Većina ljudi smatra da je film koji je popularizirao zombije 'Noć živih mrtvaca' iz 1968. godine, no činjenica je da redatelj George Romero ondje uopće ne spominje naziv zombi. To je učinio tek u nastavku - 'Zori živih mrtvaca' - koji je uslijedio 10 godina poslije.
Inače, Romero je inspiraciju za prvi film pronašao u neumrlim robovima s Haitija, koje je Bela Lugosi utjelovio u hororu 'Bijeli zombi', 1932. godine.
Do 1978. i premijere 'Zore živih mrtvaca', kultura se u potpunosti promijenila, te je Romero za američku publiku izumio novu vrstu zombija, kakvi su veliki hit i posljednjih godina diljem svijeta.
No mitovi o zombijima su duboko ukorijenjeni u povijesti, te se prvi put spominju na Haitiju u 17. i 18. stoljeću.
U 17. stoljeću je ondje zemljom, koja se tad zvala Saint-Domingue, vladala Francuska, koja je dovodila afričke robove da rade na njihovim plantažama šećera.
Tamošnje je ropstvo bilo izrazito brutalno, te je većina robova nakon svega nekoliko godina rada umirala od iscrpljenosti, pa su stalno lovili i dovozili nove žrtve.
Prvotni zombiji nisu robovali jedenju ljudskog mesa, nego sami sebi. Naime, arhetip zombija s Haitija ukazivao je na nehumane uvjete koji su ondje postojali od 1625. do 1800. godine, pri čemu su afrički robovi bili prisiljeni pokorno živjeti u nemilosrdnoj bijedi. Jedina svjetla točka im je bila pomisao na život poslije smrti, u kojem su smatrali da će se vratiti u domovinu i živjeti slobodno.
No samoubojstvo, koje je bilo često među robovima, vodilo je u potpuno drugom smjeru. Vjerovalo se da samoubojice ne samo da neće doživjeti povratak kući, nego će zauvijek ostati na Haitiju, izgubljeno lutajući po plantažama.
Do smrti su dakle morali biti robovi kojima je zabranjena sloboda nad njihovim tijelom, a nakon smrti bi postali zombiji bez duše.
Nakon revolucije na Haitiju 1804. godine i kraja francuske kolonizacije, zombiji su postali dio haitskog folklora, koji se počeo povezivati s vudu magijom. Lokalno stanovništvo je vjerovalo da su zombiji leševi koje šamani i vudu svećenici mogu oživjeti kako bi za njih obavljali različite poslove.
Zanimljivo je da su se tek ovi zombiji prvi put našli u američkoj kulturi, u spomenutom filmu 'Bijeli zombi', pri čemu se ne može ne opaziti da su bijelci neovlašteno ušli u svijet zombi legendi, gdje su prevladavali crnci.
Moderni zombiji
Iako bismo mogli nabrojati mnoštvo filmova i serija koje su posljednjih godina doprinijele popularnosti zombija, na tronu ipak stoje 'Živi mrtvaci' (The Walking Dead).
Premijeru šeste sezone jedva je dočekalo 20 milijuna gledatelja, dok je spinoff te serije, 'Fear the Walking Dead', doživio rekordnu gledanost prve sezone. I tako zombiji više nisu komentar konzumerističke kulture, već su oni sami konzumirali potrošačku kulturu.
Premda su neko vrijeme hodajući mrtvaci bili povezivani s kapitalizmom, ratom u Vijetnamu i strahom od nuklearnog rata, danas se u većini slučajeva povezuju sa 'zombie apokalipsom', tj. globalnom pandemijom koja većinu svjetske populacije pretvori u zvijeri koje tragaju za mesom svoje vrste.
Danas, isto tako, više ne postoji ni čista metafora. Dok svijetom vladaju ogromne društvene i ekonomske nejednakosti, zombiji predstavljaju zabavu koja nije ni na koji način povezana s našim svakodnevnim zbivanjima. Što je žalosno, budući da su oni tako snažan simbol.
Američka kultura odlučila je dakle upotrijebiti zombije kao oblik eskapizma. Zombiji nam na neki način omogućuju da proživimo svoje fantazije u postapokaliptičnom svijetu.
Razmislite malo. Popularna kultura je dakle uspjela prikazati romantičan opis kraja svijeta. U toj situaciji iščezle su naše svakodnevne frustracije i sitnice koje nam krate život, kao i sve popratne komplikacije. Ogoljeni smo, a budući da je ostalo jako malo ljudi na svijetu, možemo izmisliti nove sebe i biti tko god poželimo.
Svijet postaje idilično mjesto (ako zanemarimo konstantnu opasnost od napada zombija), u kojem postoje kampovi, napušteni hoteli, nepregledna polja i šume...
U ovom postapokaliptičnom zombijevskom scenariju, dakle, svijet je utopijsko mjesto koje ne nagrđuju gužve u prometu, tvornice, smog i brojna gradilišta. Nema medija koji bi vas bombardirali lošim vijestima i svi preživjeli, bez obzira na izgled, spol ili boju kožu, su jednako važni i 'veliki igrači'.
Tko ne bi pristao na ulogu koja je od velikog značaja, znajući da je njegov život nužan za preživljavanje ljudske vrste.
Tu dolazimo do ironije između zombija s Haitija i modernih iz SAD-a.
Čudovišta su nekoć predstavljala horore koji su se događali u stvarnom životu, u kojem su robovi bili dehumanizirani; dok nam danas oni pomažu da fantaziramo o svijetu u kojem više nismo mali, beznačajni i zamjenjivi i gdje je svaka naša odluka i riječ važna.
Iako je teško pronaći opravdanje za logiku prema kojoj bi bilo potrebno smaknuti tolike kako bi nekolicina povratila osjećaj značaja i važnosti, i dalje moramo odati priznanje onima koji su nam ukazali na to u kolikom su nesrazmjeru nekadašnji i današnji zombiji.
Originalno su zombiji potakli iz uskraćivanja kontrole nad vlastitim tijelom, te im je smrt bila jedini izlaz, dok u popularnoj kulturi zombiji služe kao bijeg od stvarnosti, gdje moramo 'porobiti' druge kako bismo sami stekli neki perverzni oblik slobode, piše Atlantic.
