Može li Sotona uskočiti i popraviti stvari tamo gdje je Bog zakazao? Navodno, može. Ovih dana u SAD-u je sotonizam, točnije organizacija The Satanic Temple proglašena Crkvom i oslobođena poreznih davanja.
“Mit da je Sotona kreator svega zla napravio je opipljivu štetu u svijetu. Ideja da je Sotona kreator svega zloga daje pravo onima koji govore u ime Isusa da budu arbitri svega što je moralno prihvatljivo i da su u pravu po pitanju svega te da ne moraju preispitivati svoje razmišljanje o bilo čemu”, riječi su Luciena Greavesa, političkog aktivista i osnivača The Satanic Templea.
Trojica prijatelja istomišljenika okupila su se 2013. godine u Salemu u Massachusettsu, ne kako bi štovala Sotonu i izvodila tajne demonske rituale, otimala i ubijala djecu, nego kako bi prkosili autoritetima. Ova grupa, a sad i Crkva, što je gotovo paradoksalno, uopće ne vjeruje u Sotonu. Njihova metafora Sotone na tragu je vjerovanja da se radi o anđelu pobune koji se sukobljava autokratskim strukturama.
Sotona u ovom kontekstu nije utjelovljenje zla, okrutnosti, patnje niti mu je cilj moralno razoriti čovjeka, nego je reprezentacija neovisne misli. Aktivisti se pitaju: zašto se u liberalnom svijetu daje prvenstvo jednoj religiji? Zašto su religija i država u takvom čvrstom zagrljaju?
U dokumentarnom filmu “Hail Satan?”, koji potpisuje redateljica Penny Lane i koji prati ovu grupu aktivista, Greaves spominje da oni “žele prisiliti ljude da preispitaju svoj stav o Sjedinjenim Američkim Državama kao kršćanskoj naciji”. Ona to, prema Greavesu, nije.
“Sekularna smo nacija. Trebali bismo biti demokratsko, pluralističko društvo. Trebali bismo biti nacija koja ne dopušta vladi da diktira što je primjereno izražavanje religioznih osjećaja”, rječit je Greaves.
The Satanic Temple je kao zezanciju osnovala skupina prijatelja. Rođeni su krajem sedamdesetih, a odrastali su u vrijeme nevjerojatne sotonističke panike. Djelomično je tome pridonio kult Charlesa Mansona iz šezdesetih koji je postao zloglasan zbog serije monstruoznih ubojstava iz 1969. godine.
Iste godine je Anton LaVey napisao “Sotonističku bibliju”, koja je postala kapitalno djelo modernog sotonizma i na čijim je načelima osnovana Church of Satan, a kasnije je došla i publikacija “Satanic Rituals”, koja je dala naslutiti da su okultni rituali svakodnevica mnogih Amerikanaca.
Histeriji i strahu od demonskih sila dodatno je pridonio izlazak knjige Williama Petera Blattyja “Egzorcist”, a kasnije i Friedkinova kultna ekranizacija istoimene knjige. Uskoro se pojavio “The Satan-Seller”, fiktivni memoar samoproglašenog kršćanskog propovjednika Mikea Warnkea, koji je pisao da je bio sotonistički svećenik i sudjelovao u ritualnim seksualnim orgijama.
No histerija je izrasla u nešto veliko baš zato što nije postojao jedan karizmatični vođa koji bi stajao na čelu takozvanog sotonskog kulta, nego je sve bilo tajnovito, na razini “rekla-kazala”.
Ljudi su zamišljali da su sotonisti među njima, da su susjedi, rođaci... Živjeli su u trajnoj paranoji da će im sotonski kult oteti, silovati i ubiti djecu. Onda se pojavio još jedan memoar koji je dodatno razbuktao strasti. Bila je to knjiga Michelle Remembers o odrastanju i zlostavljanju u sotonističkom kultu. Diljem Amerike su se tad počeli pojavljivati ljudi sa živopisnim sjećanjima o odrastanju u kultovima, a mnogo je nevinih završilo u zatvorima jer ih se lažno prokazivalo kao sotoniste.
Krajem sedamdesetih javnost je ostala šokirana i potresena masovnim samoubojstvom koje su počinili članovi kulta Peoples Temple u Gvajani. Iako se nije direktno radilo o sotonizmu, dodatno je raspiren strah od kultova i njihova magičnog zaposjedanja ljudi. The Satanic Temple izrastao je iz cinizma prema vremenu histerije i straha.
Lica koja stoje iza pokreta nisu čudaci izgmizali iz mračnih odaja, puna zlih nakana, nisu šarlatani i mutni karizmatici, nego momci koji iza sebe imaju diplome s Harvarda i rado se upuštaju u intelektualne dijaloge s novinarima, političarima i religijskim fanaticima. Cilj im da se na religiju počne gledati kao na narativ koji daje smisao i smjer ljudima u životu, ali koji se ne smije doslovno interpretirati.
U početku su organizirali proteste, ulijetali na kršćanska okupljanja protiv pobačaja te zapravo trolali i šokirali ljude na svakom koraku. Kako im je članstvo počelo rapidno rasti, satira iz kućne radinosti pretvorila se u ozbiljan politički aktivizam, propitkivanje ustava, prava Crkve na zemlju, vjeronauk u školama te veliki utjecaj pastora u lokalnim zajednicama. Kad god ugledaju situaciju u kojoj se miješaju Crkva i država, pokušavaju se involvirati.
Traženjem vlastitih religijskih prava upućuju na besmisao da se jednoj religiji daje prvenstvo nad drugom. Ili svi ili nitko. Ili i kršćanstvo i sotonizam. Ili nijedno. Njihova možda najpoznatija akcija bila je postavljanje kipa Bafometa, demonskog jarca, na javnu površinu u Oklahoma Cityju, nakon što je na isto mjesto postavljena ploča s Deset božjih zapovjedi.
The Satanic Temple nema nikakve veze s Crkvom koju je osnovao Anton LaVey i koja je, unatoč tome što je i dalje vodi njegova kći Karla, više-manje neaktivna. Postoji internetska stranica i za 200 dolara se može kupiti članstvo. Filozofija Crkve je ta da je na svakom individualcu širenje nauka Crkve i da se utjecaj kolektiva mjeri prema zaslugama pojedinca. Greaves naglašava da je LaVeyeva crkva bila produkt svojega vremena, no da je vrijeme za promjenu.
U prijevodu, Crkva mora ući u zajednicu. Ne smije stajati na pijedestalu prošlog vremena i starih zasluga.
The Satanic Temple je, primjerice, na Floridi pomagao beskućnicima, a u Tucsonu su imali kampanju “Menstruirajte sa Sotonom”, kojoj je cilj bio distribuirati higijenske potrepštine potrebitima. Također se aktivno bore da zaštite pravo na abortus, ali i općenito slobodu individualca. Pokušavaju prodrmati ljude u njihovim uljuljkanim uvjerenjima: tko je loš, a tko je dobar?
Je li Sotona dobar ako ljudi u njegovo ime pomažu? Je li loš ako su gori oni koji se predstavljaju dobrima? U doba interneta teško je vjerovati u bilo kakvu mitologiju, pa i mračne okultne fantazije. Paranoja našeg vremena nije sotonizam, nego terorizam, koji je u samo nekoliko godina uzeo više života nego što ih je stigla dodirnuti fiktivna ruka sotonizma.
