Bio je te nepokoreni vrh svijeta sve dok Tenzing Norgay i Edmund Hillary nisu uspješno popeli se na Mount Everest, najviši vrh najviše planine svijeta, 1953. godine. Otada sve više turista i avanturista želi posjetiti krov svijeta i razvila se čitava gospodarska grana u Nepalu koja se brine za turiste. Međutim, kako sve više ljudi dolazi na Himalaje, tako više ljudi pogiba tamo.
Samo u utorak su lokalni spasitelji pronašli tijela četvero penjača, dvoje vodiča i dvoje turista, u šatoru na gotovo osam kilometara nadmorske visine. Samo ove penjačke sezone je poginulo desetero ljudi i veterani upozoravaju da sve jeftinija ponuda znači da često čak ni vodiči nisu dovoljno dobro obučeni, a nemaju ni odgovarajuću opremu.
Jedna od rijetkih je to stvari kojima se ljudi neće pohvaliti nakon što su bili na Everestu. Svi će pričati o osjećaju ponosa i ljepoti pogleda iznad oblaka, ali rijetki će spomenuti zelene čizme, kako je uvriježeni naziv za tijelo Tsewanga Paljora u blizini samog vrhunca planine. Već dva desetljeća njegovo tijelo predstavlja jezivi putokaz svim penjačima koji žele pokoriti najviši vrh na svijetu.
"Mislim da svi znaju priče o zelenim čizmama. Otprilike 80% penjača odmara se u istom skloništu gdje leže zelene čizme i teško je ne zamijetiti tijelo koje leži kraj vas", ispričao je Noel Hanna za BBC. A priča o Paljorovoj smrti prepuna je kontroverzi. Još uvijek nije u potpunosti razriješeno pitanje jesu li Paljor i dvojica kolega Tsewang SManla i Dorje Morup poginuli zato što su ostali penjači ignorirali pozive u pomoć, a sve kako bi što prije došli do vrha. Događaje s tog sudbonosnog uspona 1996. godine ovjekovječio je pisac Jon Krauker, a nedavno je prikazivan i film Everest o tragediji koja je uzela 8 života.
O samom događaju zna se gotovo sve, oluja je smanjila vidljivost, jedna skupina penjača se odvojila, zalutala i umrla. Napisano je nekoliko knjiga iz perspektive preživjelih, snimljen je ranije spomenuti film, ali o Paljoru se ne zna praktički ništa. Upravo zbog toga se BBC odlučio posjetiti njegovo rodno mjesto duboko u planinama Nepala. Njegova majka Tashi Angmo prisjećala se kako je bila ponosna na sina kad je upao u Indo-tibetansku pograničnu stražu, elitnu jedinicu posebno obučenu za rad na ekstremnim visinama. Nizao se uspjeh za uspjehom, ali kad je odabran za posebno teški uspon na Everest, majci nije prenio tu informaciju. Ona je bila uvjerena da je to previše opasan pothvat, molila ga je da ne ide, ali Paljor je bio tvrdoglav. Uostalom, upravo je bio prošao sve zdravstvene preglede, bio je u naponu snage i ništa ga nije moglo zaustaviti.
Everest je opasna planina, čak i onima najiskusnijima. Svjesna opasnih medicinskih stanja i ozljeda koje se mogu dogoditi na Everestu, dr. Luanne Freer osnovala je Baznu Everest medicinsku kliniku 2003. godine u kojoj stručnjaci i volonteri podižu šatore svake penjačke sezone. U prosjeku treniraju oko 500 ljudi između 1. travnja i kraja svibnja za sve, od visinskog kašlja i akutnih visinskih bolesti do ozeblina i moždanog edema. Najviše liječe uganuća ili slomljene gležnjeve zbog kamenitog terena. Visinski kašalj i akutne visinske bolesti su zajednička oboljenja među penjačima na Everest. Visinska bolest rezultira glavoboljom i otežanim disanjem, ali se njome svakodnevno može uzlazno upravljati na ne više od 304 metra, kaže Jon Kedrowski. Nitko nije imun na visinski kašalj, tvrdi Freer.
Možda zvuči bezazleno, ali kašalj može uzrokovati povećano udisanje hladnog zraka na velikoj nadmorskoj visini što može isušiti sluznicu pluća te dovesti do njezina pucanja. Poznato je kako su ljudi s ovakvim kašljem razbijali rebra, kaže Freer. Penjači znaju da ih ekstremno niske temperature i ozebline mogu šokirati kako se penju na Everest, ali vjerojatno nisu spremni na druge ekstreme, poput vrućine. Na Everestu, snijeg i led djeluju kao divovski reflektor za sunčev odraz. Potencijalno velika opasnost od opekotina je u blizini baznog kampa, gdje dnevne temperature mogu dosegnuti 32 Celzijeva stupnja tijekom penjačke sezone.
Kako je točno Paljor umro nije jasno. Pretpostavlja se da je upao u delirij i odlučio se samo na trenutak odmoriti u špilji nedaleko od vrha. Odmor je to koji ga je koštao života zato što mu je ponestalo kisika. Kasnije su njegove kolege optuživale japansku ekspediciju da su ih ignorirali i nisu htjeli pomoći. "Nema previše prijateljstva na tim visinama. Ljudi su fascinirani kad o tome čitaju u sigurnosti svojih kuća u nizinama, ali iznad sedam ili osam kilometara stvari su potpuno drukčije. Pomognete li nekome, vjerojatno i sebe stavljate u još veću životnu opasnost", rekao je izvanredni profesor Gulnur Tumbat.
