Bio je kolovoz 2014., temperature su po danu dosezale debelo preko 40°C u hladu, a 120 kilometara istočno od Sinjara, iračkog grada naseljenog sa 300.000 ljudi, pretežno Jezida, Mosul je već dva mjeseca bio pod okupacijom ISIL-a. U jutro 3. kolovoza militanti kurdske Peshmerge pobjegli su pred ISIL-om s položaja oko grada koji se više nije moglo braniti. Leilina mlađa sestra, koja je nedavno udana živjela sa suprugom u gradiću Siba Sheikheder pod planinom Sinjar, tog jutra je javila sestri mobitelom:
"Mi bježimo! ISIL dolazi!" Leila i obitelj pokušali su pobjeći iz grada, ali su ih ISIL-ovci uhvatili i prvo im oduzeli sav novac, zlato, mobitele, eventualno oružje. A onda su žene odveli u do jučer vladine prostorije u gradu gdje su već držali tisuće djevojaka i žena. Bio je to početak unaprijed planirane masovne otmice žena Jezida i masovnih brutalnih silovanja – seksualnog ropstva, opisao je Guardian.
25-godišnja Leila se spasila prvog odvođenja jer se onesvijestila od šoka kad su ISIL-ovci ženama stali provjeravati lica i one koji bi im se najviše svidjeli, odvodili. Iz grada je uspjelo izbjeći 100.000 ljudi na planinu. No, tamo su pod užasnim vrućinama umirali od dehidracije i iscrpljenosti. U gradu su ISIL-ovci upriličili jeziv pokolj mnogih koji su ostali. Uz scene takvog užasa, svijet nije bio ni izdaleka svjestan da počinje kampanja masovnog silovanja.
Oteli su 6383 uglavnom žena i djece i odvezli ih u ISIL-ove zatvore, vojne logore za obuku, po istočnoj Siriji i zapadnom Iraku. U sljedeće dvije godine uspjelo ih je pobjeći 2590, u kalifatu ih je ostalo 3793. I žene i djeca koji su pobjegli morali su se nositi s jezivim traumama; silovanjima, mučenjima, premlaćivanjima, u slučaju dječaka s brutalnom vojnom obukom i ideološkim ispiranjem mozga. Neke žene su uspjele smoći snage pridružiti se kurdskim ženskim jedinicama i gadno su ISIL-ovcima vraćale milo za drago...
Evo kako izvještaj UN-a opisuje što su proživljavale nakon zatočenja: "Prvih 12 sati zatočeništva bili su ispunjeni golim užasom. Odabir i izdvajanje svake djevojke ili djevočice bio je popraćen vrištanjem dok bi je ISIL-ovci čupali iz mnoštva u prostoriji. Majka i ostale žene pokušavale bi je zadržati, a ISIL-ovci su ih brutalno mlatili. Ubrzo su se počele do krvi grebati po licu kako bi potencijalnim kupcima bile što neprivlačnije."
Neke od onih koje su odvodili, rezale bi si zapešća ili grlo, bacale se sa zgrada kako bi izbjegle seksualno ropstvo i silovanje. Leila se dosjetila; još u dvorištu one administrativne zgrade u Sinjaru stala se pretvarati da je majka maloj nećakinji i nećaku, ispravno pretpostavivši da je situacija posebno opasna za neudane žene. Sljedećeg dana zarobljeni Jezidi, muškarci, s drugog kata su nestali.
Leilu su s ostalima prevezli u 50 kilometara udaljenu školu koju su ISIL-ovci pretvorili u zatvor kako bi tamo nastavili odabirati djevojke koje im se sviđaju. Sljedećih tjedana, dok su ih još masovno držali skupa, Jezidi su često uspijevali pobjeći. Vremenom je svijet shvatio što se događa, posebno na planini Sinjar.
"U roku nekoliko dana kako su Jezidi pobjegli na planinu, stali su stizati telefonski pozivi od 'pomozite nam da preživimo' do 'oteli su te žene, pomozite nam da ih spasimo'", ispričao je za Guardian Tom Malinowski, službenik srednje razine u Bijeloj kući. Do danas nije poznat ni jedan slučaj da je ijedna vojska – iračka, američka, ruska, bilo koja zapadna – pokušala spasiti bilo koga od otetih. Za to vrijeme ISIL-ovci su one žene koje su uhvatili u bijegu, za kaznu grupno silovali kako bi ih osramotili, slomili im duh.
Slično kao u ratovima po Hrvatskoj i BiH. Mnoge su se svejedno nastavljale boriti protiv svojih zlostavljača. Procedura je bila takva da su im prvo uzimali podatke, što je potrajalo, a potom ih prodavali ili direktno na tržnici ili preko mobilnih aplikacija. Prvi kupci su bili ISIL-ovci koji su osvojili Sinjar, potom ostali u Iraku, vremenom se razvila prava trgovačka mreža s preprodavačima koji su žene prodavali ISIL-ovcima po Siriji, najčešće džihadistima pristiglima iz inozemstva.
Slično su točno jednu godinu prije katastrofe Jezida pretrpjeli stanovnici Raqqe, polamilijunskog grada u Siriji. "Kad smo došli do farme kod Raqqe, vidjeli smo četiri ili pet autobusa punih bradatih i kosatih ISIL-ovaca. Bili su poput životinja. Prvog dana su došli među nas i stali odabirati djevojke za sebe", svjedočila je Zahra, kći farmera iz Koja. Nakon dva dana Zahru i njenu sestru odveli su u podzemni zatvor ISIL-a u Raqqi. Stotine žena nagurali su u tri prostorije, a sličnih struktura imali su i drugdje po gradu.
Koristile su zahod koji je bio zaštopan i curio je. Bile su prekrivene pustinjskim muhama. Jedino svjetlo bile su dvije solarne lampe na stropu. Jedina hrana bila im je nešto kruha i sira ujutro, nešto riže i juhe navečer. Djeca su plakala od gladi, žene su strahovale od silovanja ili smrti. "Stalno su nas tukli, imale smo stalne proljeve od straha", pričala je Khulka, 30-godišnjakinja iz Tel Qasaba. Nju su tamo dovukli s četvero djece.
"Nismo se kupali mjesec dana, imale smo uši u kosi. Nakon dva mjeseca izvukli su nas vani, a mi više nismo mogli stajati na nogama", pričala je žena koja si je u zatočeništvu istetovirala imena supruga i oca kako bi je mogli identificirati ako je ubiju, pa joj netko nađe tijelo. Ušivala si je brojeve iz mobitela u donje rublje, činila to i onima koje nisu bile pismene. U jednom su je trenutku odveli u prostoriju sa strane i slikali s djecom dok je držala broj robinje "16". Ukupno je, prisjeća se, unutra bilo 500 žena.
Jednu svoju kći potajno je prethodno ošišala da djeluje kao dječak. Ostale su joj žene zavidjele na sijedoj kosi, jer bi je to moglo spasiti da je netko odabere. "Neke žene i djevojčice odupirale su se prisilnoj promjeni vjere, štitile su se od nasilja, pokušavale štititi djecu. Kako su to činile pokazuje nevjerojatnu inteligenciju, grabrost i snagu", kazala je odvjetnica za ljudska prava Sherizaan Minwalla. Zahra i njena sestra slušale su vrištanje dok su ISIL-ovci odvlačili djevojke usred noći. Jedne su došli i po njenu sestru.
Zahra ih je molila da je ne uzmu, no oni su je izbičevali kabelom. Prodali su je prvo tipu iz Raqqe. Ovaj ju je preprodao drugome nakon četiri mjeseca. Taj je pak smatrao da je neposlušna i prodao je ISIL-ovcu iz Libije od samo 18 godina koji je bio u Deir ez-Zoru. Mnoge djevojke Jezidkinje držali su militanti iz Libije. Okivali su ih, mlatili, silovali, prosljeđivali poput životinja. Priče o mučenjima tih žena neke su od najgorih u povijesti torture.
Leilu i tri druge vratili su nakon nekoliko mjeseci u vojnu bazu i provinciji Anbar u Iraku, 200 kilometara južno od Sinjara. Bilo je to usred pustinje, na sjecištu puteva trgovine robljem. Prodali su je izvjesnom Muhammadu, kad je shvatila da je on s njenom obitelji povezan kumstvom. Mislila je da ju je kupio da je spasi, no on ju je preprodao tri dana poslije. Kasnije, nakon što je pobjegla, netko ju je u Bagdadu pitao što bi mu učinila da ga sretne. "Spalila bih ga živog", odgovorila je.
Uglavnom, dopala je u ruke ozloglašenom ISIL-ovom sadistu Shakiru Wahibu u Ramadiju, čovjeku koji je u borbi bio teško ranjen i koji je tada stao organizirati trgovinu robljem, grupna silovanja. Početkom 2016. doveli su jednu ženu koja je imala mobitel. Leila je uspjela nazvati svog brata u Kurdistanu, jer on se još od 2003. borio u Peshmergi, i stala ga moliti da nekoga pošalje da ih izbavi.
Na kraju ju je spasio Abdullah, čovjek koji je nekoć radio u Alepu, koji je imao mnoštvo poslovnih poznanstava i koji je stao krijumčariti ljude počevši prvo spašavati otetih 50 članova svoje obitelji. Većina tih krijumčara bili su jezidski poslovni ljudi. Neke su otkupljivali od ISIL-ovaca. Neke na tržnicama ili na online dražbama. Abdullah ju je spasio i odveo do Bagdada. Odande je avionom letjela do kurdskog grada Sulaimaniyah. Pa onda automobilom do izbjegličkog logora gdje ju je čekala obitelj.
I kad ih je vidjela... srušila se u ruke svojih rođakinja, plakala i jecala. Bila je u takvom šoku da je tjednima jedva razumjela što joj govore. "Nekada bih gledala TV i vidjela kako armija osvaja sve više teritorija i naselja. Ali nas je brinulo što to nisu mjesta gdje su naši ljudi zatočeni. Znali smo da ih je većina u Raqqi. Zašto vojska nije tamo jurila osloboditi i spasiti ih?", pitala se Leila, misleći na Sirijsku vojsku i prokurdski SDF u Siriji. Pogreške su bile na sve strane.
U borbama za iračku Mosul civile su u bijegu ubijali ISIL-ovci, istodobno su ih slučajno ubijali avioni. Irački, ali i američki koji su u jednom trenutku u skloništu u Mosulu pobili više od 100 civila. Sada su u jeku borbe za Raqqu. Spominje se skora ofeniziva iračke vojske i pridruženih snaga za grad Sinjar. Njihovi ljudi i dalje su u zarobljeništvu, kurdske snage ne dopuštaju im povratak u njihove domove i oni ne znaju što ih čeka.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Znamo mi to,ne brini.Ali i nejezidi ne prolaze nista bolje kako ti to pokusavas insinuirati.Jer je daeshovim krvolocnim zivotinjama dovoljan i najmanji povod,a cesto cak ni to,da ljude sakate,bacaju sa visokih zgrada i druge grozote.
Kada već pišete ovakav članak, onda ste mogli barem spomenuti da Jezidi nisu muslimani, pa upravo zato i prolaze ovakve torture.