Life
1221 prikaza

Preživio četiri pada aviona, opisao horor nuklearne bombe...

Hirošima nakon nuklearne bombe
Youtube
Inspirirao je Trumana Capotea i Huntera S. Thomspona, a u svojoj kapitalnoj knjizi donio je svjedočanstva Japanaca nakon nuklearnog uništenja

Potkraj same “pokojne godine” objavljena je knjiga Johna Herseyja “Hirošima” u suizdanju Sandorfa i Hrvatskog novinarskog društva. Ako uopće treba tražiti razlog za objavu te malene, a kapitalne knjižice nevjerojatne razorne moći, HND ima barem dva valjana. Hersey je “Hirošimom" postavio temelj za žanr koji će poslije biti nazvan novim žurnalizmom ili novom narativnošću, a prvo izdanje “Hirošime” objavilo je u 10.000 primjeraka, od kojih je malo sačuvanih, Društvo novinara NR Hrvatske 1952. Legenda kaže da je to bio hrabar antimilitaristički potez tadašnjeg vodstva društva, u doba svjetske atomske utrke. Za nekoliko godina će se spekulirati i o proizvodnji jugoslavenske atomske bombe. Na tom izvoru se napojio i odličan slovenski mockumentary “Houston, we have a problem”. Iza izdanja iz 1952. navodno stoji fizičar, pacifistički aktivist, pisac… - već 1944. u Topuskom glasni protivnik atomske bombe - Ivan Supek koji je, zbog protivljenja jugoslavenskom Manhattan projektu, smijenjen s čela Instituta “Ruđer Bošković” 1958. godine.

Žanr kao da više zanima istina nego same činjenice

Mora da je i to izdanje odjeknulo te ozračilo svoje čitatelje, što od srca želimo i novim čitateljima. Novi žurnalizam je nefikcijski novinarski istraživački žanr koji od fikcije, književnosti posuđuje literarne tehnike i tako pojačava svoj učinak. Pripovijeda u dugoj literarnoj formi, zbog čega je pogodniji za magazine nego za novine. Žanr kao da više zanima istina nego iznošenje činjenica, dakle, dopušta si dijaloge, komentare, interpretacije... “Hladnokrvno ubojstvo” Trumana Capotea je krvav primjer novog žurnalizma koji je težio eliminaciji autora i objektivnoj rekonstrukciji događaja. U smjeru subjektivizacije radikalizirao ga je, u događanja uronjeni, neposredni Hunter S. Thompson, papa gonzo novinarstva. Na svoj su ga način poetički širili i sužavali 1960/70-ih Norman Mailer, Gay Talese i Tom Wolfe, advokat novog žurnalizma. 

Vremenom se od tog kentaurskog žanra koji počiva na hipertrofiranoj literarnoj reportaži razvila lepeza podžanrova nejasnih granica, s različitim udjelom fikcijskog i nefikcijskog, s različitim stupnjem beletrizacije, o čemu ovisi i procjena radi li se u konačnici o publicistici, čistoj prozi ili pak tzv. ostalim proznim vrstama (dnevnici, životopisi...). Novi žurnalizam je nekim svojim krakovima prodro i do nas. Možemo u njega uvrstiti, primjerice, zbirku tekstova Slavenke Drakulić na tragu Hanne Arendt “Oni ne bi ni mrava zgazili” ili dokumentarni roman “Beara” Ivice Đikića.

Sicilijanskim iskustvom impregniran piše roman “Zvona za Adano”, za koji dobiva Pulitzera 1944., što mu otvara mnoga vrata, pa i ona dobro zalokotana, okupiranog Japana u koji odlazi zimi 1945/46. Tada pronalazi dokument isusovačkog misionara Wilhelma Kleinsorgea koji ga upoznaje s još nekoliko stanovnika Hirošime koji su preživjeli atomsku bombu

Ogledna novonarativna zbirka je “Kako ste?” Barbare Matejčić. Poticajima novog žurnalizma bismo mogli dijelom zahvaliti čak i za faction Danila Kiša. Posebno se sve to danas lijepo vidi na ekranu, u dokumentarnim esejima i dokudramama. Mokumentarci su pak opreka novom žurnalizmu koji umjetnički predstavlja činjenice, dok oni “dokumentarno” prikazuju fikciju. Johna Herseyja, rođenog 1914. u Tianjinu, kao da je život opremao da napiše “Hirošimu”. Progovorio je kineski - što mu je u Japanu doduše moglo samo odmoći - pa tek onda engleski. Kao 10-godišnjak vraća se u SAD, gdje se školuje i na Yaleu.

U Drugom svjetskom ratu kao ratni reporter preživio je četiri avionska udesa, pratio iskrcavanje saveznika na Siciliju i evakuirao ranjenike na Guadalcanalu. Sicilijanskim iskustvom impregniran piše roman “Zvona za Adano”, za koji dobiva Pulitzera 1944., što mu otvara mnoga vrata, pa i ona dobro zalokotana, okupiranog Japana u koji odlazi zimi 1945/46. Tada pronalazi dokument isusovačkog misionara Wilhelma Kleinsorgea koji ga upoznaje s još nekoliko stanovnika Hirošime koji su preživjeli atomsku bombu. Nakon što ih je intervjuirao, Hersey je napisao tekst od 90-ak kartica i uspio privoljeti urednika New Yorkera da ga 31. kolovoza 1946., godinu i 25 dana nakon katastrofe, integralno objavi u zasebnom broju koji je, osim teksta, donio reklame za dijamante, krzno, automobile, krstarenje i cigarete. New Yorker je bio razgrabljen za nekoliko sati, cijeli tekst je pročitan na radiju, ne samo u SAD-u, i posvuda je atomski odjeknuo. Amerikanci su, između ostaloga, doznali da Japanci ne krive njih zbog bombe, nego svoju vladu.

U trenutku kad je bomba rasvjetlila nebo iznad grada

Svejedno, fizičari Projekta Manhattan zaslužni za razvitak atomske bombe zaplakali su zato što su slavili kad je detonirana. Patnja preživjelih bila je prevelika da se ne bi osjećali i krivnja i sram. Hersey započinje in medias res: “Točno u osam sati i petnaest minuta ujutro 6. kolovoza 1945. godine po japanskom vremenu, u trenutku kad je atomska bomba rasvijetlila nebo iznad Hirošime, gospođica Toshiko Sasaki, službenica u kadrovskom odjelu Istočnoazijske tvornice kositra, upravo je sjela na svoje radno mjesto i okrenula se kako bi porazgovarala s djevojkom za stolom do njezina”. Nakon toga piše što je neposredno prije eksplozije činilo ostalih pet preživjelih koje će slijediti idućih dana: dva liječnika, njemački isusovački misionar, krojačeva udovica i metodistički pastor. 

Idući potez otkriva pisca. Hersey se vraća u dan prije pada bombe, u stanje ravnoteže i opisuje svakodnevicu svojih šest likova, njihov život. A onda, nakon nečujnog bljeska koji je presjekao svijet, njihovu izgubljenost, rane, teturanje po paklu, brzo uspostavljenu solidarnost žrtava i sram što su preživjeli. Šest likova konkretnih ljudi suočenih s patnjom opisivat će potanko, do epiloga godinu i pol poslije. Hersey vrlo rijetko komentira događaje, skriva autora/pripovjedača iz uvjerenja da je on prepreka između čitatelja i patnje likova. Stravične individualne sudbine lijepe se za čitatelja kao izgorjela odjeća. Hersey ne piše toliko o katastrofi grada (moćna je slika kad se svećenik vraća u grad, ali se izgubi jer se nema više po čemu orijentirati), premda daje nešto statistike razaranja i smrti.

Konačno je stigla vijest da se radi o bombi u kojoj se cijepaju atomi, o genshi bakudan, što je sintagma koja se doslovno prevodi kao originalna dječja bomba. To čudno ime kao da govori koliko je teško shvatiti. Zato pročitajte “Hirošimu”. Neće vam biti lakše, ali će vam ipak biti jasnija nemoć uma da pojmi taj destilat užasa

Preferira priču, spominje detalje: iz duplji iscurile oči preživjelih, krumpir pečen u zemlji ili opečenu kožu koja je skliznula s prihvaćene ruke “u golemim krpama nalik rukavicama”. Redoslijed katastrofe bio je, redom, prvo nečujni bljesak: “Na nekim su neodjevenim tijelima opekline načinile uzorak – uglavnom naramenice od potkošulja, a na koži nekih žena (budući da je bijela boja odbijala toplinu bombe, a tamna ju je odjeća upijala i prenosila na kožu) oblike cvjetova koje su imale na kimonima. Zatim je projurio toplinski udarni val i dugo zamračenje od guste prašine. Kad je grad došao do zraka rasplamsali su se požari, a onda se, zbog razlika u temperaturi, lučkom Hirošimom zavrtio uragan. I prije nego što se sve smirilo bilo je leševa, leševa posvuda: (...) petorica mrtvih, gotovo nagih, gadno opečenih muškaraca koji su po svoj prilici izdahnuli manje-više u isto vrijeme. Položaj njihovih tijela sugerirao je da su zajedničkim snagama gurali čamac u rijeku”. 

Efekti radijacije su se pak javljali kao neka magija, još dugo, raznoliko i nepravilno. Dio od, kažu današnje procjene, 200.000 ljudi naizgled je umro ni od čega. To ništa zvalo se radijacija, a priroda je imala spreman odgovor: “(...) reproduktivni procesi su na neko vrijeme bili blokirani: muškarci su postali sterilni, žene su imale pobačaje, menstruacije su prestale”. Preživjeli nagađaju što ih je snašlo, kad stignu. Prvo je bila teorija da se radi o Molotovljevoj kazetnoj bombi. Zatim se netko dosjetio da je grad sigurno poliven benzinom iz aviona pa zapaljen. Poslije su upućeni rekli da je prosipan magnezijev prah koji je u kontaktu s električnim kablovima zapalio grad. Konačno je stigla vijest da se radi o bombi u kojoj se cijepaju atomi, o genshi bakudan, što je sintagma koja se doslovno prevodi kao originalna dječja bomba. To čudno ime kao da govori koliko je teško shvatiti. Zato pročitajte “Hirošimu”. Neće vam biti lakše, ali će vam ipak biti jasnija nemoć uma da pojmi taj destilat užasa.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.