Life
79232 prikaza

"Posvojili su me, a onda izbacili s jednom vrećicom"

Bruna Koprić, ispričala je potresnu priču o oduzimanju iz obitelji
I ona je prošla kroz dom za preodgoj mladih, u obitelji sve su se kupale u istoj vodi, a socijalnoj službi su morale lagati da im je super

Javila sam vam se jer želim ispričati kako je izgledao moj život unazad pet godina i što sam sve prošla u tom razdoblju. Želim prije svega poslati poruku djeci koja su u istoj ili sličnoj situaciji kao ja da znaju kako postoji izlaz i da moraju sami odabrati put koji žele, a ne prepustiti se sustavu. U mojem slučaju sustav je zakazao i također želim da institucije propitaju koliko svi njihovi djelatnici zapravo rade u interesu djeteta koji tako često ističu, a u kojoj mjeri se uopće ne bave djecom", započinje razgovor Bruna Koprić (19) iz Zagreba.

Djevojčica gleda kroz zavjesu Tajni skandal Life "Oduzeli su mi kćer jer misle da sam siromašna"

"Rodila sam se u siromašnoj zagorskoj obitelji. Uz mene, bilo je još šestero djece. Starijih dvoje već su bili u domu. Najstarija sestra je 1995. godine imala dvije godine kad je pala u posudu s vrućom vodom i umrla, a tragedija je stigla i tri godine poslije. Moja druga sestra imala je četiri godine. Ne zna se kako, ali popila je pesticid koji su roditelji koristili na njivi i također je preminula. Tad je došla socijalna služba. Pokupili su moje dvije starije sestre i mene te nas odveli u udomiteljsku obitelj. Srednja od nas tri, već je tada bilo jasno, rodila se s intelektualnim teškoćama", gotovo mehanički prepričava ono što je doznala od posvojitelja, skrbnika, udomitelja i starijih sestara koje su se još sjećale tih najranijih dana.

Nikad nije zatražila uvid u svoj spis u centru za socijalnu skrb, a kaže ni da ne želi imati veze s tim ljudima niti više išta znati o njima. Tog dijela života jednostavno se ne sjeća jer je bila beba od jedva godinu dana. No muke djevojčica tek su počele.

Požega - Odgojno-popravni dom | Author: Duško Mirković/PIXSELL Duško Mirković/PIXSELL

"Udomitelji kod kojih su nas smjestili bili su grozni ljudi. Ja sam puzala kad sam došla kod njih, ali nitko ništa nije radio sa mnom. Starija sestra me učila hodati. Nisu nam davali hranu, nego su starije sestre krale od njih kako bismo imale što jesti. Hodale smo u dronjcima, jer svu odjeću, igračke ili hranu koje bi dobili za nas, udomitelji su dijelili svojim rođacima i prijateljima. Spavale smo na prljavim madracima. Kad su nas kupali, sve tri bi postavili u kadu i kupali nas u istoj vodi. Kad bi dolazila socijalna radnica, morale smo govoriti da nam je tamo jako dobro i da sve ide odlično", nastavlja ona dodajući kako je najstarija sestra tad već krenula u prvi razred osnovne škole i njezina učiteljica uvidjela je da nešto ne valja.

Bruna ne zna detalje, ali kaže da je učiteljica sve prijavila Centru za socijalnu skrb te da im se jednog dana na vratima iznenada pojavila socijalna radnica.

"Došla je bez najave i zatekla situaciju onakvu kakva je nama bila svaki dan, bez priprema i uljepšavanja. Rekla je da odmah pokreću postupak za posvajanje i da će nas posvojiti sve tri zajedno. Toga se ne sjećam puno, uglavnom iz onog što su mi pričale sestre. Sjećam se jedino da unatoč svemu nisam htjela ići nigdje. Posvojitelji su dolazili u posjete kako bismo se upoznali, a nakon nekog razdoblja došli su po nas da idemo doma s njima. Ja sam tad imala pet i pol godina. Pobjegla sam pod krevet od straha i plakala", zastaje Bruna.

Denis Pašić, dječak iz Pule kojega je ubila majka kad je imao tri godine Čiji je sve zločin? Life I susjedi su šutjeli o zlostavljanju malog Denisa

Do posvojenja nosila je ime koje su joj dali biološki roditelji, a posvojitelji su joj dali ime Bruna. Imena su promijenili i njezinim sestrama.

"Ti su ljudi moji pravi mama i tata. Oni su me naučili što je to ljubav i obitelj i do groba ću im biti zahvalna na tome. Pružili su mi nezaboravnih devet godina u kojima sam imala dom, vlastitu sobu, vlastitu obitelj. 
Bila sam iskreno sretna", uzdahnula je ona i na tren se zagledala u daljinu kao da pokušava suzbiti topla sjećanja.

No brzo hvata konce priče i nastavlja. Obiteljsku idilu narušio je neugodan incident sa srednjom sestrom, onom koja ima intelektualne teškoće.

"U tom periodu išla je u srednju školu po prilagođenom programu. Ona ima ispodprosječnu inteligenciju i teškoće s koncentracijom i oduvijek smo svi znali da je, ajmo reći, bolesna. Tog dana posvađala se sa školskom kolegicom na ulici. Nakon puno uvreda i ružnih riječi moja se sestra strašno uzrujala i krenula je preko tramvajske pruge do stanice kako bi otišla kući. No njezina kolegica tad je počela vikati ljudima da će se moja sestra baciti pod tramvaj. Netko od prolaznika je nazvao Hitnu i sestru su odveli u Kukuljevićevu. Bila je izvan sebe. Nazvali su mamu da dođe u bolnicu da rasprave što dalje. Mami su liječnici predložili da sestra ostane tamo na promatranju", prisjeća se Bruna trenutaka koji su zauvijek obilježili obitelj koja je do tada, koliko se sjeća, bila sretna.

Bruna Koprić, ispričala je potresnu priču o oduzimanju iz obitelji | Author:

Sestri je u bolnici bilo iznimno teško, a pričala je kako ne pripada ondje jer su djeca oko nje opterećena ozbiljnim problemima poput narkomanije, suicida, silovanja...


"U vrijeme Božića sestru su pustili doma na par dana da blagdane provede s obitelji. Tijekom njezina boravka izbila je obiteljska svađa oko neke gluposti i rekla je da će nam se osvetiti ako je vratimo u bolnicu. Vratila se, a ubrzo je liječnicima ondje ispričala da ju je naš tata seksualno zlostavljao. Svi skupa se u novonastaloj situaciji nismo snašli. Istraga je pokazala da njezine tvrdnje nisu točne pa je ona na kraju povukla optužbe, no naša se obitelj nepopravljivo raspala. Tata se povukao i postao hladan, a mama je odlučila da s njom više ne želi imati posla. Uzalud sam im objašnjavala da je sestra bolesna i da je ne bi trebali otpisati nego joj pomoći.

"Mamu je jako pogodilo što ja nisam mogla ni htjela prekinuti svaki kontakt sa sestrom. Starija sestra se priklonila mami i situacija doma postala je nepodnošljiva. Prestali smo funkcionirati. Sestru su ostavili u bolnici", priča dalje Bruna.

U to vrijeme već je upisala srednju poštansku školu. Imala je 14 godina.
Zbog narušenih obiteljskih odnosa i mučne situacije u kući željela je više vremena provoditi na igralištu s prijateljima, a što manje boraviti u stanu.

"Igrala sam košarku i družila se s vršnjacima. Nisam morala razmišljati o svim problemima koje smo imali. No mojim roditeljima to nije bilo drago. Moja starija sestra bila je odlikašica u ekonomskoj školi, a ja sam počela popuštati na nastavi. Dolazila sam doma sve kasnije, pa umjesto da se iz škole vratim u 15 sati, vraćala bih se u 17. Bilo je teško, pa sam rekla mami da želim sve ispraviti i da se pomirimo, no ona mi je rekla da više ne želi razgovarati sa mnom. Svađe su bile sve učestalije, a u meni se probudio inat. Što su me oni više pritiskali, ja sam se vraćala kasnije "priča ona.

Jelena Dokić Jelena Dokić Life "Tata mi je govorio da sam drolja kad bih izgubila meč"

Tata me jedne večeri dočekao na vratima držeći vrećicu s mojim stvarima i rekao mi je da sad mogu otići susjedi dva kata ispod koja je obiteljska prijateljica jer me oni više ne žele pod svojim krovom.

"Nisam mogla vjerovati da se to događa, ali sam otišla susjedi misleći da će se situacija razriješiti", nastavila je Bruna pravdajući se kako u tom razdoblju nije konzumirala droge ni alkohol, iako mnogi njezini vršnjaci jesu.

Ona se, tvrdi, okrenula košarci. Prestala je odlaziti u školu i vrijeme je provodila s prijateljima na igralištu. Nakon mjesec dana na vratima susjedina stana pojavila se socijalna radnica s pedagogom i njezinim roditeljima. Rekli su joj da je roditelji zbog problema u ponašanju šalju u Centar za odgoj Dugave gdje će biti na opservaciji koja traje tri tjedna, a potom će odlučiti kako dalje.

Zatvor u Puli | Author: Duško Marušić/Pixsell Duško Marušić/Pixsell

"Kad sam to čula, u meni se pojavio ogroman otpor. Pobjegla sam od susjede i boravila kod prijateljice sljedeća dva tjedna. Njezina mama znala je moju situaciju. Imala je poznanicu odgajateljicu u Dugavama te me nagovorila da odem na sastanak s njom kako bih vidjela kakav je to dom i što će se ondje zbivati. U međuvremenu sam očajnički pokušavala stupiti u kontakt s mojim roditeljima koji su cijelo vrijeme znali gdje sam, ali su odbijali svaki kontakt. Policiji su prijavili moj nestanak. Nekoliko dana poslije na igralištu me uhvatio kvartovski policajac i odveo u postaju. Ondje su zvali moje roditelje, no mama je rekla da ne želi biti u istoj prostoriji kao ja. Odveli su me u prihvatnu stanicu u Dugavama. Odatle sam pobjegla sljedeći dan k prijateljici, no isti me policajac zaustavio na ulici i vratio u Dugave. Tada sam zaključila da ću pokušati ići linijom manjeg otpora i napraviti što se od mene traži", nastavila je Bruna ne skrivajući da je za dio situacije i sama bila odgovorna, ali unatoč ljubavi koju osjeća za roditelje, ne može shvatiti zašto je sve moralo ići baš takvim tijekom.

U tom razdoblju samo je željela biti što dalje od mučne i napete obiteljske situacije. Pristala je na opservaciju i ostala u domu.

Ilustracija otete žene Prisilni rad Life "Živimo u 5 kvadrata, tretiraju nas kao životinje"

"Mislila sam da će me roditelji željeti natrag ako pokažem dobru volju. Po završetku opservacije sastaje se komisija koja daje zaključno mišljenje. Sastoji se od odgajatelja, psihologa i ostalih stručnjaka koji su radili sa mnom, a nazočni su i roditelji. Taj dan nikad neću zaboraviti. Oni su svi već bili unutra kad sam ušla. Trebala sam sjesti na stolac pored svoje mame. Ona mi je okrenula leđa. Nije me htjela ni pogledati. Ne znam o čemu su sve razgovarali. Pitala sam roditelje idem li sad doma s njima. Mama je šutjela ne gledajući me, a tata je rekao da ne idem. Rasplakao se. Ustala sam i izašla iz sobe.

Nastavak na sljedećoj stranici...

  • Stranica 1/2
  • brunakopric2410 17:52 09.Rujan 2018.

    Hvala puno svima na komentarima. Postoji jos puno detalja kojih se nisam ni mogla sjetiti zbog trauma koje sam prozivjela. Sve je to ostavilo oziljak koji cu nosit zauvijek sa sobom,ali naucila sam cijenit stvari koje stvarno vrijede i veselit ... prikaži još! se i radovat stvarima koje prije nisam primjecivala zbog svega sto mi se dogadalo. Drago mi je da u cijeloj toj prici i djelu mog zivota nisam izgubila sebe. Znam tko sam i koliko vrijedim.

  • Avatar Pavica Blažević
    blaze272@htnet-dsl 10:39 09.Rujan 2018.

    ni u azilu za životinje se ljudi tako ne ponašaju prema psima,socijalna,odgojitelji ,psiholozi u domovima i odgajatelji dobro sakrivaju svoje prljave radnje prema djeci koja nisu u te domove i kod udomitelja došla svojom voljom,odvratni su ,bez srca ,osječaja i ... prikaži još! ljubavi prema toj djeci ,dat će bog da nihova djeca dožive takovu kalvariju kroz koju prolaze ta djeca napuštena od svoje vlastite obitelji i od sustava koji je pod okriljem države ,gade mi se ,fuj,fuj....

  • Vox 00:31 09.Rujan 2018.

    Eto ti ljudi. Što je sve jedan čovjek spreman napravit drugome, ni najgora životinja ne bi napravila drugoj. Uopće ne razumijem ljude koji su radi svojih ciljeva spremni žrtvovati druge osobe. Ja ne bi mogao ni psa izbacit na ulicu, ... prikaži još!cu, a kamoli čovjeka. Pa zar ih nije Boga strah? Ovaj svijet je otišao k vragu.