Life
14311 prikaza

Postala sam frendica žene koju u Iranu žele ubiti. I divim joj se

Neda Amin
1/2
Twitter
Imala je 17 godina kad je silovana, odležala je u režimskom zatvoru dvije i pol godine zbog objavljenih kratkih priča, a pobjegla je kad su je, zbog treće knjige, osudili na 7 godina

Raspuštene crne kose, umotana u debeli crni vuneni šal, aktivistica Neda Amin sjedila je na terasi kafića Yešoua i otpuhivala guste dimove cigarete. Iznad oblog trbuha. Nosi bebu. Prepoznala sam je još izdaleka: iransku disidenticu, novinarku, blogericu i autoricu triju knjiga - onih u kojima režim uvijek pronađe razlog da autora strpa u zatvor. 

Prva, “Baavar” (Vjeruj), čitatelju objašnjava da ne treba vjerovati onome što ga uče drugi nego da treba potražiti istinu u sebi, zbog dviju od šest priča u zbirci “Jenayat bi mofakat” (“Zločin bez kazne”) odležala je dvije i pol, a zbog treće knjige, “Zanjir” (“Okovi”), osuđena je na sedam godina zatvora. 

Na to nije bila spremna i zato je uzela pasoš, pozdravila majku i sestru, sjela na vlak i pobjegla iz zemlje. Morala sam kontrolirati navalu emocija, pa sam zastala da pustim suzu prije nego što se s njom nađem lice u lice, da ne vidi koliko mi je teško uživo sresti mladu zemljakinju i imenjakinju Nede Agha-Soltan, čiji sam smrtni trenutak u krupnom planu uživo oko ponoći 2009. pratila preko Twittera, u redakciji Večernjeg lista, kad su se tek počele probijati vijesti i snimke događaja u Teheranu, s velikih prosvjeda protiv klerikalnog islamističkog režima u Iranu, čiji je povod bio reizbor Mahmudina Ahmadinedžada za predsjednika države. 

Torpedo iz podmornice koja je plovila od 1947. do 1974. Vrata pakla Top News "Dobro jutro dragi Ameri! Idete u novi rat"

Nakon objave fotografija krvoprolića u Teheranu, tadašnjeg je glavnog urednika posjetio iranski ambasador. Nigdje nije bilo dovoljno daleko od Irana da se pokuša spriječiti istina o ženama koje su se pobunile protiv režima. Čvrsto sam je zagrlila, ovu živu Nedu, kojoj život mora biti bolji, inače nema pravde, s bebom u trbuhu, u Jeruzalemu, u kafiću Yešoua. 

Bilo mi je drago čuti da nije sama: na ulicama turskoga grada Eskisehira Neda je pronašla svoju životnu suputnicu - kujicu Chicu, koju je, bježeći, uz pomoć aktivista, pred prijetnjom izručenja iz Turske Iranu, gdje ju je čekala smrtna kazna zbog pisanja bloga za Times of Israel, dovela sa sobom u zemlju zabranjenu za građane Irana, što sam i vidjela otisnuto na njezinoj putovnici. 

Sad u Izraelu Neda nastavlja živjeti svoju paradoksalnu životnu priču: u “neprijateljskoj zemlji” je aktivna u projektu “Iranska ambasada Jeruzalem”, koji pokušava uspostaviti odnose između nacija čije vlasti odbijaju dijalog i zbog čijeg potencijalnog sukoba strepi cijeli svijet. 

Trudna je i bit će samohrana majka, u stanu s kujicom iz Turske koja razumije jedino perzijski jezik, bez radne dozvole i trajnije vize, o čemu se odvjetnik blizak aktivistima pro bono spori s izraelskim vlastima. Fizičko zlostavljanje, kao i silovanje, koje je pretrpjela u dobi od 17 godina, kad je prvi put bila u zatvoru, zbog prosvjeda protiv trovanja uličnih mačaka, Neda spominje bez emocija, kao normalnu stvar koja se događa kao odlazak po kruh i mlijeko. 

Neda Amin | Author: express express
Kako to? Objasnila je da je takve stvari jednostavno najbolje istrpjeti šutke, jer da nije - namjestili bi joj kakav teži zločin, poput ubojstva, zbog čega bi dobila smrtnu kaznu.  

Takav dubinski nemoral osobito je odbojan s obzirom na uzvišenost kojom se iranski klerikalni režim busa u prsa. Nobelovac V. S. Naipaul otišao je u Iran neposredno nakon revolucije i vratio se s do danas najdojmljivijom knjigom o Iranu ajatolaha. Opisujući atmosferu u gradu Homu, dok se još sve pušilo i previralo, zabilježio je opće, nepoljuljano uvjerenje naroda da će “dvanaesti imam”, posljednji nasljednik Proroka Muhameda - sigurno doći nakon žrtve koju mu narod ponudi u vidu iranske revolucije. 

U putopisu “Među vjernicima” V. S. Naipaul navodi da niti šest mjeseci nakon političkog prevrata, kad je ajatolah Homeini već zabranio i muziku, nisu prestajale vijesti o stalnim smaknućima nepoćudnih, red po red nepoćudnih. U kolovozu 1979. na red su došle prostitutke i vlasnici javnih kuća.Od tada pa do danas u nekim je elementima režim olabavio, ali na vrlo surov način, i to u svrhu stjecanja veće zarade za državu: 

- Danas je u Homu jedan od državnih bordela, gdje režim žene nižeg statusa ili bivše zatvorenice turistima podvodi uz naknadu, a teroristima koji dolaze na obuku u Iran daje ih na besplatnu ‘uporabu’ - kaže Neda i dodaje da je to zakonski regulirano pomoću institucije “privremenog braka”, koji se može sklopiti i na samo jedan sat. 

Osim u Homu, režim vodi bordele u glavnom gradu Teheranu, Ahvazu i konzervativnom gradu Mashhadu, jednom od najvećih uporišta režima, kaže aktivistica Neda. 

Kroz Hrvatsku Top News MI6: Prošvercali smo nuklearnog stručnjaka iz Irana preko RH

- Prostituiraju se žene koje nemaju obitelj ili stan i koje žele zaraditi za normalan život, ali kad uđu u bordel, to postaje zlostavljanje. Često su to i žene koje su bile u zatvoru, no umjesto da im nakon odsluženja kazne omogući rehabilitaciju u normalan život - režim ih prisiljava da se prostituiraju pod državnom paskom. Cijene se kreću od 60 do 100 dolara.  

- Ljepše su žene skuplje, a u javnim ih kućama drže po dvjestotinjak - kaže Neda.  

Režim zarađuje i na ženama koje snage reda uhvate u nedovoljno čednom izdanju, dakle ako im se veo spustio na pola glave ili ako imaju prekratke rukave ili nogavice - prvi put je kazna oko 100 dolara, a svaki sljedeći put je viša. Neda je, kaže, u postaji obično bila s još 200-300 “modnih prijestupnica”, a kad nema dovoljno mjesta da ih sve procesuiraju  - snage reda ih odvode i u džamije Teherana, grada koji sa sedam milijuna stanovnika ima dvostruko više ljudi nego cijela Hrvatska.  

- Prvi sam put za nepropisno postavljen hidžab platila 100 dolara kazne, a zadnji put, sedam mjeseci prije nego što sam napustila Iran - 350 dolara. Tad sam imala 28 godina i preda mnom je bila budućnost plaćanja kazni kojima bi ‘samo nebo bilo granica’ - objasnila nam je aktivistica Neda.  

Tek kad sam je drugi put posjetila u njezinu stanu, i kad me njezina velika ali vesela njemačka ovčarka cijelu izljubila, a ja je zauzvrat dobro izmasirala, nakon čega se kujica smjestila pod moje noge, Neda je pokazala svoj pravi karakter: luckasta i prkosna, uzela je naslovnicu novina s njezinom fotografijom kako maše zastavama Perzije i Izraela, onako kako bi pozirala policijskom fotografu u Teheranu: jedan portret i jedna profilna slika.  

- Uvijek bih im se kreveljila - pohvalila se kroz smijeh te mi pokazala “silly walk” kakav je izvodila pred organima reda strogog iranskog režima. 

Dok je tako preda mnom “plesala”, oko glave joj je vijorila duga svilena kosa, i tad nije izgledala nimalo različita od raskalašenih mladih zapadnjakinja u klubovima početkom vikenda. Za bebu je kupila benkice neutralnih boja, ocu neće dopustiti da sudjeluje u odgoju, ali će, kaže, uz pomoć advokata od njega tražiti alimentaciju. 

Brine se o djetetovu rodnom listu i državljanstvu jer, prema iranskom zakonu - dijete rođeno od majke Iranke i stranog oca nema pravo na državljanstvo. No ona ionako ne može natrag jer je nakon svega optužena za suradnju s neprijateljem, te joj prijeti smrtna kazna. Vjerovala sam joj jer sam provjerila navod iz knjige Azar Nafisi “Reding Lolita in Teheran”, o slučaju nesretnog iranskog studenta ubijenog zato što je “bio pozapadnjačen i pušio cigarete Winston”. 

Doista - Amnesty International Newsletter iz srpnja 1982., Vol 12 br 7 - na 6. stranici navodi “Omid Gharib, bivši student u Francuskoj, uhićen je 9. lipnja 1980. nakon što su vlasti presrele njegovo pismo prijatelju u Francuskoj. U optužnici je pisalo da je pozapadnjačen, pušio Winston i iskazivao sklonost prema ljevici i osuđen je na tri godine zatvora, ali 2. veljače 1982. roditelji su dobili obavijest da su vlasti dva dana prije toga nad njime izvršile smrtnu kaznu”. 

Maryam Madjidi ZBF Kultura Majka ju je rodila dok su mlatili i gazili studente

Svjesna da Neda doista nema druge nego dijete podizati daleko od režima, i sama sam joj odlučila pomoći te joj ponudila donijeti krevetić za bebu kojeg više ne trebam, što je radosno prihvatila, i time smo zapečatile početak jednog divnog prijateljstva.  Na putu do kuće sam razmišljala o ekonomskim motivima režimskog pritiska na svakodnevicu građana. 

Ako se u Teheranu dnevno procesuira 2000 “kriminalki”, to znači da samo u jednom danu država na njima zarađuje vise stotina tisuća dolara, a kako su uhićenja i kazne svakodnevne - računica kaže da samo na teheranskim ženama “s nepropisno pokrivenom glavom i prekratkim rukavima” - režim godišnje zarađuje više desetaka milijuna dolara. No žene bez pardona uhićuju i privode u svim gradovima Irana, a tamo, uz Teheran, ima još pet gradova s više od milijun stanovnika te 61 grad s između 100.000 i milijun stanovnika. 

Dakle, iznos zarade koji donosi “modna policija” zaista je ozbiljan. Režim zarađuje i na kaznama za izvođenje psa na ulicu - do prije tri godine, uz globu od oko 100 dolara, kazna je uključivala i 74 udaraca bičem. Pas je haram, nečist, pa je to što Neda ima kujicu za ljubimca, još jedan pokazatelj njenog uživanja u slobodi. 

Kažnjavaju se i sudionici miješanih muško-ženskih zabava, kaže Neda:  

- Moja prijateljica koja je uhićena na miješanoj zabavi, uz zatvorsku je kaznu od godinu i pol dana te 50 udaraca bičem morala platiti i 1000 dolara globe. Muškarci također moraju platiti kaznu. Potreba za novcem iranski je režim u studenom ove godine ponukala i da građanima ukine subvencije za benzin, zbog čega je krenuo novi val proturežimskih prosvjeda, čija je bilanca, prema podacima Amnesty Internationala, na kraju mjeseca bila 750 mrtvih, od čega pedesetak mlađih od 18 godina. 

Ozlijeđenih je bilo oko 12.000. Objašnjenje za ovakvu okrutnost i žudnju za novcem iranskog režima možda treba potražiti u cijeni nafte, koja se početkom 2015. strmoglavila zahvaljujući uspješnoj akciji Sjedinjenih Država i zemalja OPEC-a. Naime, američkoj ekonomiji pogoduje niska cijena nafte jer je treba za proizvodnju, dok visoka cijena pogoduje ekonomijama koje ovise o izvozu nafte - poput Irana. 

Da bi pribavio sredstva za samoodržanje - režim je građane počeo žešće pritiskati po pitanjima o kojima “zna najbolje”: o tome žive li svakodnevicu u skladu s režimskom interpretacijom šiizma, jer se to može lijepo naplatiti, kako nam je opisala aktivistica koja je tražila azil na “neprijateljskom teritoriju”. 

Stoga je bilo logično da su se prosvjedi, koji su 2009. počeli kao zahtjev za reformom postojećega klerikalnog  islamističkog režima - danas pretvorili u otvoreni poziv za rušenjem samog režima, koji je i pod “reformistom” Rouhanijem i dalje podređen vrhovnom vjerskom autoritetu, Aliju Hameiniju, koji ima pravo odlučivati o vojsci, pravosuđu, državnoj televiziji, ekonomiji, ekologiji, obrazovanju i vanjskoj politici. Također, na predsjedničkim se izborima mogu kandidirati samo oni političari koje je prethodno odobrio Hameini. 

“Nećemo Palestinu, nećemo Libanon - hoćemo Iran!” pisalo je na nekim od transparenata u prosvjedima u studenom. To znači da građani ne žele da se resursi države troše na megalomanske projekte gradnje “svjetskog carstva”, odnosno širenja političko-vojnog utjecaja na tzv. plodnom polumjesecu: području Iraka, Sirije, Libanona i Izraela, kao niti na podržavanje terorista poput Hezbolaha u Libanonu i Islamskog džihada u Gazi, te uspostavu isturenih baza revolucionarne garde kao što su napravili u Siriji. 

Zatvor Evin u Iranu "Sveučilište Evin" Top News U podrumu ih muče, a onda spavaju u sobama punim izmeta

Ukratko - ne žele agresivnu državnu politiku: niti da država podržava Hute u Jemenu niti da napada tankere u Hormuškom tjesnacu, što dovodi do sankcija, a može dovesti i do otvorenog sukoba, primjerice, s Amerikom. Prema ocjeni aktivistice Nede, prosvjedi neće srušiti režim, ali ga neprestano pomalo “kuckaju”, što će na kraju morati dovesti do “pucanja”. To se neće dogoditi još idućih desetak godina, ali na kraju će se režim morati slomiti, kaže ona.  

Stoga su ovakve male, “sulude” akcije individua poput grupe okupljene oko “Iranske ambasade Jeruzalem” zapravo od neprocjenjive važnosti za sudbinu svijeta, i to nikad nije bilo istinitije nego što je danas. Pokušaj pronalaženja Židova koji imaju stranu putovnicu i bili bi spremni sličnu akciju sprovesti u Iranu još nije urodio plodom, no nadajmo se da će se uskoro realizirati i njezin bratski projekt “Izraelske ambasade Teheran”.

  • Važna obavijest
    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • 989783042d255fc3f7f65b6a836a3b838e00d442 18:07 07.Ožujak 2020.

    Оvdjе vаs čekaju sjаjnе djevоjкe! ––– KISSIA.CLUB

  • Avatar maks20022
    maks20022 17:46 07.Ožujak 2020.

    Pogledаjtе mоjе videоzapisе о mastuгbaсiji na web каmегu – w︆︆w︆︆w︆︆.︆︆f︆︆ck69︆︆.︆︆site

  • 17:26 07.Ožujak 2020.

    Helen, 22. bxes.xyz/d962097