Life
3028 prikaza

Prije 30 godina u ovom su selu cijelu noć brojali mrtve

30. godišnjica terorističkog napada na putnički zrakoplov američke tvrtke PanAm
1/19
Press Association/PIXSELL
Prije točno 30 godina u škotsko selo Lockerbie srušio se PanAmov Boeing 747 u kojem je poginulo 259 putnika i 11 mještana

Marjory McQueen bila je u dnevnoj sobi svog doma u Lockerbieju gledajući televiziju sa svojom kćerkom tinejdžericom Victoriom. Bio je to najkraći dan u godini i bilo je samo još četiri dana do Božića. Za obitelj McQueen, kao za milijune drugih Britanaca bio je to dan kad se gledao omiljeni show 'This is Your Life'.  

Dječji zabavljač Harry Corbett iznenadio se kad je voditelj showa, slavni Michael Aspel došao prerušen u žutog medvjedića Sootyja - jednu od lutki koje je on stvorio. Kako je program išao dalje, Marjory se u jednom trenutku uznemirila zvukom koji je čula: "Mislim da je počelo grmjeti", rekla je 14-godišnjoj Viktoriji.

Ali, umjesto da se udaljava, grmljavina je, činilo se, postajala sve glasnija i bliža. 

"O, pa ovo izgleda kao da će eksplodirati kotao", pomislila je tada 42-godišnja žena. 

Marjory, čiji je suprug liječnik Ken te večeri izašao s prijateljima, toliko se uznemirila zbog intenzivne buke da je odlučila izaći van u zimsku noć i provjeriti što se dogodilo. Prisjetila se:"Kad sam izišao van, postala sam svjesna da se nešto dogodilo nedaleko kuće. A onda, u roku od pet sekundi, bilo je to nešto strašno - nije bila eksplozija, nikad ne bih nazvao eksplozijom - bila je to neki tresak. To je sve što sam čula. A onda je planulo i odjednom je cijelo nebo postalo narančasto, a vatrena kugla dignula se tridesetak metara u zrak. Nisam imala pojma što se dogodilo", ispričala je za BBC.

Rušenje Pan Amovog aviona iznad Lockerbieja Lockerbie Life PanAmov avion srušen eksplozivom iz Kruševca

Nekoliko stotina metara nedaleko od njezinog doma u tom malog gradiću u jugozapadnoj Škotskoj dogodila se jedna od najvećih avionskih katastrofa u povijesti avijacije iza koje će ostati fotografije stravičnih scena s ulica Lockerbieja. 

Svećenik Patrick Keegans tek je nedavno bio imenovan župnikom i veselio se svom prvom Božiću u novoj župi, gdje je živio na adresi Sherwood Crescent 1. Baš se upoznao s novim budućim prijateljima i te večeri trebao se naći s dvoje od njih - bračnim parom Dorom i Mauriceom Henry. Planirao je sa sobom povesti i svoju majku koja mu je došla u posjetu, i trebali su krenuti nakon što pogledaju večernje vijesti. 

Prije no što su izašli otišao je na gornji kat provjeriti je li dobro sakrio božićni dar koji je čuvao za majku. Odjednom mu se učinilo da je iznad njih preletio vojni zrakoplov i kao da će se srušiti na obližnje polje. 

"Odmah nakon toga, čuo sam stravičnu eksploziju", kaže on.

Nakon što se prestalo sve tresti, začudio se da nije ozlijeđen. Odjurio je na donji kat provjeriti je li sve u redu s majkom. Izašli su iz kuće i krenuli prema eksploziji. Tijela bračnog para Henry, kojima su svećenik i njegova majka trebali otići u posjetu, nikada nisu pronađena. Bili su među 11 stanovnika Sherwood Crescenta koji su umrli te noći.

Peter Giesecke živio je u Park Placeu u području Rosebank u Lockerbieju, u mirnom kvartu uređenih kuća, smještenih oko igrališta na istočnom rubu grada. Troje djece ovog 35-godišnjaka bili su već u krevetu kad je nešto iza 19 sati čuo neobično dubok prodorni zvuk. S prednjeg prozora vidio je jarku svjetlost koja se spušta s neba i kako je eksplodirala blizu Sherwood Crescenta.

Za nekoliko trenutaka učinilo mu se da je nešto jako tresnulo nedaleko zadnjih vrata njegove kuće. Nestalo je svjetla i obitelj je ostala u potpunom mraku. 

"Djeca su sišla niz stepenice, vrištala, bilo je stakla i krhotina po cijelom stanu", kaže on.

"Budući da sam imao kod kuće baklju, zapalio sam ju vani da barem vidim što se to dogodilo", prisjetio se. Osjetio se jaki miris zrakoplovnog goriva, a krhotine su se raspršile po njegovom vrtu. Ali nije to bilo ništa u usporedbi s prizorom koji je vidio koji trenutak kasnije. 

30. godišnjica terorističkog napada na putnički zrakoplov američke tvrtke PanAm | Author: Press Association/PIXSELL Press Association/PIXSELL
"Na živici ispred prozora ležala su tijela. Bilo ih je posvuda. Taj prizor nikad neću zaboraviti. A najstrašnije mi je kad se sjetim djevojke koja je ležala na živici u vrtu. Nosila je plavi džemper", kaže on. Na kraju, više od 60 ljudskih tijela odnijeli su iz ovog dijela malenog grada. 

Kojih 35 minuta prije eksplozije, zrakoplov Pan Am 103 poletio je iz zračne luke Heathrow i krenuo skoro izravno prema sjeveru. Nakon prelaska granice sa Škotskom, pilot je malo zaokrenuo prema zapadu. Tako je trebao izaći iznad Atlantika prema krajnjem odredištu - zračnoj luci John F. Kennedy u New Yorku.

No, ubrzo nakon 19:00, let oznake PA103 je nestao s radarskih zaslona. Na posljednjoj radarskoj poziciji vidjelo se više signala koji su nestajali. Ali nije bilo nikakvog poziva upomoć. Nakon toga nastala je tišina. U avionu je bilo 259 putnika. Signali su u nekoliko navrata nestajali sa zadnje radarske pozicije.

Nije bilo poziva upomoć. Nakon toga na radio-vezi je nastala tišina. U avionu je bilo 259 putnika i članova posade. 

Napad 11. rujna Iz zatvora Life Ovo je čovjek koji je izabrao teroriste za napade 11. rujna

Kokpit i prednji dio aviona, zajedno s posadom i putnicima pali su s visine od 9450 metara. Srušili su se u polje pored Tundergarthove crkve, dvije i pol milje istočno od Lockerbieja. Ostatak Boeinga 747 počeo je ponirati do visine od 5.800 metara. Do tad negdje točno iznad Lockerbieja, otpala je sekcija s krilima. 

Krila i tankovi za gorivo padali su okomito i završili u Sherwood Crescentu, nedaleko doma svećenika Keegana. Sve zajedno težilo je oko 1.500 tona i sve to je odletjelo u zrak ostavljajući za sobom krater promjera oko 45 metara. 

Stražnji dio aviona, u kojem je bila većina putnika, pao je na Rosebank.  Teren oko kuće obitelji Petera Gieseckea bilo je područje najveće tragedije. Najveći dio njegove kuće je nestao, a spavaće sobe ostale su bez krova. 

Policijski djelatnik George Stobbs bio je bivši rudar, a u to vrijeme radio je kao kvartovski čuvar reda, čekajući odlazak u mirovinu. Te je noći njegova žena čula eksploziju iz svog doma u Lochmabenu, četiri milje zapadno od Lockerbieja. Kad je saznao da se srušio avion, odmah se vratio na dužnost. George je želio vidjeti razmjere razaranja.

30. godišnjica terorističkog napada na putnički zrakoplov američke tvrtke PanAm | Author: Press Association/PIXSELL Press Association/PIXSELL
"Otišao sam u Rosebank. Tamo je bio dio trupa aviona koji je pao u vrt i koji je odnio jedan dio kuće. U tom dijelu aviona bilo je još mnogo ljudi. Do tog trenutka još nisu počeli uklanjati tijela. Najzad su odavde izvadili 60 poginulih", kaže Stobbs, koji je produžio za Tundergarth gdje se u polje srušio nos aviona.

Budući da su svi prozori u pilotskoj kabini ostali čitavi, činilo mu se da 'nije tako strašno'. 

"Ali, kad sam obišao oko olupine i došao do druge strane, izgledalo je strašno. Virilo je na tisuće žica, a mrtvi ljudi ostali su na svojim sjedalima. Izgledalo je strašno."

Samo nekoliko sati nakon eksplozije Josephine Donaldson i njezin suprug Robert vratili su se kući. Bilo je glasina da su ovamo već dojurili pljačkaši koji su provaljivali u prazne kuće, pa su htjeli provjeriti je li sve u redu u njihovom domu u Carlisle Roadu.

Grad je gorio, posvuda su bile ruševine, ulice su bile pune vatrogasnih i policijskih kola, kao i kola hitne pomoći. Područje oko njihove kuće su ispraznili zbog blizine benzinske postaje za koju se strahovalo da bi se i ona mogla zapaliti. Donaldsoni su stoga do svoje kuće dolazili preko polja sa stražnje strane. Kad su konačno došli do kuće, Josephine je u vrtu ugledala žensku torbicu.  

"Otvorila sam ju i ugledala rođendansku čestitku koju je ta djevojka dobila dva mjeseca ranije za 21. rođendan. Zvala se Nicole Boulanger", kaže ona.

Kad je upalila televiziju da bi vidjela vijesti, Josephine je spazila upravo njezinu majku koja je čekala u zračnoj luci u New Yorku vijesti o svojoj kćeri. 

"Osjetila sam neizmjernu tugu. Bila je tamo da dočeka kćer a onda je saznala da se njezin avion srušio. Bila je to strašna spoznaja - da baš ja imam torbicu njenog djeteta. Odlučila sam da ću paziti na to dijete i da ću za nju posaditi cvijet u svom vrtu."

UDOVICA POLICAJCA Life "Zvonku Bušiću nikad nisam oprostila ubojstvo supruga"

Nicole Boulanger bila je talentirana pjevačica, plesačica i glazbenica. Studirala je glazbeni teatar, a mnogi putnici u avionu također su bili njezini vršnjaci.

Nicole je proslavila svoj 21. rođendan u Londonu, gdje je bila jedna od 35 studenata iz Sveučilišta Syracuse u New Yorku i koji su upravo završili semestar u Londonu. Svi su poginuli. 

U četvrtak 22. prosinca 1988. bio je prvi dan jednog sasvim drugačijeg Lockerbieja. Vijest o tragediji proširila se svijetom. U gradić su nagrnule spasilačke ekipe i novinari. Po okolnim brežuljcima policija i spasilački timovi pronalazili su tijela i sastavljali popis za identifikaciju. 

30. godišnjica terorističkog napada na putnički zrakoplov američke tvrtke PanAm | Author: Press Association/PIXSELL Press Association/PIXSELL
Dovozili su ih na improvizirano groblje organizirano ispred gradske mjesne vijećnice, a kasnije i na lokalno klizalište. U međuvremenu David i Steven Flannigan, čiji su roditelji i sestra poginuli u Sherwood Crescentu prethodne noći, posjetili su Marjory McQueen u njezinoj kući.

Steven, 14, gledao je pad zrakoplova iz susjedovog doma; njegov je 19-godišnji brat živio je u Blackpoolu.

Nije znala što bi im rekla, pa su neko vrijeme sjedili u tišini. 

"A onda mi je David rekao:" Mogu li vam nešto pokazati? "

"Rekla sam 'da, naravno'. Odveo me do automobila otvorio prtljažnik i iz njega izvadio malenu kanticu za zalijevanje. Onakvu kakvu kupite u trgovini za pola funte. 'To je sve što je nam je ostalo od naše obitelji', rekao je. Mislim da smo tad shvatili kakva se strahota dogodila. Taj razgovor nikad neću zaboraviti. Nikada.", rekla je.

Unatoč užasu nesreće, fra Keegans je, za djecu iz Lockerbieja želio ostaviti privid normalnog Božića.

Božićna svjetla ostala su upaljena, ali je rekao svom biskupu da će, tijekom ponoćne mise izmoliti samo jednu kratku molitvu. 

"Pa, uspio sam izgovoriti tek desetak riječi i to je bilo to. Slomio sam se."

30. godišnjica terorističkog napada na putnički zrakoplov američke tvrtke PanAm | Author: Press Association/PIXSELL Press Association/PIXSELL
Mnogi stanovnici grada željeli su pomoći obiteljima stradalih. Grupa lokalnih žena postavila je "praonicu rublja"  - sortirali su, prali i glačali odjeću koja je ispala iz za sortiranje, pranje i glačanje odjeće koja je ispala iz olupine. Vraćali su ju obiteljima poginulih. 

Josephine Donaldson - koja je pronašla torbicu Nicole Boulanger u svom vrtu - bila je među volonterima.

"I baš taj dan, zaintrigirala me jedna mapa jedne od studentica. Bile su unutra lijepe fotografije, i opet rođendanska čestitka. Za 21. rođendan. Imala je rođendan na isti dan kad i Nicole Boulanger, djevojka čija torbica je pala u moj vrt. Ime ove djevojke bilo je Amy Beth Shapiro. I zato uvijek kad govorim o nesreći, govorim o moje dvije djevojke." 

Teroristički napad na Krimu/odavanje počasti u Moskvi TEROR Top News Svi teroristički napadi na tlu Rusije - najgora je bila 2004.

Tijekom tjedana koji su uslijedili nakon pada, u Lockerbie je počela stizati rodbina poginulih. Tražili su utjehu i odgovore na pitanje zašto su njihovi najmiliji poginuli.

Peter Giesecke doznao je da je djevojka čije je tijelo pronašao u stražnjem vrtu Anne Lindsey Otenasek. Bila je 21-godišnja studentica socijalnog rada rodom iz Baltimorea. I bila je jedna od 35 studenata sa Syracuse. Jednog dana njezini su roditelji došli do Peterovih ulaznih vrata. Prisjetio se kako je njezina majka rekla:

"Vjerujem da je moja kći pronađena u vašem vrtu".

Peter je pokazao točno gdje je pronašao njezino tijelo i tome su razgovarali cijelu noć.

"Te smo večeri izašli na čaj. Bili su doista divni ljudi. I dalje smo u kontaktu - za Božić si šaljemo čestitke i cvijeće", kaže Peter Giesecke.

Dvanaest godina nakon što je Pan Am 103 pao na Lockerbie, libijski obavještajni agent Abdelbaset al-Megrahi bio je osuđen za ovaj teroristički čin. Suđenje se odvijalo na škotskom sudu posebno izmještenom u kamp Zeist u Nizozemskoj.

30. godišnjica terorističkog napada na putnički zrakoplov američke tvrtke PanAm | Author: Press Association/PIXSELL Press Association/PIXSELL
Osuđen je 2001. godine na 27 godina zatvora u Škotskoj, ali je oslobođen osam godina kasnije na temelju dijagnoze - terminalna faza raka prostate. Umro je 2012. Ali priča nije umrla s njim.

Sumnja u njegovu krivnju i uloga CIA-e u prikupljanju dokaza protiv Megrahija i dalje si aktualni.

Megrahijeva obitelj trenutačno po treći put pokušava uložiti žalbu protiv njegove krivnje. Komisija za reviziju škotskih kaznenih predmeta sada razmatra postoji li osnova za upućivanje predmeta na žalbeni sud. U Lockerbieju ne postoji jedinstveni stav oko ove nesreće. Za Petera Giesecke, Megrahi je bio "kriv u potpunosti" i bio je protiv njegova prijevremenog oslobađanja. Ali on ne misli da je Megrahi bio jedini ubojica.

"Nije se došlo do potpune spoznaje i mislim da nikad ni neće. Megrahi je bio glavni krivac, ali nije bio sam."

Marjory McQueen ne zanima previše pravna i politička pozadina terorističkog čina

"Zapravo, jedino što mi je bilo doista važno bila je briga o ljudima koji su tako tragično izgubili život. I to je ono o čemu želim misliti i čega se želim sjećati", kaže ona.

Fra Keegans, koji je sada u mirovini, i koji je susreo Meghranijevu obitelj, pridružio se kampanji Pravda za Megrahija. Grupa, koju je postavio dr. Jim Swire, otac jedne od britanskih žrtava, podupire odbijanje žalbe.

"Ne mogu se pomiriti sa šutnjom kad sam doista uvjeren da je taj čovjek bio nedužan i da je nepravedno osuđen. Lockerbie je nedovršena priča s pravne strane. Ali za one koji su svemu svjedočili, ova priča nikad neće završiti. Lockerbie živi s nama, mi smo dio Lockerbia i on je dio nas. Užas, tragedija, tuga, žalost, ljubav koju smo pokazali. Sve to ostaje u nama", kaže Keegans.

Danas je Lockerbie dotjeran, lijepi gradić koji izgleda prilično dobro. Nalazi se uz autocestu koja povezuje Glasgow i Carlisle, i on je trgovačko središte okolnih farmi i poljoprivrednih gospodarstava. Dom za 4.000 stanovnika, nikada nije bio izolirano selo - ali nikada nitko nije očekivao da će postati središte globalnog terorizma i takve tragedije. U posljednja tri desetljeća prilično se promijenio. Ima nove tvornice i stambena naselja pa raste i broj stanovnika. Tamo gdje su nestali ljudski životi, i gdje su bile srušene kuće, danas su spomenici, ali život ide dalje. 

Sadam Husein UPOZORENJE Top News Zadnje Saddamove riječi i danas progone svijet

U Sherwood Crescentu - epicentru razaranja - kuće su obnovljene a postavljen je i jednostavan spomenik. Zapadno od grada nalazi se groblje Dryfesdale, a tu je i centar za posjetitelje u kojem se može saznati priča o padu PanAmovog Boeinga 747. Memorialni centar Avionske nesreće u Lockerbieju tiho svjedoči o 270 poginulih putnika i stanovnika ovog gradića. 

Drugi spomen na ovu nesreću su stipendije za po dvoje studenata iz Akademije u Lockerbieju koje im omogućuju studiranje na Sveučilištu Syracusa u New Yorku. Moto Sveučilišta je "Gledaj natrag, djeluj naprijed". Ova izreka mogla bi se odnositi i na cijeli grad i sve one ljude čije živote je dotaknuo ovaj događaj. 

Marjory McQueen kaže kako baš ta stipendija dokazuje da se i iz najveće tragedije može izroditi nešto dobro. 

Rušenje Pan Amovog aviona iznad Lockerbieja | Author: Press Association/PIXSELL Press Association/PIXSELL
"Vrlo sam ponosna da mogu reći da živim u Lockerbieju i da je grad učinio sve što je učinio. Mislim da, kad se nešto takvo dogodi, to je strašna tragedija. Ali ako čekate dovoljno dugo, mora se iz svega izroditi nešto dobro. A Lockerbie neće nikad zaboraviti te ljude i kako su ovdje umrli, kao ni njihove obitelji."

Josephine Donaldson, kao i većina ljudi u Lockerbeju - ponosna je na to kako se grad ujedinio, ali ne želi isticati svoju ulogu. Dva puta godišnje posjećuje spomenik u znak sjećanja na Nicole i Amy Elizabeth, dvije mlade djevojke koje nikada nije upoznala, ali ih i dalje zove "moje djevojke".

"Uvijek stavljam cvijeće tamo na njihov rođendan i opet 21. prosinca. Nikada nisam nikome to rekla do sad. I uvijek se samo potpišem inicijalima. Jednostavno osjećam da moram to učiniti. Imam sina i da se to dogodilo njemu u Americi, da mi se nikad ne vrati, nadala bih se da bi to netko učinio isto tako za njega."

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.