Jutros u 10:50 sa zapovjednog mosta oglasili su uzbunu. Svi su pojurili prema svojim položajima", napisao je 27. studenog 1944. godine James Fahey, mornar prve klase na američkom ratnom brodu 'Montpellier' koji je plovio uz Filipine.
Uskoro se nebo iznad broda zatamnjelo. Artiljerci s broda i američki borbeni avioni pokušali su neutralizirati napad japanske avijacije. No onda je Fahey vidio nešto neobično. Jedan avion obrušio se prema brodu iako je bilo jasno da nije oštećen. Iz japanskog aviona nije sukljao crni dim. Ipak, avion se naglo strmoglavio prema morskoj površini.
Faheyju nije bilo ništa jasno. Bio je uvjeren da je pilot dobio smrtonosni metak. Ali već idući trenutak Fahey je vidio još jedan avion koji se obrušava prema brodu. A zatim još jedan i još jedan...
Obrušili su se na krmu obližnjeg broda St. Louis. Izbila je vatrena kugla, a mornari okruženi plamenom grčevito su se pokušavali spasiti prije no što su nestali u plamenu. Fahey je shvatio da su Japanci počeli s novom vrstom ratovanja. Prvi put u životu vidio je kamikaze, piše ATI.
No, nije bio prvi. Do tog trenutka Japanci su se već koristili ovom strategijom. Prvi službeno zabilježeni napad kamikaza dogodio se 25. listopada 1944. i to kod zaljeva Leyte. Zapravo, ovakva strategija već je dugo bila poznata u japanskoj avijaciji, a prvi ju je primijenio poručnik Fusata Iida u napadu na Pearl Harbour koji je namjerno oborio svoj avion u mornaričku bazu. Prijateljima je obećao da ako ga slučajno pogode, svoj avion usmjeriti u 'važnu neprijateljsku metu'.
Ali tek kad je Njemačka počela gubiti i kad je američka pobjeda nad Japanom postala pitanje dana, japanska vojska počela je razmatrati slanje vlastitih ljudi u samoubilačke akcije i to je postala njihova strategija.
Čak i u Japanu, malo tko je vjerovao da postoji način da se dobije rat, ali borili su se iz straha od američkih zahtjeva za "bezuvjetnom predajom". Vjerovali su da bi ipak moglo doći do pregovora ako bi saveznicima zadali bolne udarce. Prvi put ideju o kamikazama iznio je kapetan Motoharu Okamura i to 15. lipnja 1944. godine.
„U našoj sadašnjoj situaciji, čvrsto vjerujem da je jedini način da okrenemo situaciju u našu korist ta da posegnemo za kamikazama", rekao je Okamura viceadmiralu Takijiru Onishiju, zapovjedniku 1. zračne flote.
"Osigurajte mi 300 aviona i ja ću preokrenuti ishod rata. Nema drugog načina", obećao je.
Okamura i Ōnishi pobrinuli su se da sve izgleda vrlo dramatično. Avione su opremili s bombama od 250 kilograma eksploziva, koje su ugradili u nos aviona. Kada bi se obrušili na metu izbila bi eksplozija koja bi, ukoliko je avion bio dobro usmjeren, mogla onesposobiti nosač aviona ili ga čak potopiti.
Nazvali su se 'kamikaze' što na japanskom znači "božanski vjetar". Izraz se koristio od vladavine Kublai Khana u 13. stoljeću, kada su tajfuni raspršili Mongole koji su pokušali izvršiti invaziju na Japan. Poput tih naizgled natprirodnih sila, japanski su piloti trebali također spasiti svoj narod od uništenja.
Kad je viceadmiral Ōnishi prvi put stao pred vojnike, svi prisutni su se dobrovoljno javili. U japanskoj propagandi ovo je bio dokaz da su Japanci voljni umrijeti za svoju zemlju; ali stvarnost je bila sasvim drugačija što se vidjelo i iz pisama i dnevnika ljudi koji su morali otići u smrt.
Vojska je s ponosom izvijestila da je, poručnik Yukio Seki, kad su ga pitali bi li vodio jedinicu kamikaza, odgovorio 'Molim vas, postavite me na to mjesto!" Ali privatno Seki je priznao da se dobrovoljno javio samo zato jer je znao da nema izbora.
"Budućnost Japana je mračna ako je prisiljena ubiti jednog od svojih najboljih pilota", ogorčeno je rekao Seki ratnom dopisniku. "Ne idem u ovu misiju za cara ili za carstvo ... idem jer mi je bilo naređeno."
Mnogi piloti kamikaze dijelili su njegovu ogorčenost zbog tog jer su znali da idu u neizbježnu smrt, iako je na papiru izgledalo kao da se javljaju dobrovoljno.
Drugi je svojoj majci napisao:"Ne mogu si pomoći, plačem kad pomislim na tebe, mama. Kad razmišljam o nadama koje si imala za moju budućnost... osjećam se tako tužno jer ću umrijeti a da ne učinim ništa što će ti donijeti radost."
Pilot Irokawa Daikichi, zapisao je u svoj dnevnik da su ga tijekom treninga redovito tukli i izgladnjivali. Uskraćivali su mu hranu, a ako bi samo i posumnjali da je nešto jeo, opet bi ga krvnički tukli.
"Bio sam toliko izudaran da više nisam mogao ni gledati niti sam išta osjećao dok sam ležao na podu. U trenutku kad sam ustao, opet me udario .... u lice 20 puta, a unutrašnjost usta bila mi je isječena od vlastitih zubiju."
Pilote kamikaza prebijali bi za bilo kakvu vrstu nelojalnosti. Tjeralo bi ih se da recitiraju pjesme na arhaičnom japanskom a ako bi pogriješili svaki put bi ih udarali da bi padali s nogu. Tako su im malo, po malo ubijali bilo kakvu vlastitu volju. Prije no što bi ušli u avion, dobili bi senninbari – pojas s 1000 vezova a svaki vez izvezla bi po jedna žena, kao zahvalnicu što će dati život za domovinu. Poput samuraja prije njih, recitirali bi pjesmu o smrti. A onda bi popili po čašu sakea s kolegama s kojima bi poletjeli u smrt.
Ujutro, 25. listopada 1944., eskadrila od pet japanskih pilota na čelu s Yukio Sekijem uzletjela je iznad zaljeva Leyte na Filipinima. Amerikanci su bili potpuno nespremni za ono što se trebalo dogoditi. Počeli su gađati japanske avione, ali nisu imali pojma da pogođeni neće pokušati izvući živu glavu bijegom. Ovi su zrakoplovi nastavili napadati. ali još uvijek su bili navikli na neprijatelja koji će se, jednom onesposobljen, pokušati vratiti kući.
Sljedeća dva pilota prošla su još gore. Letjeli su prema brodu 'Fanshaw Bay', ali obojicu su pogodili protuavionskom vatrom prije no što su uspjeli oštetiti brod.
Posljednje dvije kamikaze izvele su svoj ludi napad prema trećem brodu 'White Plains' pod jakom vatrom. Jedan od aviona i to onaj kojim je upravljao Seki, naglo je skrenuo i zaletio se u palubu broda 'St. Louis'. Eksplozivi u nosu Sekijevog aviona je detonirao i golemi nosač aviona od 8.000 tona odjednom je planuo. Na brodu je bilo 889 ljudi. Poginulo ih je 100. Prvi eksperiment s kamikazama pokazao se uspješnim.
U sljedećih 48 sati u Zaljev Leyte poslano je još 50 pilota kamikaza. Ōnishijev prvi pokus pokazao se uspješnim – pogođeno je sedam nosača aviona i 40 drugih brodova od kojih je pet potonulo. Program kamikaza je bio rođen.
Tijekom rata, tisuće muškaraca žrtvovalo je svoje živote – prema podacima Japanaca tako je poginulo 4.000 pilota, a prema američkim podacima ih je bilo 2.800.
Posljednja je bila bitka na Okinavi u koju je poslano 1.465 zrakoplova. Iako je samo 14 posto pogodilo ciljeve prema nekim podacima oni su bili odgovorni za 80 posto američkih gubitaka u posljednjoj fazi rata. Razlog za ovako slabi postotak uspješnih napada je i taj što su regrutirali sve mlađe ljude, pa često puta i dječake koji su netom postali punoljetni.
Mnogi piloti pisali su pisma svojim roditeljima da će izgubiti život u besmislenom ratu. Tako je jedan od njih napisao:"Moram prihvatiti sudbinu svoje generacije: boriti se u ratu i umrijeti."
Ali ako se može vjerovati priručniku koji im je japanska vlada dala prije nego što su krenuli u posljednje misije, tamo je pisalo:
"U tom trenutku kad pilot kamikaza obruši svoj avion u metu, on vidi lice svoje majke. Opušteni ste, i osmijeh vam je na licu. Slatka atmosfera dječačkih dana se vraća. Čak možete čuti i posljednji zvuk – poput lomljenja kristala. A nakon toga više te nema."
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Recimo to ovako: Smrdljiva američka propaganda. Oni nisu dovoljno niti inteligentni, niti civilizirani da shvate kako je Japancu ČAST poginuti za domovinu.