Life
1890 prikaza

Sad je nogomet opijum za narod, zato ga Crkva ignorira

Doček nogometnih reprezentativaca, Zagreb 2018.
Goran Stanzl/PIXSELL
Jedna od najpoznatijih maksima Karla Marxa bila je da je religija opijum za mase, sada su se stvari promijenile

Zlouporaba sporta od strane politike postala je uobičajena slika na svim velikim sportskim natjecanjima. Dovoljno je bilo vidjeti svjetske političke besprizornike tijekom Svjetskog prvenstva u Rusiji kako se bahato i s visoka kite tuđim perjem. Jedna od najpoznatijih maksima Karla Marxa, koju je nesmiljeno koristio ideološki aparat socijalističke Jugoslavije, bila je ona o religiji kao opijumu za mase. Vrijedi li ta sintagma danas? Čini se da ne vrijedi.

Religiju je danas moguće zlouporabiti u političke svrhe, ali samo kao zamjensku ideologiju, dok ona u globalnom kontekstu nema ni približno toliko značenje niti snagu kao u vrijeme u kojem je nastala. Međutim, u današnjem svijetu postoji zamjenski "opijum" koji funkcionira gotovo kao Marxova religija. Pogodili ste, radi se o nogometu.

Lažne vijeti o prvenstvu NOGOMET I LAŽI Top News Fake news koji se proširio o Hrvatskoj i prvenstvu

Nogomet je već poodavno pretvoren u neku vrstu pseudoreligije, pogotovo od kada je uspostavljen novi format Uefine Lige prvaka te enormne zarade koje su to pratile. Poveznice, odnosno analogije između religije i nogometa su brojne: od navijača kao vjernika koji "vjeruju", odnosno "ne vjeruju" u uspjeh svoje momčadi, gdje je promjena predmeta obožavanja, omiljenoga kluba, izdaja ravna religijskom konvertitstvu koje kod jednih, "svojih", izaziva prijezir, a kod drugih služi kao uzor, primjer poželjne "evangelizacije".

Također, navijači, odnosno "vjernici" koji možda ne sudjeluju zdušno u tim jeftinim ceremonijalima riskiraju da budu proglašeni izdajnicima, odnosno "hereticima". Zatim je tu bahato i nadmeno podcjenjivanje drugih. Dobar primjer su engleski mediji uoči sraza njihove nogometne reprezentacije s Hrvatskom u polufinalu Svjetskog prvenstva, pogotovo ako uzmemo u obzir da je "sakralizacija" nogometa u gore opisanom kontekstu upravo u Engleskoj dosegnula svoj vrhunac.

Tu su zatim izrazi poput "osveta" te, na primjer, "pregaziti protivnika kao plitak potok", što je neka vrsta pseudoreligijskog prozelitizma. A da ne govorimo o "umiranju", "mučeništvu" te cijelom nizu drugih religijskih simbola koji se danas gotovo pa prirodno koriste kad se govori o jednoj iznimno lijepoj i spektakularnoj igri kakva je nogomet.

Doček nogometnih reprezentativaca, Zagreb 2018. | Author: Robert Anić/PIXSELL Robert Anić/PIXSELL

U tom smislu možemo drakonske Fifine novčane kazne nacionalnim nogometnim savezima promatrati kao neku vrstu dogmatizma koji svoje ideološko pokriće crpi iz uzusa političke korektnosti kao jednog od ključnih narativa za iskrivljivanje stvarnosti u kojoj živimo. Možemo, također, govoriti i o svojevrsnoj "ekskomunikaciji" koju je na svojoj koži iskusio, primjerice, Ognjen Vukojević, i to zbog jedne u principu lijepe i humane geste.

Svojevrsna simbioza politike i sporta najviše dolazi do izražaja u slučajevima iznimnih sportskih uspjeha, kao što je to slučaj s Hrvatskom ovih dana, jer doći u finale Svjetskog prvenstva u nogometu je sportski Mount Everest, koji je dostižan samo najvećima. U toj sveopćoj euforiji oko nogometa pomalo je zanimljiv izostanak aktivnijeg sudjelovanja Crkve, iako je Crkva u nekim ranijim slučajevima, kad je riječ o "raspirivanju patriotizma", uvijek bila u prvim redovima.

Zbog čega se to događa? Možda upravo zbog tih pseudoreligijskih elemenata u priči o nogometu, čime se nogomet pretvara u neku vrstu "konkurencije"? Način prikazivanja Svjetskog prvenstva u hrvatskim informativnim emisijama, gdje se težište stavlja na proslave u hrvatskim gradovima, pomalo je dosadan i predvidiv, ali je jedna stvar u tome iznimno zanimljiva: u religijskom smislu izraz "Crkva u Hrvata" obuhvaća i Crkvu u BiH, dok to s nogometom nije slučaj. BiH, odnosno Hrvati iz te zemlje, su iz uspjeha hrvatskih sportaša uglavnom isključeni.

Kolinda Grabar Kitarović i Emmanuel Macron pri uručivanju odličja i pehara u finalu SP-a Srce vatreno! Life Kolinda je jedva čekala baciti se poljupcima na pokal

Naime, niti u jednom od onih silnih priloga koji su prikazivani na hrvatskim javnim televizijama, ili ga ja nisam vidio, nije prikazano slavlje iz Livna, na primjer, odakle je hrvatski izbornik. Ili iz Mostara, odakle je hrvatski reprezentativac Tin Jedvaj. Ili iz Kraljeve Sutjeske, srca katoličko-bosanske duhovnosti, odakle je Dejan Lovren. Ili iz Žepča, rodnog mjesta majke Ivana Rakitića, u koje Rakitić s vremena na vrijeme svraća.

Da je Dalić kojim slučajem njemački izbornik i da je doveo Njemačku do finala, bi li neka od njemačkih televizija prikazala djelić atmosfere iz Livna, primjerice? Uvjeren sam da bi. Hrvatska se ponosi uspjesima sportaša podrijetlom iz BiH, ali se prema njima odnosi kao, na primjer, Francuska prema svojim fenomenalnim tamnoputim igračima, poput Mbappea ili Pogbe, koji su motor jedne nove atomske Francuske.

Prilikom prijenosa utakmica u kojima igra Francuska, u trenucima u kojima kamera prikazuje navijače, među onim francuskim gotovo je nemoguće vidjeti tamnoputo lice. Jesu li Francuzi trebali svjesno "prošarati" tribine na kojima su njihovi navijači? Mislim da jesu.

Ali ne zbog političke korektnosti i sličnih gluposti, trebali su to napraviti iz čina zahvalnosti prema svojim sjajnim nogometašima afričkih korijena, da pokažu da je njihov uspjeh na neki način i uspjeh nesretnih zemalja iz kojih potječu, jer je to možda u tom trenutku jedini tračak utjehe Mbappeovim ili Pogbinim zemljacima, kao što su to Hrvatima u BiH ovih dana pobjede hrvatske reprezentacije, bez obzira što to iz vizure Uefinih "dogmata", ali i iz vizure bošnjačkih nacionalista, nije politički korektno.

Nastavak na sljedećoj stranici...

  • Stranica 1/2
Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.