Life
2411 prikaza

Rad za kartel: Mjeseci straha, ali i hrpa love na računu

Policijske i vojne snage u Meksiku
Carlos Jasso/ Reuters/ Pixsell
Sukobljavali bi se svojim kalašnjikovima usred grada, ubijali ljude i njihova tijela bacali na cestu

Puno ljudi radi za različite kartele diljem svijeta, i većinom se tim poslom bave zbog novca, i to velikih količina novca kojeg mogu zaraditi. Takva je i priča 28-godišnjeg Eduarda.

Moram biti iskren i priznati da sam znao za koga radim, postao sam toga svjestan kada sam vidio svoje šefove kako u ured oko 3 popodne donose gomile novca. I tako je bilo svakog dana. 10 muškaraca donosili bi milijune a jedna bi žena to sve odnijela u banku. I nitko nije postavljao pitanja. 

Oduvijek sam znao za organizirane kriminalne grupe koje se bave krijumčarenjem droge, još dok sam bio dijete. Odrastao sam u Meksiku i oni su bili uvijek tu oko nas, kao i glasine i vijesti o stravičnim ubojstvima. Odrastao sam u zajednici u kojoj svako svakoga poznaje i vijesti se brzo šire, piše BBC. 

El Chapo Nova borba Life Krvavi rat kartela: Najavljuju borbu do istrebljenja

Kako ti opasni karteli funkcioniraju saznao sam sa 15 godina. Te 2006. godine vlast u zemlji je preuzeo predsjednik Felipe Calderon, obećao da će vratiti "vladavinu prava", i najavio rat kartelima, a u potragu za njima uključio i vojsku. Vladao je do 2012. godine, no rat se nastavio i dalje. Od te 2006. godine više od 200.000 ljudi nestalo je ili ubijeno u Meksiku, ljudi koji su bili žrtve tog rata. 

Karteli su se podijelili u manje grupe. Većinu sjevernog Meksika kontrolirao je Sinaloa kartel, kojeg je vodio zloglasni El Chapo. Istočnim dijelom vladao je Los Zetas kartel, kojeg su činili vojni dezerteri.

Sukobljavali bi se svojim kalašnjikovima usred grada, ubijali ljude i njihova tijela bacali na cestu. Dok sam kao tinejdžer hodao gradom čuo sa pucnje, nisam vidio ubojstvo, no ubrzo sam vidio tijelo te ubijene osobe. Prvi sam se put jako šokirao, no nažalost, ubrzo mi je to postao normalan prizor. 

Ljudi su živjeli u strahu, teško započinjali svoje poslove, jer su znali da čim otvore npr. trgovinu, da će im doći oni i zahtijevati dio profita u zamjenu za zaštitu, čime su im zapravo htjeli reći "daj mi lovu ili ću te ubiti". 

Sreo sam ih jednom kad smo bili vani u klubu, najčešće su to bili krupni dečki s zlatnim lancima oko vrata i prelijepim ženama. Jednom me jedan pomoćnik optužio da sam popio piće sa stola njegovog šefa, i poručio mi da me nikada više ne želi vidjeti. Bio sam prestravljen, i pobjegao iz kluba. 

Dok sam bio dijete htio sam biti arheolog, najvjerojatnije su me na to inspirirale pustolovine Indiane Jonesa. Kad sam odrastao sam shvatio da želim zaraditi radeći, pa sam odabrao marketing. Prijatelj mi je našao posao u lokalnom magazinu i počeo sam dobro zarađivati. 

Preko jednog kontakta koji je radio u agenciji čiji su klijenti bili restorani i barovi u vlasništvu kartela, ponudio mi je posao, da im pomognem s promocijom. Morali su imati neke naoko obične poslove da bi sakrili novac kojeg zarađuju u onim ilegalnim. Ponudili su mi oko 1000 funti za tjedan dana posla, bila je to ponuda koja se ne odbija. 

Imao sam 21 godinu i tulumario poput prave rock zvijezde, i živio s roditeljima. Nisam se ipak htio puno praviti važan da ne privučem pažnju, da mi ne počnu postavljati pitanja. Tada sam sumnjao da su povezani s kartelima, no svoj sam posao doživljavao samo kao promociju restorana i barova, njihovih. 

Zapljena kokaina Skupocjene pošiljke Life Tajne piste krijumčara kokaina - policija ih ne može naći

Roditelji su se počeli brinuti, zbog načina života kojeg vodim i ljudi s kojima se družim. Nikoga iz kartela nisam upoznao, radio sam svoj posao i dobivao lovu. Nakon nekoliko tjedana jedan od šefova došao mi je u ured, i odmah sam znao da nešto nije u redu. Od glave do pete bio je obučen u dizajnersku odjeću i parkirao svoj veliki automobil. Neki su ih smatrali modnim ikonama, kopirali sve što nose, a čak su i kopirali polo majice koje su nosili članovi kartela uhićeni 2010. godine. 

Pitao me želim li više posla i više love. Rekao je da pokreće show sa corrido pjevačima, popularnom vrstom narodne meksičke glazbe i treba mene da mu pomognem s promocijom. Nekada su takvi veliki šefovi tražili od tih pjevača da pišu i pjevaju pjesme o njima, da postanu slavni. U nekim dijelovima Meksika te narcocorridos su zabranjene. Opasan je to posao, jer su pjevače znali ubijati članovi konkurentskog kartela. 

"S AK-om i bazukom, razvaljujem glave onih koji mi stoje na putu", dio je jedne takve pjesme. 

U tom trenutku nisam znao koliko su ta događanja popularna, održavala su se na lokalnim farmama na kojima se znalo okupiti i do 30.000 ljudi. Počeo sam i sam ići na koncerte i mogao sam vidjeti tjelohranitelje i čuvare s velikim puškama. 

Nisam se osjećao sigurno, tada sam prvi put bio u strahu zbog onoga što radim. Nikada niste mogli biti sigurni da neće doći konkurencija ili policija pa da će izbiti obračun. Ništa takvo ipak se nije dogodilo, bio sam siguran i zapravo mi je bilo zabavno. Pokušavao sam zaboraviti tko su oni zapravo. Kad sam se počeo baviti tim koncertima vodili su me u skupe restorane na večeru i piće. Uvijek sam bio svjestan toga da me mogu ubiti ako to požele. 

Počela me opterećivati i moralna dvojba oko toga svega. Govorio sam si da zapravo ne radim ništa loše, ne ubijam ljude ili krijumčarim drogu, i nisam ih vidio da tako nešto rade, no znao sam da se eto događa. Nisam bio član nikakve kriminalne organizacije, no bio sam uključen. Plaćali su mi tim novce. 

Češće sam išao u ured  i viđao te muškarce s gomilom love. Šef me odveo u neku palaču koju je gradio u brdima, i vidio sam njegovog šefa, velikog šefa, nekoliko puta. Držao se postrance, i poslom upravljao iz svoje kuće. Imao je jaguara kao kućnog ljubimca i prelijepu suprugu. 

Direktno sam svog šefa pitao. 

"Jeste li dio narko kartela?"

Njegov je odgovor bio dvosmislen. 

"Želiš li znati više, ili se želiš pretvarati da ne znaš ništa?", pitao me. Nije mi bilo ugodno i razmišljao sam što da mu odgovorim. 

"Ajmo se pretvarati", rekao sam mu. 

Nastavio sam ići na te koncerte no sve mi je više bilo nelagodno. Nisam se s tim više želio baviti, no bojao sam se da bi prekid posla bio opasan. Počeo sam se distancirati od kolega u marketinškoj agenciji. Nisam se više osjećao zaštićen oko njih, i znao sam ako ih ikada tražim da mi pomognu, da ću im biti dužnik zauvijek. Nisam tip koji upada u probleme, i sad je to sve postalo previše za mene. Jednog dana nazvao me šef. 

"Da li i dalje želiš raditi za nas?", pitao me. 

Duboko sam udahnuo i odlučio reći istinu. 

"Da budem iskren, ne, ne želim", odgovorio sam mu. 

"Ok, sretno", rekao mi je. 

Rekao sam mu da ću se vratiti u ured i uzeti računalo i fotoaparat s kojim sam radio promotivne slike. Čuo sam pauzu. "OK", rekao je opet. "Sretno". 

Počeo sam paničariti. "Što mislite? Pa to su moje stvari", rekao sam. 

"U mom su uredu", odgovorio mi je. 

Imao sam osjećaj da mi prijeti i da bi mi se nešto loše moglo dogoditi ako se vratim po tu opremu. Nikada se nisam po nju vratio, bilo su to skupe stvari, ali nisu bile vrijedne rizika. 

Blokirao sam njega i ostale s kojima sam radio na društvenim mrežama, i otišao iz grada. Nakon nekoliko mjeseci sam se vratio, i brinuo se kada bi ih vidio okolo. Nastavio sam raditi iste stvari, ali na eventima koje nemaju veze s kartelima. Ukupno sam za njih radio osam mjeseci. 

Kad je neki napad u svijetu svi ćemo poslati neke emotivne poruke, Meksikanci će slati podršku Parizu ili Londonu ili bilo kojem drugom gradu u svijetu. No uopće ne gledamo što se događa u našoj zemlji. Kada se ovdje dogodi ubojstvo moći ćete čuti O pa to je glava na ulici. Volim Meksiko, no rastužuje me to što nam je sve to postalo uobičajeno, što smo se navikli. Drago mi je da više nisam dio te priče, i nadam se da će moja priča ljudima približiti sliku u kakvom svijetu Meksiko živi, napisao je 28-godišnji Eduardo. 

  • Avatar Faddianna
    Faddianna 01:58 22.Lipanj 2019.

    Znaš li gdje mogu naći ženu za jednu noć? Idite na > > > www.Sexcoss.Com