Life
956 prikaza

Sirove strasti Ivana Kukuljevića - napaljivao se vrućim stihovima

Ivan Kukuljević
Wikipedia
Osim što je udario temelje moderne hrvatske historiografije, velik političar, književnik i povjesničar bio je strastven skupljač erotske narodne poezije

Godine 1980. u časopisu Gordogan objavljen je nalaz Igora Mrduljaša o škakljivu detalju iz privatnoga života Ivana Kukuljevića Sakcinskoga, neprijepornog velikana hrvatske povijesti: kod Riječanina koji je preminuo dvije-tri godine prije nabasao je na trag Kukuljevićeva zanimanja za pornosadržaje. 

Naime, u sređivanju pokojnikove zaostavštine otkrivena je izlizana bilježnica crno lakiranih korica koju je Riječanin cijeloga svoga vijeka skrivao od supruge i djece u dvostrukom dnu pisaćega stola. 

Naslovljena je kao “Vreteno i kudilja“ iz početne strofe: “Oj divojko Marice Crne su ti dlačice Ja imadem vreteno Ti madeš kudilju“ Pisana rukom, na posljednjoj stranici navedena su imena njezinih prepisivača i čitatelja kroz mnoga prethodna desetljeća.

Kukuljevićeva pjesmarica bila je lascivna poslastica

Prema posljednjem datumu, do riječkoga gospodina štivo je došlo 1927., s opaskom na talijanskom: “Ovu zbirku prepisah povjerljivo iz jednoga primjerka rukopisa koji mi je došao do ruke u Splitu (smatram, godine 1887.ili 1888.), a nakratko mi ga je stavio na raspolaganje jedan od braće Ostojić iz Povlja (ne sjećam se točno koji od trojice). 

Sjećam se jedino da mi je rekao kako je ove pjesme skupio iz živoga govora naroda hrvatski pisac Kukuljević.“

Iako recentne enciklopedije navode da je Kukuljević zadužio, uz monogo toga, i nacionalnu etnografiju, nema pomnijega ispitivanja pjesmarice koja je iz ruke u ruku, u navećoj konspiraciji, kružila unutar ekskluzivnoga muškoga kružoka kao lascivna poslastica.

No za potrebe opće naobrazbe, svakojaka pretjerivanja krase Ivana Kukuljevića Sakcinskoga. Školski udžbenici počinju ovako: riječ je o Hrvatu koji je 1843. u Saboru održao prvi govor na materinskom jeziku, protivno vjekovnoj tradiciji latinskih saborskih istupa.

Tek u posljednje vrijeme HTV u svome TV kalendaru ubacuje diskretan demanti, uostalom, odavno u usmenom optjecaju izvan školskoga gradiva: zapravo nije Kukuljević bio pionirski hrvatski govornik, jer su prije njega najmanje dvojica političkih aktera 19. stoljeća (vojnici, vjerojatno, vrlo oskudnoga latinskoga znanja) upotrijebili materinsku riječ za saborski zapisnik. 

Sukobio se s ocem, pa pobjegao u vojsku

Nije to jedini nezgodni detalj njegove biografije. Bio je amater u svim svojim raznolikim kulturološkim pothvatima. Koliko sramotno za njega, koliko - za današnju profesionalnost i izvrsnost visoke formalne naobrazbe?

Premda poželjno, ključ je da školska kvalifikacija nije bila nužna u njegovu slučaju: rodio se kao plemić. U tom svojstvu, dokopao se prvoga visokoga činovničkoga mjesta u varaždinskoj županiji.

U adolescentskom sukobu sa svojim ocem, državnim činovnikom, mladi Kukuljević gimnaziju je započeo u Varaždinu i nastavio u Zagrebu. Prije završnoga razreda na kratko je pobjegao u vojničku profesiju, odlično svladavši njemački, kako svjedoče njegovi rani književni pokušaji. 

Koliko je tečno govori latinski - teško je reći. Jer jezično je pitanje bilo mnogo kompleksnije, delikatnije, rafiniranije od aktualnih predodžbi o najuzvišenijim nacionalnim idealima.

Jezik carske komande dominirao je fasadama komercijalnoga Zagreba 19. stoljeća, pokazujući da se najveća zarada vrti oko vojnoga garnizona. “Tipičan se zagrebački građanin zastidi kada govoreći njemački učini kakvu pogriješku, hrvatski prezire...

Da koji inostranac u Zagreb dođe pa razgleda natpise vrh dućana i cimere zanatlija, to bi prije pomislio da je u kakvom njemačkom gradu“, pisala je Danica Ljudevita Gaja 1838. 

U gradu koji je jedva dosegao 15.000 stanovnika i nekoliko ulica izvan srednjovjekovnih zidina, redale su se gostionice po Ilici i Harmici Zum Keiserwirth, Zum ewigen Licht, Zum Einsiedler, Paradisel, Franz Joseph Garten...

Nije bio dobar đak

Pred navalom ugostiteljske konkurencije, siromašni zagrebački građani bespomoćno su protestirali pred bečkom kamarilom. Ni mrtvi ne bi priznali manjak mušterija, dižući barjak ćudoređa bez ikakve veze s njihovim poslovnim interesima. 

Kako stoji u predstavci gričke uprave iz iste 1738., po gradu se vrzmalo između 200 i 300 nezaposlenih žena koje trguju vlastitim tijelima, zavodeći na seksualni grijeh purgersku mlađariju i vojnike po sajamskim štandovima Donjega grada.

Sram od vlastitih poslovnih intersa koji omogućavaju egzistenciju, bila je samo jedna od posljedica visoko dostignutoga morala 19.st. Ali zato - kada je u ljeto 1848. nastupio revolucionarni kaos – gorjet će židovske radionice i dućani s njemačkim „cimerima“ po Vlaškoj ulici. 

Dakako da se politička gospoda nisu upuštala u užitke prljave donjogradske prostitucije. Do početka 20. st. ostalo je sjećanje na otmjeni „plavi salon“ na Gornjem gradu – tada Gričkoj gorici - u najbližem susjedstvu gradske, županijske i saborske uprave. 

Da zemljoposjednici, poljoprivrednici - imućni seljaci s plemićkim titulama ne moraju pretjerano raubati cipele, hodajući ulicama koje su tada još zametene prašinom, blatom ili snjegom.

Ljudevit Gaj (suvremenici su ga zvali „doktor Lujček“) , naprotiv, školovani plebejac, našao je jedini modus koji apstrahira stalešku distancu njega i Kukuljevića, u zajedničkom materinskom govoru. 

Živ i neusporedivo podobniji za književnu fikciju od mrtvoga jezika iščezloga imperija pravne i teološke artikulacije, ilirski pokret započeo je kao svojevrsna literarna sekcija. Mladi Kukuljević, ne odveć dobar đak, dao je svoj prilog u obliku kazališnoga komada “Juran i Sofija“.

Što se kontinentalnih purgera tiče - kolikogod se otimali poslovno- propagandnoj germanizaciji po svojim ulicama i trgovima, to nije bilo važno za političku reprezentaciju koja je reflektirala na činovničke službe.

Prioritet je predstavljao latinski kao „diplomatički“ u pravovaljanoj administrativnoj komunikaciji koja je težila umnožavanju ureda. Ni Mađari nisu zaostajali u birokratskim ambicijama, gledajući da u Hrvatskoj, uz minimalno ili nikakvo latinsko znanje, zauzmu vodeće položaje. 

Premda udruženi u isti kulturni pokret „ilirizma“ koji će se preimenovati u „narodni“, godinama potisnute staleške razlike Gaja i Kukuljevića gurnut će u žestoku konkurenciju, ne samo u osvajanju političkoga vodstva revolucionarne 1848. nego i njezinih ciljeva. 

Gaj je ulazio u velike dugove i kredite

Jedan je igrao na frustracije domaćih slobodno-tržišnih profesija, studentarije i sitnih zagrebačkih poduzetnika - onih koji su, u ekonomskom očajanju, pisali Beču peticije protiv kurvi.

Naučivši nešto o strateškim zamasima u vojnoj školi, Kukuljević je razmišljao o globalnijim “narodnim željama“ najširih vizija, o jedinstvenoj zagrebačkoj centrali ujedinjene Slavonije, Istre, Kranjske, Dalmacije.

U sukobu koji je bio neizbježan, napokon se iskazala zakulisna uloga ženskoga faktora, naoko u pasivnoga, promatračkoga iz pozadine dramatičnih zbivanja. 

Institucionalno je zabilježena epizoda o fatalnom značenju Kukuljevićeva braka: pošto je Gaj optužen da je ušao u koruptivni ortakluk s knezom Milošem Obrenovićem ( tada u emigraciji, uspostavljanjem Karađorđevićeve dinastije u Srbiji), ban Josip Jelačić imenovat će kazneno- istražnu komisiju kojom će dirigirati Franjo Novak, Kukuljevićev punac, otac njegove supruge Kornelije Kukuljević. 

Bez obzira na to što stvar nikada nije dovedena do sudbenoga pravorijeka, u optjecaj je puštena priča koja će Gaja dugoročno difamirati u građanskoj “bazi“. Naime, činila se apsolutno racionalnom: slijepo zaljubljen u svoju suprugu Paulinu Krizmanić, Gaj je ušao u silne dugove i kredite da bi, uz privatnu tiskaru, uredio što luksuznije bračno gnijezdo u elitnoj Gospodskoj ulici, iznad svojih mogućnosti, zato stalno pohlepan za novcem. 

O Kukuljevićevoj ljubavi nema čak ni legende. Znači da se ponešto prpošne mladosti stabilizirao, prihvativši suprugu u skladu s običajima plemićkoga staleža, koji su uključivali mnogo tradicijskih obveza prema biološkim precima i potomstvu, te nešto slobode u imovinskim kombinacijama. 

Generacijski bliži svome puncu Franji pl. Novaku - samo sedam godina starijem - u svojoj 30. oženio se njegovom 17-godišnjom kćeri. Budući da je Novak istodobno bio činovnički kolega staroga Kukuljevića, mladi Kukuljević je za zakonitom suprugom jednostavno posegnuo u najbližu okolicu, metaforički rečeno, ubrao je poput pupoljka na svome feudalnom alodiju. Metafora nije proizvoljna.

U lirskim prispodobama djevojačkoga pupanja i cvjetanja 19. stoljeća, sublimiran je tipičan ekonomski milje domaćega zemljoposjeda za Kukuljevićeva života. Plastično ga rekonstruira ciničan povjesničar Josip Matasović: svakodnevne seljačke potrebe zadovoljavalo je ono na dohvat ruke, u domaćem vrtu, vinogradu, šumi. 

Kmetovi su trgovali gospodskom robom

U regularnim okolnostima, trošene su naturalije vlastitoga dobra, a novac se čuvao za izvanredne potrebe. Plemeniti muževi rasli su uz poštovanje prema veličini oranice, pleminjice uz odgojne pohvale ženskoj „šparnosti“. Slabo mareći za poljoprivredni plasman vlastitoga uroda, trgovačka operacija poprilično se prezirala.

Po tlačnoj obvezi, kmetovi su trgovali gospodskom robom. Ali se velika plemićka većina sastojala od sitnih posjeda, uz jednog ili nijednog kmeta. Ipak, plemićka čast, smatralo se, dopušta jedino fiskalni izvor prihoda od političke službe za „opće dobro“. 

Vrlo skromna likvidnost habsburškoga svijeta i njegovih osovinskih političkih junaka, nametnula je bračne računice: nekretninski miraz - za uobičajeno preživljavanje, uz muževljev ekstraprihod iz proračuna. 

Nije, dakle, zanemarivo da je kći plemenitoga Novaka unijela u brak parcele u Zagorju i stambenu jedinicu na zagrebačkom Griču u Visokoj 10. Koliko je istražila povjesničarka Agneza Szabo, u Kukuljevićevoj Korneliji koncentrirale su se najveće vrline dobroga kršćanskoga odgoja plemenitih kućanica i majki: požrtvovnost prema smrtno ugroženima. 

Dok je Kukuljevićev ostarjeli otac ležao u bolesničkoj postelji u Varaždinskim toplicama, njegovala je starca do njegove smrti 1851. Kasnije, kada Ivan Kukuljević Sakcinski najveći dio svoga vremena bude provodio u arhivskim poslovima, vrla Kornelija posvetit će se prikupljanju novca za humanitarne zaklade. 

Nema vijesti koliko je milodara razdijelila iz svoga kućnoga budžeta. Godine 1750., kada je revolucionarna plima nacionalnoga pokreta zaustavljena tzv. Bachovim apsolutizmom, Kukuljević je ostao bez činovničke plaće. Danas se piše da je zapao u financijske teškoće. 

Matematika njegovih zemljišnih resursa to ne bi potvrdila. U Varaždinskim toplicama raspolagao je potencijalno plodonosnim imanjem svoga oca. 

No sve što se o njemu zna svjedoči da ga agrarne aktivnosti nisu zanimale. Nije isključeno da je na lokaciji popularnoga lječilišta njegova brižna Kornelija ubirala ugostiteljsku rentu.

Htio je da Dalmacija bude mjesto intelektualnog ujedinjenja

Unatoč raspuštanju tradicionalnih ustanova hrvatske uprave - koja je mnoge zavila u crno - nadalje je funkcionirao ured bana Josipa Jelačića, jednoga od junaka habsburške obrane pred antimonarhističkim masama iz Mađarske i samoga Beča. 

Tu je ponajprije stari Novak našao utočište, kao desna banova ruka. Kukuljević je uhljebljen u preživjeli saborski arhiv, započevši grandiozni posao sabiranja materijala za svestranu povijest južnih Slavena po habsburškim zemljama.

Prema nečijem nalogu ili bježeći od nimalo zavidne situacije između supruge i njezina oca - krenuo je na istraživačka i kolekcionarska putovanja. 

Uistinu je obavio posao bez premca; danas bi za taj opseg historiografskih izvora bili angažirani ekspertni timovi elitne znanstvene inteligencije. Ponajprije, naporne su bile te ekskurzije. 

Uz Jozefinsku cestu i Luizijanu, danima se probijalo drndavim putovima, po prljavim “gostinjcima“ i privatnim kolibama, kontaktirajući s ljudima ispod svakoga dostojanstva sjeverno-hrvatskih političara, plemstva i službenika.

U Dalmaciji je Ivan Kukuljević Sakcinski, izvan svake sumnje, boravio 1854. i 1856. gradeći kontakte sa zadarskm, šibenskim, splitskim intelektualcima i poslovnim ljudima, potencijalnim sponzorima dalmatinskohrvatskoga intelektualnoga ujedinjenja. 

Neki od stihova “Vretena i kudilje“ sadrže nešto topografije njegova kretanja, otkrivajuči centar javno-zdravstvene skrbi za spolne bolesti. „U momka se razbolio kura Od ognjice bola žestokoga Momak trati pare i dinare Ter on diže od Zadra likare Ne bil njemu kuru izličili“.

O suradnji s obitelji Ostojić, koju spominje mala crna riječka knjižica pak postoji dodatni trag. Konkretno, godinama nakon dalmatinske ekskurzije Kukuljević će stanovitom Mati Ostojiću slati naputke o skupljanju pučkoga blaga. 

Riječ je o jednom od tri brata koja su u drugoj polovici 19.st. izgradila glasoviti hotel u Povlji na otoku Braču, nastupajući kao iznimno gostoljubivi domaćini svih nacionalnih preporoditelja. 

Seksualna prohibicija zahtijevala se pod svećeničkim habitom

No kontakt je danas spomenut samo u fusnoti jedne od znanstvenih studija o Kukuljeviću. I tu priča definitivno prestaje. U studijama o njegovu liku i djelu ponegdje se vrlo stidljivo natuca kako je skupljao erotsku narodnu poeziju. S kakvim arhivskim ili publicističkim ciljem - ni riječi.

Iako etnografija od toga ima danas nemale koristi, zatajena i vrlo osobna kolekcionarska strast, nedvojbeno, služila je za zabranjene izvanbračne sladostrasti jednoga plemenitoga hrvatskoga muža kojega su, u ime civilizacije zatrpali, dužnostima najviših moralnih vrijednosti. 

Odgovoran čovek, kakav je Kukuljević postao u zreloj dobi, zadaću je bezpogovorno obavio pred javnošću Zagreba i Varaždina: svojoj Korneliji darovao je četvero djece, produljivši plemenitu lozu koja počinje u predtursko i predhabsburško doba u Imotskoj krajini, idući linijama hrvatskih zbjegova preko Senja do sjeverne Hrvatske.

Ipak, na autentični slavenski narod naišao je gdje su bračne dužnosti bile slabo ukorijenjene, gdje se o očinstvu rijetko razmišljalo, a život trajao kratko, uz težak fizički posao i stalne okršaje, malo s Venecijom, malo s Turcima, malo s Austrijom. 

Bio to duhovni domen bosanskih franjevaca, često optuživanih za “blud“ i sklonih da batinama protjeraju “vizitatore“ kada bi koji, u velikoj revnosti, stigli iz središta franjevačke provincije. 

No nedisciplinirana bogobojaznost nije dovoljna da bi pjesmaricu “Vreteno i kudilja“ dostojno valorizirala. Zagrebački Sjever davno je uzdignut u vrhovno mjerilo kulturološkoga, socijalnoga i moralnoga napretka. 

Dogodilo se to početkom 17. st., zahvaljujući isusovcima koji su na Griču podigli svoj samostan i osnovali školu. Kako kaže povjesničar Miroslav Vanino ( i sam jezuit), Družba Isusova odmah je od gradskih vlasti zahtijevala protjerivanje dviju prostitutki.

Zaredali su gradski zakoni koji nalažu vjenčanja, očito, gomile purgera u “divljim“ vezama sa svojim “tovarušicama“. Bračna monogamija etablirala se, ne samo na radost žena i djece koji su napokon stekli socijalnu sigurnost pod doživotnim muškim okriljem nego za duševni mir redovničke zajednice pod zavjetom celibata.

Vjekovima se seksualna prohibicija pod svećeničkim habitom zahtijevala na raznim koncilima koji su okupljali ostarjele teologe i pape, prirodno zamrlih hormona. 

U početku je žena bila konkurencija Crkvi

Realizacija je pak pala na zdrava, vitalna tijela mladih redovnika na najtežim terenskim poslovima propovijedanja i ispovijedanja usred spolno miješane gomile. Izazovno žensko ponašanje dvaju gričkih prostituki draškalo je hormonalne napasti samostanskoga asketizma. 

U nekim fazama samokritike, istjerivali su ljudske strasti krvavim flagelantskim bičevima. Problem je da akcija nije zastala na preventivi bludnoga čina i zločina. 

Godine 1651. isusovac Petar Petretić - domaći čovjek koji je imenovan zagrebačkim biskupom - potpisuje nalog da se pučki napjevi u njegovoj biskupiji počiste od “zlih riječi“ zbog kršćanske pristojnosti i dostojnosti u dosizanju globalne europske kulture. 

To je zanimljivije da su istodobno probrana feudalno-plemićka gospoda, konzultirala „Malleus Malleficarum“ koji vrvi od latinskih izraza za ženske i muške spolne ograne, opisima erekcije i impotecije, koitusa i abortusa. 

Definirana kao istražna literatura u funkciji najviše svjetovne i teološke pravde, tiskana je za potajni užitak latinski obrazovanim crkvenim prelatima i svjetovnom plemstvu. 

Od tada nadalje, ljubavne teme, pod naslovom moralnih dvojbi, rezervirane su za vladajuće duhovnike. Kmetovima i purgerima, podvrgnutim “kristijanizaciji“ oduzeto je pravo na iskrenu ljubavnu strast, uz obvezu reprodukcije obveze u bračnoj postrelji. 

Grijeh je za Petretića otkriven već u mislima, iskazanim u spontano nastaloj popjevki „Poseal sam božulek, draga ljube“, posvećenoj ljubljenoj ženi od krvi i mesa. 

Čak Vanino priznaje da su zabranjeni tekstovi cenzurirani i nadomješteni riječima u slavu ideala Majke Božje. U konačnoj rekapitulaciji 21. st., pričinja se da su katolici istočno od Medvednice iz svoga samonikloga etničkoga duha pjevali nebeskim bićima. 

Ukratko, u početku je žena bila konkurencija Crkvi, da bi neprijateljski postao najbezazleniji vapaj za putenom ljubavi. Do Kukuljevićeva 19.st., postavljeni temelji isusovačke kristijanizacije proizveli su kršćansko plemićko samoodricanje i ljudsku nesreću koju nije moguće izmjerti.

Činjenica da su se zabranjeni ljubavni osjećaji kompenzirali pučkom poezijom iz Dalmatinskoga zaleđa, koja spominje “picu“, “zaoblicu“, “puklinu“, “škuljicu“ - pokazuje koliko je malo trebalo toj gordoj muškoj družini da predahnu od epicentra nacionalne kulture, oblikovane u suradnji svojih žena, “šparnih“ humanitarki, i ostarjelih crkvenih službenika. 

Još je pogubnije gdje “Vreteno i Kudilja“ na tanani moral svete bračne monogamije ne nasrće neobuzdanom seksualnom slobodom nego se ruga svećeniku, pokazujući da odlično razumije klasni položaj Crkve.

Nerijetko, poruga na račun bolnoga celibata bilo je jedino oružje nepismenoga, podcijenjenoga, prezrenoga kmeta protiv crkvenih ustanova, najbogatijih vlasnika zemlje koju je morao orati i kopati.

„ Fratar Lucu sa penđera gleda Ne gleda da je blagosliva Već je gleda da je se nagleda Od dragosti koža mu se ježi, Koža mu se ježi, a lisko mu reži“.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.