Life
3942 prikaza

"Sama sam devedesetih učila kako izvesti abortus"

Žena u bolnici
Thinkstock
Većina zakona nema veze sa dobrobiti pacijenta već s time da se procedura učini skupljom i da se teže do nje dođe, smatra autorica

Sve počinje s nekim hladnim metalom. Nizom ogledalaca, igli, dilatora. To su sve instrumenti s kojima je, piše autorica za The New York Times, učila raditi abortuse devedesetih.

Bilo je tu i plastike, i usisavanja. Oprema je bila žestoka i hladna, gruba i oštra, ali dodir je trebao biti nježan i mekan. To je bilo u eri prije standardnog korištenja ultrazvuka, pa je kirurško abortiranje često izvođeno "na slijepo". Trebalo je iskustva prepoznati i razumjeti osjećaj metala i plastike na cerviks i uterus. Ne samo zato jer, laički rečeno, ništa ne vidite, nego i zato jer se tkivo mijenja iz tjedna u tjedan kako se uterus širi i mišići postaju "tanji".

Majka s djetetom PATRIJARHAT Life Selektivni abortusi: Neželjene kćeri u Crnoj Gori

Kako trudnoća napreduje tu su i košćice fetusa, koje su oštre i mogu razrezati utrobu, krvne sudove ili crijeva. Ako kirurg ne intervenira na vrijeme rezultat može biti smrt majke.

Sve ovo zvuči jako opasno, ali u pravim rukama i s kvalitetnim instrumentima kirurški je abortus jedna od najsigurnijih operacija kroz koju možete proći.

Iako o abortusu razmišljamo kao o izboru on je vrlo često medicinska nužnost. Infekcije i čitav niz drugih stanja može poharati maternicu i uništiti plod.

U tom slučaju neke žene, ako recimo govorimo o 24. tjednu trudnoće, biraju kirurški abortus dok druge preferiraju porođaj. Teško je bilo koju opciju proglasiti mnogo boljom od prethodne, ali barem pacijentima daju nekakav osjećaj kontrole što je utješno kada se sve ostalo čini tako jako van kontrole.

Te su osobne i medicinske odluke već same po sebi teške, ali kada tome pribrojimo cijeli spektar legislature koja na mala vrata ulazi u liječničke ordinacije, sada imamo sve više razgovora koji započinju riječima "je li ona ili plod već dovoljno bolesno/bolesna".

Miroslav Radman Miroslav Radman Znanost "Lijek protiv raka traži se na pogrešan način!"

Zamislite da dobro trenirani pilot kojem vojni avion naglo krene gubiti na visini mora izaći, konzultirati se s odvjetnikom o tome koliko je sudar sa tlom neizbježan, samo kako bi zaključili kako je "neizbježno" vrlo slabo definirano.

Ta ideja da se konstantno mora dokazivati "nužnost" i "vrijednost" abortusa me čak i potaknula da odem u opstetriciju i ginekologiju. U srednjoj školi u Kanadi, žena koja je htjela abortus morala je svoj slučaj predstaviti ispred "panela" - tročlanog tribunala (podosta srednjovjekovno).

Žene bi onda svoje slučajeve objasnile svojim liječnicima koji bi, ne nužno uvijek, onda poslali pismo panelu.

Kako bi njihove "priče" i argumenti bili shvaćeni i prihvaćeni, žene bi se morale ponašati na određeni način - biti ponizne. Ispričati se. Reći kako se neće ponoviti. Nasmiješiti se, ali na tužan način. Reći malo, ali opet dovoljno. Hodati taj tako nužan hod između samosažaljenja i odgovornosti. I nadati se da nitko tamo ne poznaje vaše roditelje.

Naše smo prijatelje (tj. prijateljice) podučavali najbolje što smo mogli, ali ja sam, piše autorica članka, odlučila učiniti još više.

Žena u bolnici - ilustracija pobačaja Ilegalno i opasno Life Strahuju da će se žene vratiti pobačajima žičanom vješalicom

Tijekom stažiranja mnogo sam slobodnog vremena provela učeći o pobačajima. Trening je bio otvoren za sve, ali nije bio dio nastave, pa sam se posebno mnogo morala potruditi da iskombiniram sve obveze. Ne pada mi na pamet niti jedan kirurški zahvat tako čest da 24 posto pacijenata prođe kroz njega prije dobi od 45 godina, a i dalje nije dio "obveznog" kurikuluma.

Podučavali su me muškarci koji, vrlo zanimljivo, imaju istu financijsku i socijalnu pozadinu kao i oni koji trenutno pišu i interpretiraj naše zakone o abortusu. Kako jedni plaču kada se sjete mlade medicinske sestre koja je umrla od apscesa nakon ilegalnog pobačaja, dok neki drugi žele taj slučaj "izbrisati" kroz zakone.

Bilo je jako malo žena u mom programu, a podučavali su nas mahom muškarci. Tada mi se to činilo neobičnim, a u retrospektivi možda su se žene toga klonile jer je abortus bila još jedna stvar koju su im mogle zamjerati. Niti jedan drugi kirurški zahvat nije se tako uspješno politizirao i pretvorio u oružje protiv žena.

Profesori su mi pričali i o erama kada je pobačaj zabranjen (u SAD-u je legaliziran 1973. godine, a u Kanadi 1969.). Pričali su mi o nesnosnim infekcijama, prerezanim crijevima i svemu što se u njima nalazi što bi procurilo u uterus. Obitelji koje ženama okreću leđa, i ženama koje umiru posve same.

Senat u Ottawi ŽELE ISPRIKU Life Neudanim ženama uzimali djecu: "Dajte im štene za utjehu"

Nikada nisu točno definirali gdje se to događalo. U ordinaciji liječnika koji je mislio najbolje ili nekog prijatelja. Medicinskog profitera koji iskorištava ženske probleme?

Vrlo, vrlo rani abortusi mogli su se zakamuflirati kao "menstrualne ekstrakcije" ili lažno uklanjanje naslaga na maternici uzrokovanog hormonskim disbalansom. Potpuno točni testovi na trudnoću nisu postojali do sedamdesetih, pa je nekoliko zakašnjelih menstruacija moglo biti objašnjeno na taj način.

Glasine i širenje informacija neke je žene s novcem u ruci poslalo dobrim liječnicima s čistim instrumentima, dok su drugi otišli mesarima s lošom opremom. Po tim su se kriterijima oni i birali, ali neke žene nisu imale novaca, opcija ili informacija.

Nekada su znale da idu najgorima, ali to je sve što su si mogle priuštiti. Nekima treba dulje da donesu odluku, neke znaju odmah, ali kada znaju - onda znaju.

Žene se ne predaju takvim mesarima u ruke ako nisu baš sigurne u svoju odluku. Nitko ne odlazi prljavom muškarcu, u prljavu sobu sa zahrđalim instrumentima ako to nije nešto što mora učiniti.

Iako žene znaju svoja tijela, svoje želje i svoj um, mnoge zemlje traže da liječnici ženama, kako bi se predomislile, objasne što je to točno trudnoća.

Niz takvih i sličnih procedura nema veze sa dobrobiti pacijenta ili davanjem pristanka. Ima veze s time da se procedura učini skupljom i da se teže do nje dođe.

Ako će nam muškarci već regulirati uterus, trebali bi imati hrabrosti da budu iskreni o svojim odlukama i motivacijama. Restriktivni zakoni ne pomažu da pobačaji postanu sigurniji. Na kraju, natjeraju žene na očajne postupke. Manje je hrabrosti potrebno da zakonodavci otkriju svoju pravu motivaciju i ciljeve negoli da žena uđe u prljavu sobu sa zahrđalim instrumentima i preda se na milost ili nemilost.

  • martin 16:25 15.Listopad 2018.

    Demon. Mučio bih je sa guštom.