Restauratori iz Zemaljskog muzeja za prapovijest u njemačkom Halleu posljednjih su mjeseci na sto muka kako da odgonetnu tko je bio alkemičar čije su ostatke laboratorija otkrili prije šest godina u jednom napuštenom franjevačkom samostanu u gradu Wittenberg.
Ono što se zna jest da je laboratorij napušten između 1520. i 1540. godine kao i to da je alkemičar prije 500 godina u njemu bio u stanju proizvesti antimona za pobiti pola grada.
Isprva na arheološkom nalazištu nisu ni bili svjesni što su pronašli. Činilo im se da je riječ o bezveznoj hrpi polomljenog stakla, pa su je strpali u skladište pod razno. Tek nedavno nekome je palo na pamet da bi mogla biti riječ o retortama, nastavcima za destilaciju i raznim drugim očito (al)kemičarskim posudama.
Tek tad su uočili i to da posude još uvijek sadržavaju nekakve tvari, pa su ih dali na analizu lokalnom forenzičkom policijskom laboratoriju. Ispalo je da je riječ o živi i živinim mineralima, o sumpornoj kiselini, te o spojevima antimona.
Arheolozi su tad napokon shvatili da pred sobom imaju mnoštvo krhotina farmaceutskog laboratorija starog pola tisućljeća. A onda su shvatili i to da je, prema brojnosti posuda i učestalosti pronalaska tragova antimona, bila riječ o takvom laboratoriju kojim je drevni alkemičar bio u stanju proizvesti toliku količinu antimona da je time mogao pobiti pola grada.
U Srednjem vijeku, a i neko vrijeme nakon toga, Europljani su smatrali da je antimon kralj metala i da kao takav mora biti lijek za cijeli niz bolesti. Razlog za to im je bila analogija na koju su se oslanjali.
Koristio se za ekstrakciju zlata, pa ako je bio u stanju izdvojiti tako jedan plemeniti metal kao što je zlato, razmišljali su, koliko tek mora koristi učiniti ukoliko se unese u ljudski organizam.
Naravno da nisu znali da je riječ o tvari koje već 0,1 grama može ubiti čovjeka. To što su pacijenti nakon uzimanja patili od teškog povraćanja, proljeva i znojenja, tadašnjim stručnjacima za medicinu bila je najbolja potvrda da je lijek djelotvoran.
Znanstvenici su odgonetnuli kako je točno alkemičar proizvodio svoj antimon, ali ih je sada stalo progoniti tko je mogao biti taj tajanstveni čovjek koji je bio tako ambiciozan da ide raditi naveliko.
Prvu ideju da bi mogla biti riječ o dr. Johannu Georgu Faustu, njemačkom astrologu, alkemičaru i magičaru iz renesanse, o kojem je pisao i Johann Wolfgang Goethe, a koji je navodno prodao dušu vragu.
No, Fausta su odbacili zato što je riječ o premladim nalazima, ali i zato što je Faust, po svemu što se zna, živio puno južnije. Padalo im je na pamet i to da bi možda mogla biti riječ o ostacima laboratorija Paracelzusa, koji jest živio otprilike u to doba, ali također ne u Wittenbergu.
