Preživjeti i jedan nacistički koncentracijski logor, kamoli logor smrti poput Auschwitza, uspjelo je tek rijetkim tragičnim sretnicima u Holokaustu. A Hana Gelbart imala je djeda koji je kao tinejdžer prošao kroz njih čak pet i preživio. Zvao se David Herman i imao je samo 15 godina kad su nacisti cijelu njegovu obitelj, sa stotinama drugih, otpremili u Auschwitz.
Hana Gelbart za BBC je napisala reportažu o potrazi za ljudima koji su skupa s njenim djedom uspjeli preživjeti nacističke logore i koji su u skupini od 732 djece spašeni 1945. i odvedeni u Veliku Britaniju. Njegov slučaj nije najnovije otkriće.
Express ga je, u krajnjoj liniji, pronašao kao jednog od onih koji su preživjeli Holokaust na popisu US Holocaust Memorial Museum, kao Davida Josefa Hermana, rođenog u rujnu 1928. Ali, Hana Gelbart ima poseban razlog zašto o tome pište tek sad:
"Odrasla sam znajući za Holokaust, za djedovo preživljavanje i obitelj koju smo izgubili. Ali tek smo posljednjih godina o tome počeli govoriti, jer njegova trauma nije završila 1945."
Njen djed umro je 2009. Ipak, još 2005. ovako je svjedočio novinarima:
"Još uvijek se svake noći prisjećam Auschwitza. On je uvijek tu."
Obitelj u kojoj je odrastao David živjela je u Čehoslovačkoj, u gradu Mukačevu koji je danas dijelom Ukrajine, gdje je posjedovala tvornicu opeka osnovanu još u 19. stoljeću. Pričao je da je imao lijepo djetinjstvo i da nije bilo niti traga antisemitizma, ali da se sve promijenilo s dolaskom mađarskih vojnika Hortyjevog režima koji je kolaborirao s nacistima. 1943. godine 20.000 Židova iz tog kraja pokupili su i potrpali u geto.
A onda, u travnju 1944., Mađarska je potpala pod direktnu upravu Trećeg Reicha i 437.000 sada mađarskih Židova potrpali su u vlakove Adolfa Eichmanna i poslali ih ravno u Auschwitz. Tri četvrtine njih potrovali su ciklonom B praktično odmah po dolasku. David je pričao da su putovali vlakom šest dana, 3000 ljudi među kojima on, njegovi majka i otac, te dva brata i sestra. Stigli su usred izrazito hladne noći.
"Van!", zaurlao je SS-ovac i nitko se nije niti pomaknuo iz mraka vagona.
"Vi ste sada u Auschwitzu-Birkenauu!", opet je zaurlao.
Iz vagona su ih stali istjerivati "Sonderkommando", rijetki logoraši koji su provodili naređenja SS-ovaca u zamjenu za hranu i preživljavanje. Majka mu je u posljednji trenutak prije nego će ih razdvojiti rekla: "Ja sam svoj život proživjela. Ali ti si mlad. Čuvaj se." I onda su je odvukli.
Nacisti su u Auschwitzu svaku slabost kod logoraša koji su dolazili, odmah označavali razlogom da ih se pobije; stari, mladi, kašalj, bolesti... Davidova majka nije bila naivna, shvaćala je što se događa. Trenutak koji je Davida spasio na tom mjestu bio je kad mu je jedan Sonderkommando prošaputao na uho: "Koliko si star?" David mu je rekao koliko.
"Reci da ti je 18 i da si trgovac."
Upalilo je. Povjerovali su mu da će im biti radno koristan. Cijeli jedan život poslije pričao je, uhvativši rukama bodljikavu žicu tog memorijalnog kompleksa, da je taj čin, to što može zgrabiti te žice, velika stvar.
"Dok je bila pod naponom, ljudi koji više nisu mogli izdržati, bacali bi se na njih."
Auschwitz je bio doslovno tvornica smrti. Svakog su dana trpali mase logoraša koje su dovozili vlakovima u plinske komore, a onda njihova tijela otpremali u krematorije. Zato za nekoga koga su nacisti namjeravali koristiti za ropski rad, makar dok je u stanju preživjeti, tamo nije bio previše posla. Ipak, David je u Auschwitzu bio dovoljno dugo da posljednji put vidi svog oca.
"Bio je to drugi ili treći dan i čekao sam na red za juhu za našu baraku. I tamo pored ograde druge barake bio je taj čovjek koji me je gledao. Bio je čudan, ali i nekako poznat. Tada sam shvatio da je to moj otac. Kao i ja, bio je obrijane glave. Izgledao je tako tužno i podigao je ruku i mahnuo mi. Uto ga je čuvar gurnuo i više ga nikada nisam vidio."
Nekoliko tjedana poslije Davida su nacisti prebacili u Buchenwald. Radeći kao rob preživio je i ozljede i bolesti, pred kraj i bombardiranje Saveznika. Vremenom su ga prebacili u podlogor Buchenwalda Rehmsdorf, gdje je za njemačku tvrtku Brabag uništavao bombe, raščišćavao ruševine, radio na gradilištima cesta i željeznica.
Na kraju, i Davida i mnogu drugu djecu nacisti su potrpali u vlakove i, dok se Treći Reich raspadao pod naletima Saveznika i s istoka i sa zapada, poslali su ih u Terezin kako bi ih tamo već sljedećeg dana pobili i potrpali njihova tijela u krematorije. Ispalo je, međutim, da je Crvena armija pretekla smrt i oni su oslobođeni. Ike Alterman tada je imao 13 godina, a Hana Gelbart pronašla ga je kad mu je bila 91.
Isto kao i Sam Laskier, odnosno tako ga je zvala novinarka, a zapravo se zvao Szmulek ili Shmuel Laskier, čovjek koji je bio dječak kad su ga s obitelji strpali prvo u geto u Varšavi, a odande odvezli na pogubljenje.
Auschwitz Birkenau bio je tvornica smrti u kojoj su pobili 1,1 milijuna ljudi.
"Cijelo vrijeme smo gledali smrt. Mogli smo osjetiti miris spaljenog ljudskog mesa iz dimnjaka", pričao je Laskier.
Druga uspomena iz djetinjstva na tom mjestu iz pakla bila je glad, pričao je Alterman.
"Brinuli smo odakle će doći sljedeći komad kruha, bili smo stalno gladni, bili smo izgladnjeli."
Kad su ih konačno odlučili pobiti, ispalo je da su se sjetili malo prekasno. Više ih nisu mogli dopremiti do Auschwitza, pa su se sjetili da i u Terezinu imaju krematorij. Tamo su ih na kraju oslobodili sovjetski vojnici.
"Prag mi budi lijepe uspomene, jer tamo su me oslobodili. Odjednom me više nitko nije tukao ili vikao", pričao je.
Sovjetski vojnici, kaže, davali su im kruh, čokoladu, puštali ih da se s njima voze na tenkovima. Čak su oslobođenim logorašima dali 24 sata da rade što god žele sa zarobljenim nacistima. Ali, možda čak i nitko od upravo oslobođenih logoraša nije htio okrvaviti svoje ruke zločinom nad zločincima. Htjeli su samo živjeti. Bili su živi kosturi i još jako dugo njihovi su se izmučeni organizmi morali oporavljati po bolničkim stacionarima.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
gamad nacistička ne ponovilo se više nikada