Life
4733 prikaza

Prije 40 godina je znao da će nacionalizam sad eksplodirati

Isaiah Berlin
YouTube
Ništa u povijesti nije donijelo toliko zla kao ideje da netko ima vrhovno pravo na istinu, evo kako to funkcionira

Na tom skupu u Houstonu 22. listopada američki predsjednik Donald Trump doživio je jedno od najglasnijih skandiranja kada je upotrijebio "N-riječ". Ne, nije ona "N-riječ" (aludira se na pogrdno "nigger" kao "crnčuga"), nego jednu drugu za koju se od istaknutih javnih osoba ne očekuje da je koriste. Cimajući svoju glasnu publiku Trump je rekao: "Zbilja? Ne bismo trebali koristiti tu riječ?" Nakon kraćeg pljeska rekao je: "Znate li što sam ja? Ja sam nacionalist. OK? Ja sam nacionalist."

Publika je, naravno, zagrmjela dok su komentatori razglabali o značaju izrečenog. Što točno znači biti nacionalist? Ima li to isto značenje za one koji su se oduševljeno derali prema Trumpu kao i za one koji su kumovali uskrsnuću te riječi u zapadnoj politici? Odgovor je, prilično je jasno, ne – ali je puno manje jasno ima li ijedna strana blagog pojma o tome što je uopće nacija. Najbolji opis ovoga što se s nacionalizmom događa danas slučajno slavi svoj 40. rođendan.

Steve Bannon i Marine Le Pen ALT-DESNA REVOLUCIJA Top News Bannon sve bliži hrvatskim desničarima i populistima

1978. priznati politički teoretičar i povjesničar Isaiah Berlin objavio je "Nationalism: Past Neglect and Present Power", svoju konačnu i najcjelovitiju analizu nacionalizma. Berlin je pokušao objasniti ono što je ispravno zvao "najmoćniji pojedinačni pokret na djelu u svijetu danas". Riječima koje su danas tako relevantne Berlin je rekao da je to pokret kojega nisu uspjeli predvidjeti njegov uzlet, "plaćaju svojom slobodom, pa i svojim životima".

Smiješno u priči o nacionalizmu za njega je to što je o njemu trebao uopće razmišljati sredinom 20. stoljeća. Europska pozornica bila je jedina koja je zanimala Berlina, a kad se tu prvi put pojavio, nitko mu nije predviđao dugi vijek. Posebno su liberalni promatrači odbacivali da je nacionalizam išta više od prolazne faze, reakcija na despotsku vladavinu monarha i klerika diljem kontinenta. Jednom kad te reakcionarne snage završe u ropotarnici povijesti, uloga nacionalizma postat će suvišna.

A ipak se dogodilo da je između tolikih "-izama" rođenih u laboratoriju Francuske revolucije, nacionalizam pokazao najveću sposobnost trajanja. Od komunizma do totalitarizma, od socijalizma do liberalizma, ovo je posljednji veliki "-izam" koji se još drži. Berlin smatra da je uzrok njegove trajnosti u samoj našoj prirodi. "Čežnja da se bude dijelom zajednice neke vrste jedinki, koja je posljednjih 400 godina postala nacionalnom, osnovni je predmet ljudske želje", rekao je jednom.

Obitelj Milošević Svi su znali Life "Slobo je štakor, zbog njega ćemo biti u krvi do koljena"

Za njega je to bilo manje argument, a više konstatacija da smo naprosto tako građeni. Što se tiče definicije nacionalizma, Berlin je pokazao koliko je teško objasniti taj koncept. Čak i oni kritičari koji su mu bili skloni, primjećivali su da je znao biti kontradiktoran ne samo od jednog članka u odnosu na drugi, nego ponekad i u samom članku. Berlin nije nudio toliko taksonomiju koliko je nudio priče. Njegovo djelo o nacionalizmu uvelike je koherentna analiza i počiva na četiri temeljne tvrdnje.

Prvo, nacionalizam tvrdi da sva ljudska bića pripadaju posebnim skupinama čiji se način života – jezik, običaji i kultura – razlikuju jedan od drugoga. Kritična posljedica toga je da se članove te skupine naprosto ne može razumjeti izvan skupine koja ih je oblikovala i obrazovala. Drugo, nacionalizam skupinu predstavlja kao neku vrstu biološkog organizma, takvog čiji su razvoj i ciljevi primordijalni. Ako skupina naiđe na određene vrijednosti koje nisu njene, njene vlastite moraju prevladati.

Posljedično, a to je već treća tvrdnja, nacionalizam proglašava da vjerovanja i principi te skupine trebaju biti privilegirani naprosto zato što pripadaju toj skupini. Ne postoji viši ili veći standard od toga. Konačno, nacionalizam smatra da skupina ima pravo silom prisiliti druge skupine da joj se pokore, ako dođe do konflikta između njih. "Ničemu što narušava ono što ja prepoznajem kao vrhovne ciljeve svoje nacije, ne smije biti dopušteno da ima istu vrijednost kao moja nacija", napisao je Berlin.

Jugoslavenska zastava Prešućena tema Top News Nekoć fanatični Jugoslaveni, a danas veliki nacionalisti

Od prve do četvrte točke Berlin više ili manje prelazi razdaljinu između onoga što bismo mogli nazvati benignim i malignim nacionalizmom. Prvi i možda i jedini istinski filozof nacionalizma Johann Gottfried Herder zagovarao je blaži oblik nacionalizma. Bio je prijatelj romantičara i neprijatelj racionalista, on je bio taj koji je skovao izraz "Nationalismus", te je čovječanstvo promatrao kao mozaik naroda, od kojih svaki sadrži vlastite posebne vrijednosti i poglede na stvari, ali je i svaki oduševljen mogućnosti mirnog suživota.

Za njega skupina nije bila definirana krvlju ili rasom, nego zajedničkim jezikom i povijesti. Samo što je njegov nacionalizam uhvaćen u ideološke sukobe 1848. imao trajnost vinske mušice. U kratkom roku njegov maligni rođak postao je dominantan u Europi, poharao je kontinent tijekom prve polovice 20. stoljeća i sada, nakon 50 godina pauze, prijeti da razbije EU kao i u dobroj mjeri i SAD. Što se dogodilo? Berlin smatra da odgovor leži u metafori o savijenoj grančici.

Iz te slike on je opisao ono što bismo danas mogli nazvati "kulturološkom reakcijom"; određena skupina nakuplja u sebi stvarne ili umišljene ozljede i poniženja kako bi, kad se poklope ekonomski, kulturni i politički faktori, udario nazad uz veliko nasilje. Berlin nije uvijek bio dosljedan u svom odnosu prema nacionalizmu. Nekada se činilo da ga prihvaća, ne da mu i prilazi kao simpatizer, dok bi ga drugi put uspoređivao s onime što je nazivao "nacionalnom svjesnosti".

Slobodan Milošević i Mira Marković Paranoidni pamflet Top News DW: Duh 'velike Srbije' još živi

Što se potonjeg tiče, Berlin je smatrao da je riječ o činjenici ljudskog postojanja, dok je ono prvo smatrao "patološkim stanjem". Tražio je još jednu metaforu za opisati ga, te je tako došao do "stanja ozlijeđene svijesti". U drugim prilikama ipak se činilo da vjeruje da nacionalizam u svojoj tolerantnijoj, Herderovoj verziji, nije samo neizbježan nego čak i vrijedan. Ništa manje važno nije niti to da je Berlin isticao da demagozi mogu i rade to da iskorištavaju ranjenu svjesnost, ali da je ne proizvode.

Te rane su naprosto posljedica divljeg ritma financijskih, tehnoloških i društvenih promjena u liberalnim demokracijama. Ambiciozni političari koji se predstavljaju kao nacionalisti ili populisti, ne izazivaju te rane, nego kopaju po njima kako bi ih usmjerili prema svojim ciljevima. Berlin ih naziva "lažnim populistima" zato što žele stvoriti "elitističke ili režime društvene ili rasne nejednakosti, što je sasvim nespojivo s temeljnim ostrašćenim egalitarizmom, ako ne i bratstvom, pravog populističkog pokreta".

Uz Richarda Hofstadtera Berlin je među prvima uočio rastući gnjev građana prema kozmopolitskim elitama. Na konferenciji iz 1967. posvećenoj populizmu Berlin je istaknuo neprijateljstvo onoga što je bilo tek nedavno nazvano "šutljivom većinom" prema "neumjerenoj civilizaciji Istočne obale, njenom centraliziranom kapitalizmu, Wall Streetu, "križu od zlata", lakomislenim, pristojnim, nježnim oblicima neiskrenosti dijela profesora Harvarda i Yalea ili nježnih članova State Departmenta".

Policija na obuci za demonstracije MUKA LIBERALA Top News Bivša Juga dokaz je da nacionalizam itekako postoji

Već na prvu, Berlinov istup je ironičnu udar. Konačno, i njegov vlastiti život, i privatni i profesionalni, bio je kozmopolitski. A opet on je kozmopolitanizam prezreo kao "ispraznu" tvrdnju. Inzistirao je na tome da "ljudi ne mogu napredovati ako ne pripadaju kulturi". No, takav stav od Berlina nije učinio konzervativca. On jest bio duboko skeptičan prema multikulturalnosti, ali je cijenio vrijednosti pluralizma po kojem ljudske vrijednosti ne proizlaze samo iz jednog izvora.

Umjesto toga vrijednosti ima toliko mnogo skoro kao i naroda i posljedično su nemjerljive jedna u odnosu na drugu. Nacionalizam, vjerovao je, ne treba biti maligan. Po istom ključu liberalizam ne treba biti slijep na ljudsku potrebu da ga se prizna kao pripadnika nečega većeg nego što je on kao pojedinac i da bude ozlojeđen kad mu se to uskrati. Na kraju, Berlin je vjerovao da je lijek za nacionalizam još nacionalizma.

Ne takvog koji bi bio zatvorena i agresivna verzija političkog nacionalizma kakav danas vrije na Zapadu, nego otvoren i defenzivan nacionalizam Herdera. Takav oblik liberalnog, građanskog ili ustavnog nacionalizma mislilaca poput Jürgena Habermasa inzistira na egzistencijalnoj važnosti identifikacije pojedinca sa skupinom koja je definirana zajedničkim jezikom i vrijednostima. Ali on također inzistira i na egzistencijalnoj opasnosti od toga da taj osjećaj pripadnosti pretvori u refleksnu mržnju prema drugim skupinama.

To je otvoreno pitanje može li se most prema tom dobroćudnom i korisnom obliku nacionalizam, što ga je definirao Herder, a razvio dalje Berlin, izgraditi u doba sukoba i oštrog antiliberalizma i nacionalizma kakav danas divlja po Americi i Europi. Ono što nije upitno jest njegovo upozorenje: "Malo što je donijelo toliko zla kao uvjerenje da pojedinci ili skupine – plemena, države, nacije, crkve – on, ona, ono, oni jedini posjeduju istinu." Trik, naravno, nije samo u tome da se u takvu tvrdnju uvjere druge grupe, nego i vlastita.

Članak je u cijelosti preuzet s Foreign Policyja.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.