Life
317 prikaza

Rašković - maneken mutne politike i idealan partner za političku trgovinu

Mirko Rašković
Sanjin Strukić (PIXSELL)
Mirko Rašković je kao Srbin po zanimanju primao plaću, a kao Srbin s dvostrukom ratnom ulogom koristio je sunarodnjake za povišicu

Mirko Rašković zbilja postoji. Postoje, konačno, neoborivi dokazi da je riječ o osobi, živom čovjeku s adresom, jedinstvenim matičnim brojem, OIB-om, krvnom grupom i općenito dobrim zdravljem. Nije, dakle, iako se dugo vjerovalo, naročito u Šibeniku, Mirko Rašković kodno ime za dobro plaćen posao, za jedno od onih, čak i za hrvatsku administraciju, čudnih radnih mjesta za koja nitko nije ustanovio čemu uopće služe i zašto, ali ipak postoje. 

Bilo je, svih ovih godina, otkako se na internetu uz ime Mirka Raškovića može pročitati i da je dožupan u Šibensko-kninskoj županiji, onih što su, pokazalo se s pravom, tvrdili da se ne može plaća davati nekome tko ne postoji, da mora, jednostavno mora, negdje živjeti taj Rašković, da je jednom izvadio osobnu, otvorio tekući račun i radnu knjižicu i da se, je li, jedan sjedokosi muškarac u rijetkim ukazanjima u Šibeniku nije lažno predstavljao.

Takvi, najlucidniji među nama, govorili su još i kako se ne treba školovati za inženjera, liječnika, građevinskog tehničara i fizičara, nego za – Mirka Raškovića.

I stvarno, sad kad konačno znamo istinu, teško je zamisliti da se u životu može biti nešto bolje i ugodnije od šibensko-kninskog dožupana iz, kako se to službeno zove, reda srpske nacionalne manjine. Plaća je, da ponovimo, dobra, nekih 14.000 kuna neto, a posao... 

Pa, posla nema. Jednostavno nema. Nikakvog. Župan još nešto i radi, kad mu se ne da ili ne može, tu je, pri ruci, dožupan Hrvat i eto. Možda bi, tko zna da ne bi, i onaj drugi, srpski dožupan, nešto i htio raditi, ali nema što. 

Shvatio je to Mirko Rašković pa je barem bio toliko korektan da ne prlja ured, ne troši struju i internet te ne udara tastaturu u beskrajnim partijama tetrisa, igre za trošenje takozvanog radnog vremena na radnome mjestu na kojem nema ništa za raditi.

I eto tako i zato Mirko Rašković uglavnom nije ni dolazio na posao, podgrijavajući sumnje u vlastito postojanje. Odmetnik iz Pupovčeva SDSS-a i pripadnik manjinske zajednice po mjeri Tomislava Karamarka otjelotvorenje je razloga, ne svih, ali mnogih, zbog kojih Hrvatskoj treba reset.

Mirko Rašković je, naime, iznikao iz sustava u kojem je moguće primati plaću mjesecima, godinama, imati i druge beneficije, a nemati nikakvu obvezu i odgovornost.

Mirko Rašković | Author: Hrvoje Jelavic (PIXSELL) Hrvoje Jelavic (PIXSELL)

On, takav kakav je, samo se savršeno uklopio, ne pokazujući da ima, ako ništa drugo, malo problema sa savješću u kraju u kojem je pakleni koktel tranzicije - pretvorbe zajedničke imovine iz nečega u ništa - i rata rasturio i ljude i gradove te jedno, nekad bogato, industrijalizirano područje pretvorio u, u boljem slučaju, zimmer frei enklavu, a u gorem u pustinju u kojoj je perspektiva tek naziv pjesme grupa S.A.R.S.

No da je kakav nije, mogao je Mirko Rašković poodavno izaći iz anonimnosti, iskoristiti ono za što, istina, nije ni najmanje zaslužan i postati, barem, glasnikom hrvatskosrpskih odnosa netipičnih za Dalmaciju u kojoj se u devedesetima dešavalo sve ono što u Šibeniku, u kojem mu je ured, nije.

Iako je upravo u Šibeniku desetljećima živio jedan od prvih izvođača radova srpske pobune, Jovan Rašković, šibenski su Srbi i tada, kao i prije i kao sada, prvo bili Šibenčani, pa tek onda sve drugo. Umjesto da identitete pojednostavljuju, jednodimenzioniraju i u ime jednog odbacuju druge, oni su samo sve njegove slojeve složili prema vlastitim osjećajima važnosti i pripadnosti.

Tako se, uz ostalo, dogodilo da broj branitelja srpske narodnosti u Šibeniku bude proporcionalan postotku srpskog stanovništva u gradu u čijem su centru pravoslavno groblje, crkva i kuće srpskih obitelji iz kojih, kao iz splitskih stanova, na cestu nisu izbacivani stanari niti su se eksplozivne naprave isprobavale na obiteljskim domovima prije nego na fronti.

Nije, naravno, Šibenik devedesetih bio Arkadija za Srbe, ali nije ni jednog od svojih ratnih dana, zbilja ratnih, s crtom nekoliko kilometara od grada i granatiranjem, uz ostalo, i velebne Katedrale svetog Jakova, bio poput Splita ili Zadra, u kojima je uniforma otvarala mnoga, a uniforma i oružje sva vrata u procesu korištenja izvanrednog stanja za promjenu etničke strukture.

Šibenik, gdje Mirko Rašković ima ured i Knin u kojem živi, lice su i naličje uzaludnosti srpske pobune, ali i gradovi primjeri međuetničkih odnosa kakvi bi trebali biti i kakvi nisu. 

Rašković se, međutim, nije njima bavio osim kao sredstvom za vulgarni etnobiznis: kao Srbin po zanimanju je primao plaću, a kao Srbin s dvostrukom ratnom ulogom koristio je sunarodnjake za povišicu koju su mu poslodavci uredno isplaćivali od izbora do izbora. 

U prijevodu i prema primoštenskom općinskom načelniku Stipi Petrini, autobusima je dovodio glasače iz Srbije i instruirao ih za iznose od trideset do šezdeset tisuća eura. Glasali su, treba li, evo ako treba, naglasiti za kadrove iz iste one stranke kojoj je dožupan pobjegao i u kojoj, kako je jednom rekao Radimir Čačić, ne znaju da rade, ali znaju da dobijaju izbore - svim sredstvima, računajući i ona u čvrstoj valuti.

Ne postoji, očito, situacija kojoj se Rašković ne može prilagoditi i ne postoji ništa što nema svoju cijenu. Kao takav, idealan je partner u političkoj prostituciji koja je, za razliku od one uobičajene, legalizirana i smatra se prihvatljivim društvenim ponašanjem.

Šibensko-kninski dožupan maneken je te djelatnosti i primjer pretvaranja politike u ono što su pošteni o njoj davno mislili - da je posao za lopove, kurve i egomanijake - sklanjajući se od prljanja, čime je otvoren prostor onima kojima je osjećaj za moral amputiran pri rođenju, a vlastiti interes jedino čime se zapravo predano bave.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.