Sarajka Hirija Ljuša bila je u bolnici kada su, tada šestogodišnji Amer i četverogodišnji Alen, odvedeni. Nikad nije dala svoje dopuštenje da dječaci odu u Italiju. Tog ljeta 1992. godine muž Kemal bio je na bojišnici, a ona je teško ranjena u granatiranju sarajevske Vranice.
Sad živi sama i plače...
"Kemal mi je dolazio u bolnicu, govorio da su djeca na sigurnom. Mjesec i pol dana bila sam liječenju. Kad sam izišla, rekle su mi žene iz skloništa da su djeca u domu Ljubica Ivezić", priča Ljuša za Avaz i neprestano jeca.
"Nema dana ovih 25 godina kad ne plačem. Sama živim. Sama plačem. Znala sam da su Amer i Alen živi. Kad sam otišla u Dom, rekli su mi da su djeca u Italiji, da ih je odveo neki Duško Tomić. Plakala sam, prijetila, došla je policija, razbila sam kamenom staklo kad su mi zatvorili vrata doma i tjerali da idem kući jer oni ne znaju što je s mojim sinovima", povjerila se ona Avazu.
Iz sarajevskog Doma za nezbrinutu djecu, konvoj je krenuo prema Italiji sa 46 djece. Starija djeca smještana su u Idea Marinu, a mlađa, njih 37, u dječji dom Mama Rita u Milanu.
Nikad nije razjašnjeno jesu li djeca iz Sarajeva u Italiju poslana s nekim dokumentima, ali talijanski mediji objavili su kako su po dolasku dobili status povjerenih maloljetnika te su bili pod skrbništvom Dječjeg veleposlanstva Međaši i kasnije talijanskih vlasti.
Do danas je desetak djece pronađeno u udomiteljskim obiteljima, ali većini se gubi svaki trag.
U rujnu je, zahvaljujući talijanskom novinaru Andrei Oscaru Rossiniju, koji već godinama na RAI 3 prati priču o "siročadi mira", u Avazu objavljena priča o Ameru i Alenu te njihovom rođaku Kenanu Hasagiću iz Sarajeva.
"Moj rođak Amer sada se zove Luca, Alenu je ostavljeno njegovo ime", kazao je tada Hasagić koji nije bio previše raspoložen za priču. Amer i Alen sinovi su njegovog ujaka Kemala koji je poginuo, a za njihovu majku rekao je da ništa ne zna.
No, majka Hirija godinama je kucala na vrata, od Crvenog križa, preko općine do ministarstava. Nepismena je i gotovo uvijek i svuda vrata su joj bila zatvorena. Onda je unuka njene susjede na internetu pronašla priču o Hirijinim sinovima.
"Amerisa je i stupila u kontakt s talijanskim novinarima. Tako sam saznala da se Amer danas zove Luca. Dolazio mi je i novinar Andrea, dali su mi novac da izvadim putovnicu. Sada čekam poziv, da idem vidjeti svoju djecu", govori Hirija.
Pokazuje slike svojih sinova, Ameru je 31, Alen ima 29.
"Od odlaska u Italiju još nema ništa. Boli me srce što me Alen ne prihvaća. Amer mi je već putem SMS-a poslao četiri pisma. Želi me vidjeti, kaže kad vidi zvijezdu, misli da sam to ja. Zna koliko sam patila i koliko sam ih tražila", kaže ona.
Iz Italije su joj rekli da se još malo strpi.
"Ne znam kako ću. Dođe mi da se ubijem. Čekat ću još malo, ali ja više izdržati ne mogu. Presudit ću sama sebi" govori nesretna majka.
Prema ranijim saznanjima, obojica Ljuša žive u Lombardiji. Ne govore bosanski, odvojeni su od malih nogu, a posvojile su ih dvije različite obitelji.
"Nikad nisam ništa potpisala, nikome nisam dala svoju djecu. Nikad nisam saznala niti dobila odgovor uz čiji potpis su oni odvedeni u Italiju. Jednom sam dočekala i Duška Tomića, rekao mi je da će mi dati njihove slike. Išla sam na Velešiće, tražila ured gdje mi je rekao da se javim. Istjerali su me", kaže Hirija.
Bolesna je, izgleda jako staro za svoje godine, živi od milostinje, nije dobila ni Kemalovu mirovinu.
Talijanski mediji naveli su da priča o "siročadi rata" i danas izaziva kontroverze pa napominju da je posvajanje djece, čak i onih koja su u Bosni imala biološke roditelje, počelo 1996. godine. Bosansko-hercegovačke vlasti nikad se nisu previše ozbiljno bavile pitanjem djece koja su konvojem otišla u Italiju.
"Nema tih riječi kojima bi se moglo opisati što sam preživjela. Oteli su mu Amera i Alena, Jasmina mi je u ratu na rukama umrla, 15-godišnja Nerdžvana poginula je u pokušaju da se prebaci do Italije tijekom rata. Nemam ja ni sna, noć mi je najgori neprijatelj", priča Hirija Ljuša ne prestajući plakati.
Alen je rekao da mu je život kao Titanic.
"Naš idući korak je napraviti sve da se Hirija i Amer sretnu.No, to neće biti tako brzo", kaže talijanski novinar Rossini.
On ističe i da njegove kolege prevode poruke koje idu na relaciji Hirija-Amer.
Alen, koji za sada odbija kontaktirati majku, navodno je uspješan poduzetnik u Milanu. "Rekao nam je da mu je život sada kao Titanic i da mu treba vremena za donijeti odluku što će uraditi", kaže Rossini.
(Blic)
