepljuju ideju šuplje Zemlje, a otkrivene su raznim ekspedicijama:
- Neobično ponašanje kompasa kod približavanja polovima
- Dramatično povećanje biljnog i životinjskog svijeta prema samim polovima
- Pronađeno kamenje, drveće, prašina, blato i pelud na vrhovima ledenih brijegova na polovima
- Gravitacijski porast izmjeren na polarnom vrhu, dovoljan da održava odvojenost slane i slatke vode
- Dubina polarnog mora i jako južno strujanje na Arktiku
- Pronalazak savršeno očuvanih ostataka mamuta u ledu
- Anomalije u radiovalovima u polarnim područjima
Drugi teoretičar Šuplje Zemlje, Marshall B. Gardner, napisao je knjigu Journey to the Earth's Interior (Putovanje u unutrašnjost Zemlje, 1906.), vjerojatno nadahnutu knjigom Julesa Vernea Putovanje u središte Zemlje (1864.). Gardner u svojoj knjizi odbacuje teoriju o postojanju više koncentričnih sfera i tvrdi da postoji samo jedna Šuplja Zemlja na čijoj ovojnici mi živimo. Prema njegovim tvrdnjama, Zemlja je debljine 800 milja i posjeduje vlastito unutarnje Sunce. Tvrdi kako postoje i otvori na sjevernom te južnom polu, oba širine 2250 kilometara, odakle su došli mamuti i Eskimi.
Pogledajte video:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
SF pričica Zaista bujna mašta, Kaptol mašta o ravnoj ploči, a ovaj pisac o sferama.. bravo