Remek-djelo arhitekture, ali nedovoljno za Sanaderovu slobodu

Dok su se Jadranka Sloković i Čedo Prodanović, odvjetnički par specijaliziran za kazneno pravo, u sudnicama i medijima borili za svog klijenta, Goran Suić, koji je također u obrani bivšeg premijera od početka, odrađivao je tzv. logistički dio posla.

Tražio je svjedoke po Austriji koji su svjedočili da je Sanader u ‘80-ima bio uspješan poduzetnik i rijetko je davao izjave te nastupao u javnosti.

Goran Stanzl (PIXSELL)

Kada je Vrhovni sud prije dva tjedna ukinuo presudu u Fimi mediji i odredio kako Sanader može na slobodu čim skupi jamčevinu u iznosu od 12,4 milijuna kuna, odvjetnik Čedo Prodanović odmah je rekao kako im neće biti lako skupiti jamčevinu te kako nema šanse da će, kao u slučaju Milana Bandića, branitelji svojom imovinom jamčiti da im klijent neće pobjeći. 

No u trenutku dok je Prodanović to izjavljivao, obrana je već imala nalaz vještaka, koji je prema nalogu Mirjane Sanader procijenio vrijednost Suićeve nekretnine na 8,951.000 kuna. Vještak je na teren izašao još u srijedu, a presuda Vrhovnog suda, objavljena je u četvrtak poslijepdone. 

Taj podatak, uz činjenicu da je odluka Vrhovnog suda u neku ruku presedanska, jer se nikada nije dogodilo da Vrhovni sud ukine nepravomoćnu presudu u kojoj je nekome određen istražni zatvor te da mu potom odredi novi istražni zatvor i zamijeni mu ga milijunskom jamčevinom, otvara sumnju da je Sanaderova obrana s Vrhovnog suda dobila informaciju o sadržaju presude dok je sjednica još trajala te svakako prije nego je javno objavljena.

Sve to dodatno šteti u javnosti već narušenoj slici o pravičnosti i vjerodostojnosti sudova.

Kako bilo, dokumentacija o nekretninama ponuđenima za jamstvo, koju su Sanaderovi branitelji predali sudu, nije bila potpuna pa su je dopunili u ponedjeljak. No sud je u utorak odbio jamčevinu. 

Stan u vili Sanaderovih u Kozarčevoj 21, koji je kao jamstvo dala Mirjana Sanader, nije etažiran, a kuća na Srebrenjaku 94, koju je kao jamčevinu ponudio Sanaderov odvjetnik Goran Suić nema uporabnu i građevinsku dozvolu.

U svoj toj priči o jamčevini na vidjelo je izašlo i da je Suić vlasnik kultne kuće na zagrebačkom Srebrnjaku. Kuća je djelo poznatog arhitekta Dragomira Majija Vlahovića koji je 2014. dobio nagradu Udruženja hrvatskih arhitekata za životno djelo.

Anto Magzan (PIXSELL)

"Klijent su mi bili gospođa Raubar, i njezina kći, gospođa Višnja. Bila je sretna okolnost da smo ranije surađivali pa su imale povjerenja u mene. Projektni zadatak je bio da napravim obiteljsku kuću za tri generacije: baku, kćer i njezina sina. Za sve ostalo imao sam slobodne ruke, mogao sam napraviti što želim, čak nisu ni uvjetovale da kuća bude apstraktna ili figurativna. Gospođa Višnja mi je rekla da jednostavno napravim - kuću Vlahović. Napravio sam kuću s četiri jednake sobe. A njezin tlocrt je u obliku slova U, kakav imaju neki dvorci u Hrvatskom zagorju. Nisam precrtao taj tip dvorca nego sam vodio računa o obliku uske parcele na kojoj je kuća. Tražio sam tlocrt koji će omogućiti da sunce u zenitu, u podne, mijenja crnu u neke druge boje, dok se u unutrašnjim, bijelim zidovima, ogleda ornament od svijetla i sjene", rekao je Vlahović u intervjuu za Jutarnji list u prosincu 2014.

Dodao je i da je, koliko je upoznat, Crna kuća doživjela niz promjena te da je ona za njega devastirana. 

Protiv vlasnika kuće Gorana Suića Općinski kazneni sud u Zagrebu prošli tjedan potvrdio je optužnicu da je tvrtku Đuro Đaković Aparati oštetio za gotovo 3,5 milijuna kuna jer joj je naplatio poslove koje nije obavio. 

Optužnica je prije dvije godine podnesena u Slavonskom Brodu, a u međuvremenu je spis prebačen u Zagreb. Suć je optužen da je za poticanje na zloporabu ovlasti u gospodarskom poslovanju.

Konkretno terete ga da je u dogovoru s bivšim direktorom Đure Đakovića Lukom Čarapovićem u dva navrata, 2005. godine i 2006. godine, naplatio dva računa za odvjetničke poslove koje je obavilo drugo društvo. 

Sanjin Strukić (PIXSELL)

Suić je, tvrdi tužiteljstvo, s Čarapovićem 2005. godine sklopio ugovore o zastupanju i aneks ugovora kojim je njegovo društvo preuzelo zastupanje u dva sudska spora. 

Od direktora je zatražio da mu isplati naknade za zastupanje za što mu je ispostavio i račune, iako je znao da njegovo odvjetničko društvo nije pred sudovima zastupalo tu tvrtku, budući da je sve postupke zastupanja obavljao isključivo odvjetnik iz Slavonskog Broda.

Direktor tvrtke je, prema tvrdnjama tužiteljstva, znao da računi koje je mu je ispostavio Suić nemaju osnove, ali je dao nalog za isplate. Prema prvom ugovoru, na račun odvjetničkog društva uplaćeno je u ožujku 2005. više od milijun kuna, a po drugom, godinu dana kansije, više od 2,3 milijuna kuna.

Suića, koji se uglavnom bavio trgovačkim i građanskim pravom, je, prema pisanju medija, netko nepoznat ranio 29. rujna 2003. godine pucajući mu u noge. 

Suić je, među ostalim odvjetničkim angažmanima, bio i opunomoćenik u sporu između Privredne bake Zagreb i AGM-a, zbog čega su svojedobno napadnuti odvjetnik Ivan Lovrić te predsjednik Uprave PBZ-a Božo Prka. 

Prku su 30. rujna 2002. godine napala dvojica napadača. Jedan ga je poprskao sprejem, a drugi ga je izudarao drvenom palicom po glavi i rukama. Nikad ih nisu otkrili.