Life
10457 prikaza

Psiholozi otkrivaju zašto su Hrvati sve nesretniji

Procesija za Malu Gospu u Makarskoj
Ivo Čagalj/PIXSELL
Imamo sve - a sve smo nesretniji. Evo zašto je to tako i kako to promijeniti

U sad već klasičnom tekstu Boris Dežulović opisuje kako ga je neki Beograđanin zapitao: "Zašto ste vi Hrvati takvi namćori kad vam sve ide na ruku"? Na pitanje "koje sve", čovjek je iz rukava sasuo "sijaset blagodati", odnosno "hrvatskih komparativnih prednosti": "imate unutarnji avionski promet (mi nemamo)", "bili ste treći na svijetu u nogometu", "imate tri-četiri puta veće plaće od ostalih u regiji", "pobijedili ste u ratu", "imate najljepše more na svijetu", "Janicu i Ivaniševića", "ušli ste u EU i NATO", "zauvijek ste se riješili Srba i Jugoslavije i opet stalno kukate i cendrate".

"Da smo mi pobijedili u ratu". nastavio je Beograđanin, "da imamo bilo kakvo more, a kamoli najljepše, da imamo takvu državu, klimu, ceste, aerodrome, plaće, standard, televiziju, bijeli Schengen, Davis cup i broncu s Mundijala, bili bismo glavne lole u regiji. Lebdjeli bismo pola metra iznad zemlje, plaćali ture Hrvatima, naručivali im pjesme i tješili ih kako, eto, nije ni njima sve crno". Beograđaninova se konstatacija oslanjala na golim okom vidljivi hrvatski pesimizam, kojeg je tad potvrđivala Gallupova anketa, a da se u zadnje tri godine ništa nije promijenilo nabolje svjedoči i novo UN-ovo izvješće o sreći.

U njemu je Hrvatska još nesretnija - pala je čak za pet mjesta u odnosu na prošlu godinu! Zauzeli smo 82. od 156 mjesta. Najsretniji su Finci (kod njih su čak i izbjeglice najsretniji), odmah do njih je Norveška, slijede Danska, Island, Švicarska, Nizozemska, Kanada, Novi Zeland, Švedska i Australija. Odmah je vidljivo da je riječ o zemljama u kojima se cijene individualizam i postignuće, rad i red, ali postoji i jak osjećaj za socijalnu pravdu. Na stranicama koje slijede naši najugledniji stručnjaci, istaknute javne osobe, pokušali su odgovoriti "zašto smo takvi namćori" odnosno zašto kao nacija nismo sretni.

Nalazi su spektakularni od našeg kolektivizma, koji izgovor za neuspjehe redovito traži u drugima, do jala koji (opet) u drugima vidi idealnu priliku za proizvodnju frustracija, od vječitog uspoređivanja s drugima, do vrste i tipa prehrane, od nepravednosti našeg sustava (imamo najviše sudaca, a najmanje pravde), do vječne mantre o resursima, sve je tu istraženo, opisano, dijagnosticirano... Evo nalaza i recepata.

U nastavku: Svjedočanstva i iskazi o sreći, priredile: Željka Krmpotić, Leona Barić i Jasmina Sarić Čedić

Nataša Barolin Belić

seksualna terapeutkinja

Seks nam je OK, ali država nas rastužuje

Siromaštvo je definitivno jedan od razloga naše nesreće , smatra Nataša Barolin Belić, gestalt psihoterapeutkinja i seksualna terapeutkinja. No kod ljudi kojima su egzistencijalne potrebe zadovoljen,e a svejedno su nesretni, problem može biti u načinu života i svim obavezama koje ovo društvo zahtijeva od zaposlenih osoba. Naš sustav na mnoge načine uvjetuje da ljudi dolaze doma trajno nesretni, što se odražava na obitelji i bračne odnose. Hrvati, doduše, nemaju velikih problema sa svojom seksualnošću. No ekonomska situacija potiče nesreću u obitelji i partnerskim odnosima. Osim toga, psihologinja kaže da u takve odnose ulazimo vrlo nepromišljeno.

"Ljudi se često nađu u braku s osobom s kojom nisu sretni i ne mogu zadovoljavati svoje osnovne potrebe. Ljudi ne promišljaju puno o odnosima", rekla je Barolin Belić. Svejedno, ako država ne osigura uvjete da se može raditi i zaraditi, da nam plaća bude dovoljna da možemo normalno živjeti, teško ćemo si sami pomoći.

Nataša Bartolin Belić | Author: Sanjin Strukić/PIXSELL Sanjin Strukić/PIXSELL

"Hrvati trebaju početi razvijati svijest o sebi. Postaviti si pitanja 'tko sam ja?', 'gdje živim?', 'kakav je ovaj svijet?', 's kakvim osobama se želim družiti?' i 'kakva osoba želim biti?' Potrebno je postaviti ovakva dublja pitanja jer ćemo tako početi zrelije ulaziti u partnerske i bračne odnose. Ljudi koji su otvoreni rastu i promjeni te dolaze na terapiju, nakon određenog perioda rada na odnosu postaju mnogo zadovoljniji i sretniji", kaže psihologinja.

Hrvati se trebaju riješiti osjećaja nezadovoljstva njima samima, a Barolin Belić kaže da se to može postići jedino kontinuiranim radom na sebi kroz osvještavanje, čitanje knjiga, učenje, širenje pogleda na svijet, pa čak i različite duhovne prakse. "Što smo zadovoljniji sa sobom i što više sreće imamo sa sobom, mislim da ćemo imati i puno bolje partnerske odnose te biti i mnogo sretniji", zaključuje Nataša Barolin Belić.

Anita Freimann

ekonomistica, doktorica za sreću

Za polovicu tuge krivi smo sami...

Prva doktorica za sreću u Hrvatskoj, Anita Freimann, docentica je na Ekonomskom fakultetu u Osijeku, a doktorirala je na temi o ekonomiji sreće. To je, objašnjava dr. Freimann, novija ekonomska grana koja se bavi kvalitetom života stanovnika te proučava razinu zadovoljstva i sreće. Razvila se prije 40-ak godina u svijetu, no u Hrvatskoj je još relativno nov pojam kojim se bave malobrojni znanstvenici.

Ekonomija sreće kombinira ekonomiju i psihologiju pa je time sreća postala mjerljiva, nije na trivijalnoj razini i može metodološki kvantificirati na razini cijeloga svijeta. Samim time može se vidjeti gdje žive najsretniji ljudi na svijetu, iako je za ljude i političke sustave puno korisnija kad se radi na manjim teritorijalnim cjelinama, poput županija ili gradova, jer tad politika može poduzeti konkretne promjene u smjeru sreće. Hrvati su od 150 svjetskih zemalja, koje obično sudjeluju u istraživanjima, negdje na polovici ljestvice, što je zapravo porazno i govori da smo prilično nesretni ljudi.

Najsretnije su skandinavske zemlje, poput Finske, Danske ili Norveške. Hrvati su nesretni dijelom zbog kolektivističkog pristupa životu, dok ljudi u sretnijim zemljama više njeguju individualistički pristup. To znači da se oslanjaju na sebe i nemaju potrebu biti prosječni. S druge strane, u Hrvatskoj vlada veliki egzistencijalni strah, mnogi odlaze u inozemstvo trbuhom za kruhom, a u situaciji ako ne znate hoćete li sutra imati što dati djetetu jesti, sigurno ne razmišljate o sreći.

S treće strane, Hrvati su opterećeni mišljenjem okoline pa u tom smislu stalno gledaju kako drugi žive i uspoređuju se s njima, a odatle proizlazi i fenomen socijalne komparacije. Nećemo se uspoređivati s Billom Gatesom kao najbogatijim čovjekom svijeta, ali ćemo se uspoređivati s ljudima istog obrazovanja, prihoda ili mogućnosti. Ako su u nečemu bolji, postajemo zavidni, a to nas čini nesretnima. Sreća je stanje uma i ovisi samo o nama, pa onda čovjek koji je nesretan neće odjedanput postati sretniji samo zato što se preselio u najsretniju zemlju na svijetu.

Znanstvenici smatraju da pola faktora sreće ovisi o genetici, dakle o tome koliko su nam roditelji bili sretni, a ostatak ovisi o nama samima i činjenici kako reagiramo u pojedinim situacijama. Isto tako, novac i imovina nisu nikakva garancija sreće. Jasno, ako nemate novca dovoljno za ispunjenje osnovnih egzistencijalnih potreba, onda vam svaka dodatna kuna predstavlja radost i više sreće jer ćete moći kupiti kruh ili mlijeko.

Međutim, kad čovjek dođe do razine prosječnih prihoda, sreća više ne raste s daljnjim povećanjem prihoda. Postoje istraživanja u svijetu koja se bave dobitnicima na lotu pa su tako zaključili da je 90 posto dobitnika izrazito nesretno i da im je dobitak promijenio život na gore. Više novca može donijeti osjećaj zadovoljstva ako smo ga sami zaradili, ali ako je novac pao s neba, jednako tako i odleti iz naših života. Smatram da Hrvatska ima jako dobre izglede da postane sretnija država, a to je s jedne strane i politička odluka za koju u ovom trenutku nema sluha, no to će se promijeniti.

Anita Freimann | Author: Dubravka Petrić/PIXSELL Dubravka Petrić/PIXSELL

Europska komisija radi na zakonima koji će zahtijevati od članica da najmanje jedanput u dvije godine provedu istraživanja o sreći nacije kako bi povećali kvalitetu života svojih građana. To će morati i Hrvatska. S druge strane, kralj male himalajske države Butan prije puno godina ustvrdio je da ga ne zanima bruto nacionalni dohodak (BDP), nego je osmislio novi koncept bruto nacionalne sreće (BNS). To je uveo u obrazovni sustav pa djeca još od vrtića tijekom cijelog školovanja uče o sreći i zadovoljstvu te kako kultivirati sreću i biti sretan čovjek. Samo time iz klupa izlaze samosvjesni mladi ljudi koji izrastaju u sretne pojedince.

Nadalje, kod njih, ali i u Ujedinjenim Arapskim Emiratima te u još nekim državama, postoje ministarstva sreće. To su nezavisna državna tijela kojima je jedini zadatak propitati kakav će utjecaj na kvalitetu života u tim državama imati donošenje pojedinih zakona. Ako je taj utjecaj loš, zakoni ne prolaze i nikad ne budu doneseni. U Hrvatskoj sam razgovarala s brojnim predstavnicima lokalnih zajednica, ali u svemu ovome trenutačno ne vide previše smisla jer su opterećeni politikom i trenutačnim okolnostima.

Dok se to ne aktivira, pojedinac može puno poduzeti i učiniti kako bi postao sretnijim bez obzira na opću klimu u društvu. To znači da bismo za početak mogli manje vremena provoditi istražujući medije. Prema jednom istraživanju, moderan čovjek današnjice iz okruženja i medija u samo jednom danu prima toliko informacija koliko je čovjek u 16. stoljeću primio tijekom cijeloga života. Naš mozak nije se u nekoliko stoljeća toliko drastično promijenio.

Stoga bi nam dobro došao odmor od svih tih informacija kojima smo bombardirani. Imamo premalo vremena za sebe, pa je recept svakako i taj da pronađemo trenutke samo za nas. U tom vremenu možemo meditirati, provoditi vježbe disanja ili bilo koju tehniku opuštanja kakvih danas ima bezbroj. I u konačnici, najvažnije je prestati živjeti život u skladu s tuđim očekivanjima. Kod nas se očekuje da čovjek završi fakultet, oženi se, ima djecu... No nekoga to ne veseli. Pojedinci među nama mogu sasvim solidno živjeti i od poslova za koje ne treba diploma fakulteta.

Za nekoga drugoga možda sreća ne leži u rađanju i djeci, pa zašto se onda siliti na to? Trebamo si dopustiti veću slobodu, a to u konačnici vodi do zadovoljnijeg života, zaključila je doc. dr. sc. Anita Freimann s Ekonomskog fakulteta u Osijeku. Ona je doktorirala na temu sreće u Osijeku, a tijekom istraživanja na reprezentativnom uzorku od 1019 ispitanika otkrila je kako je u Osijeku najsretniji građanin muškarac koji živi u Industrijskoj četvrti s prosječnom plaćom. Što bi tek bilo da se istraživanje odnosilo na cijelu zemlju.

Nebojša Buđanovac

socijalni radnik i psihoterapeut

Nema pravde, nema ni sreće

Socijalni radnik i psihoterapet Nebojša Buđanovac na početku ističe da se za određivanje osjećaja sreće pojedinca u državi u obzir moraju uzeti četiri faktora. Kvaliteta međuljudskih odnosa je prvi faktor u kojem je važno koliko se ljudi međusobno uvažavaju, koliko su povezani unutar zajednice i sigurni u to da će im susjedi pomoći u nevolji. Zatim je to sustav vrijednosti koji prevladava kao drugi fak- tor, gdje je važno je li društvo orijentirano materijalistički ili duhovno, je li usmjereno prema prošlosti ili prema budućnosti. Vrlo je važan treći faktor, a to je osjećaj pravednosti.

Ljudi moraju imati osjećaj da žive u pravednom društvu. I konačno, četvrti je faktor predvidivost, odnosno pitanje može li pojedinac predvidjeti hoće li za pet ili deset godina imati posao, kupiti auto, dignuti kredit... Naravno da je osjećaj sreće veći ako se ne pitate što ćete jesti sljedećeg mjeseca. Kad se promatraju ti faktori, ispada da su najsretnije države svijeta Danska, Butan, Kanada i polinezijske države. Dakle, ima ih različitih, pa onda možemo reći da nije stvar u bogatstvu pojedine države.

Jasno je da su u Hrvatskoj sva četiri ova faktora iznimno narušena. Ne postoji nikakva predvidivost, pravednost je na nuli, međuljudski odnosi su narušeni, a sustav vrijednosti se potpuno srozao. To vodi do tzv. sindroma statusa. O čemu je riječ? Naime, sindrom statusa je element koji izaziva osjećaj nesreće kod ljudi. Nije važno koliko smo objektivno bogati ili siromašni, ali ako imamo osjećaj da susjed ima više iako to nije zaslužio, a mi jesmo, javlja se taj sindrom.

Nebojša Buđanovac | Author: Tomislav Miletić/PIXSELL Tomislav Miletić/PIXSELL

Zato, primjerice, Amerika, iako je jako bogata zemlja, nije među nasjretnijima. Ondje se zbrajaju milijarderi, pa je onda jasno da običan milijunaš tu razinu ne može dostići. Dodatno, u Hrvatskoj je taj element dodatno definiran ne samo imovinom, nego političkim utjecajem pa postoje privilegirane klase iz kojih su drugi isključeni. Osim što se javlja sindrom statusa, tu je i potpuno ugašen osjećaj pravednosti. Svatko od nas se može zapitati što smo napravili od ove zemlje i kojoj kategoriji ljudi smo dali moć.

Danas postoje ljudi s nezamislivim količinama novca. U vrijeme partijskog sustava funkcioneri su se isticali, ali ne toliko. Oni koji su u to vrijeme imali milijune, danas imaju milijarde i tu je nastao nepremostiv jaz. Dobri, vrijedni ljudi koji naporno rade jednostavno ne mogu dostići tu razinu imovine. S druge strane, tu su iskustva ljudi koji odlaze raditi u inozemstvo i kod njih je osjećaj sreće neopisivo veći nego ovdje. Naime, u stranim zemljama naši radnici imaju predvidivost, pravednost, sustav vrijednosti koji nije indoktriniran i ne ovisi o politici.

Imaju strukturirane faktore, dok u Hrvatskoj živimo u groteski koja više nalikuje na Alana Forda nego na državu, a to je u konačnici nepovoljno za psihičko zdravlje pojedinaca. Recept za sreću, osim odlaska u inozemstvo, za nas koji ostajemo ovdje uključuje osobni napor. Važno je isticati dobre, poštene primjere. Svatko od nas može u svojoj sredini napraviti nešto da nam okruženje postane boljim i ljepšim, i to tako da budemo više ljubazni jedni prema drugima, manje ljubomorni, da se fokusiramo na ono što možemo mijenjati, a to uključuje i izlazak na izbore.

Umjesto da negdje u sobi za tipkovnicom iskazujemo nezadovoljstvo na internetu, da jednostavno izađemo na izbore. Svaka promjena implicira akciju, a vladajućoj stukturi odgovara letargija jer ona znači da se ništa neće mijenjati. No kad se ljude motivira na promjene, može se protiv ovakvih okolnosti i može se izgraditi sretniji društveni sloj. Prelazak u sreću je proces koji traje jer se sreća generira generacijama. Stoljećima se radi na kolektivnom osjećaju sreće, no ako već sad počnemo raditi na promjenama na mikro razinama, za 30 do 50 godina možda budemo sretniji. Ako Bušmani nemaju ništa od blagodati koje imamo mi, a sretniji su od nas, onda i od njih možemo nešto naučiti.

Nastavak na sljedećoj stranici...

  • Stranica 1/6
  • Onajtamo 19:13 08.Lipanj 2018.

    Ja sam tužan jer si ne mogu nači posao moje struke već radim na obiteljskom OPG di moram raditi puno više i u međuvremenu propadaju moje sposobnosti koje sam naučio u školi. A približni poslovi opet nisu dobri jer zaradim ... prikaži još! puno manje a treba raditi puno više doslovno izgrabljuju. Tužan sam jer vlada ne radi ništa da svi dobe posao, da plače budu svima poštene a ne samo njima. Uglavnom najveće teme koje vlada rješava su kako se bude tko je ba o ili instanbulska konvecija itd

  • Elvira 12:41 08.Lipanj 2018.

    Ovom progresijom napuštanja Hrvatske i porastom razbolijevanja i umiranja onih koji u njoj ostaju će vjerojatno preostali narod izumrijeti, pa će ovo pitanje postati bespredmetno.

  • PallMall 12:10 08.Lipanj 2018.

    Hrvati nisu nesretni. Oni su "slijepi", izkopmleksirani, jalni...i još štošta. Naravno, čast izimkama.