Više od 2500 pjesama je iza Nenada Ninčevića, većinom hitovi. Radio je sa svim našim zvijezdama, a danas mu je najveći izazov napokon postaviti mjuzikl “Naša bila štorija” koji je napisao s Goranom Karanom.
Otkud ljubav prema glazbi, pisanju tekstova?
Čini mi se oduvijek. U kući smo imali stari radio Triglav s gramofonom, to je vjerojatno bila mamina investicija, jer tatina je deviza bila ‘školu guraj pa tamburaj’. Nisam ga gasio, uvijek je nešto sviralo i pjevalo.
Kada ste zaradili prvi novac od svirke?
Menadžer pita koliko tražimo za 10 koncerata Tutti Fruttija po Dalmatinskoj zagori, ja kažem 3000 ondašnjih maraka i pola unaprijed misleći pri tom na 300 maraka po nastupu. Misli on, misli, kaže OK, ode na kat i da mi kovertu. Ja u autu vadim lovu jer njemačku marku do tada nisam vidio. I izbrojim 15.000 maraka. Vratim se i kažem ‘pogriješili ste’, on istrgne kovertu i broji. ‘Boga ti, 10 puta tri je 30, pola je 15, sve je tu’, kaže. Shvatio je tri tisuće po nastupu. Epilog, na toj turneji je zaradio novu kuću i Mercedes. Toliko o tome da su glazbenici dobri poslovnjaci.
Tko je i kada otpjevao vaš prvi tekst?
Grupa Kocka, klinci iz ulice. Mislim da se zvao ‘Dama sumnjivog morala’. Prva snimljena je bila ‘Noćas si lijepa’ Miše Kovača. Uslijedio je Magazin s Tončijem Huljićem, ‘Piši, piši mi’, ‘Put putujem’, a ostalo je povijest.
Koliko ste se i s kime nasvirali prije nego ste se povukli u studio?
Zapravo nisam neki svirac. Autor sam, znam složiti nekoliko harmonija i napisati stihove koji prenose emociju. Gitara mi služi samo za to. Pokojni Zdenko Runjić služio se klavirom otprilike kao ja gitarom i stalno mi je govorio: ‘Ne vježbaj instrument, vježbaj harmoniju, na svijetu je milijun boljih gitarista. Što si bolji svirac to si nekomercijalniji autor’. Bio je u pravu. Valjda te virtuoznost, odvede u kompliciranje, nikad nisi zadovoljan napisanim, a svi su veliki hitovi zapravo sklop jednostavne melodije i pogođenih stihova.
Postoji li danas ijedan pjevač s kojim niste radili a želite?
Skoro pa i ne. Radio sam sa svima koji su vrijedili mnoge sam stvorio. Bio sam često i Hitna pomoć, to je kad velik izvođač godinama nema hit i karijera mu je u predinfarktnom stanju. E, tek tada se obrate meni. Žao mi je što nisam više radio za pokojnog Tošu Proeskog.
S kime vam je bilo najzabavnije raditi? Tko vas je od pjevača uvijek znao nasmijati?
Vinko Coce. Od prvog dana s njim je bilo nezaboravno. Voljeli smo se, svađali, rastajali i mirili. Nikad neću zaboraviti trenutak, on leži u bolnici i kaže: ‘Šefe, aj reci in da me puste doma, tebe će poslušat’. Velim ja: ‘Ne mogu, Vinko, moraš ostat još koji dan’ i krenu mi suze, a on će na to tihim glasom: ‘Kad ti plaćeš, neću ja nikad odavde’.
A tko vas je razočarao?
Ljudi koje sam dignuo od dna do zvijezda i dao im najveće hitove hrvatskog popa i dalmatinske glazbe. Žao mi je što obojica imaju ozbiljnih problema u privatnom životu i spreman sam im opet pružiti ruku.
Pomislili su da mogu i bez vas?
Ljudi vide kako pišem, brzo i bez mučenja i onda pomisle ‘pa mogu ja to i sam, što bih plaćao ovom idiotu’. To je otprilike kao da ja svaku subotu gledam Barcelonu i onda kažem Messiju da bih umjesto njega pucao penal u finalu Lige prvaka. Šutnem i ni do gola ne dobacim.
Neko ste vrijeme živjeli s Vladom Kalemberom. Po čemu pamtite te momačke dane?
To su zapravo bili Vladini momački dani. A što reći za Kalembera, najbolji čovjek na svijetu. Ja neuredan, on uredan do boli, ja neorganiziran, on točan k’o novi Rollex, ja liježem kao kokoš s prvim mrakom, on ko Vlad Drakula s prvim svjetlom. Vlado je čudo u ovom svijetu pohlepe i stradanja, za svakog ima i srca i vremena.
Prema kojem ste kriteriju birali pjevače za mjuzikl ‘Naša bila storija’?
Prema kriteriju talenta i kvalitete. Da nije bilo Gorana Karana, sve bi ostalo samo na pokušaju. Prvu pjesmu napišeš za 15 minuta, drugu za 30. Za treću ti treba sedam dana, a dalje nemaš pojma što bi. Treba napisati 16 songova koji prate radnju, a svaka mora funkcionirati i kao singl. Koliko sam god puta odustajao, toliko me on puta natjerao da nastavimo.
Kad će premijera?
Planira se na jesen. Ja sam svoj dio posla obavio pa sada očekujem samo kartu u prvom redu. Express: Je li se koji od pjevača gurao da bi i on u mjuzikl? Naravno da je bilo poziva i intervencija, ali mislim da se nitko ne treba ljutiti zbog odbijenice.
Kad netko poželi vaš tekst, a vi procijenite da nije za njega, koliko vam je teško uvjeriti ga da je pametnije uzeti neku drugu pjesmu? Bude li povrijeđenih taština?
Ponekad je teško odbiti ljude, ali jednostavno moram. Postoje izvođači koji su na sceni godinama i lutaju od autora do autora, s takvima je teško. Postoje i oni koji sve znaju pa sugeriraju što im treba napisati, s takvima je nemoguće, pa im kažem da im ja zapravo i ne trebam. Samo odeš kući i sve to što si mi ispričao staviš na papir. Piece of cake.
Koliko ste puta čuli onu: ‘Pomozi, već dugo nemam hit’? I jesu li cijenili što ste ih vratili u vrh?
To u praksi zovem hitni kirurški prijem. Većina ljudi to cijeni i godinama imamo dobar odnos. Svi koji su otišli od mene misleći da je na drugoj livadi trava zelenija, nisu imali uspjeha. Neki se vrate, neki ne. Ne treba to zamjerati nikome, ovo je prilično eteričan posao, s mnogo emocija, nekad te nešto pomakne u pogrešnom smjeru.
Postoji li netko za kog ste rekli ‘nikad više s tobom ne radim’? I zašto?
Postoje i, srećom, malo ih je. Ne valja se trovati ni u kom pogledu, bolje pošten razvod nego loš brak.
Je li još netko osim Olivera rekao da se srami vaše pjesme?
Ma, Oliver je legenda. ‘Žuto lišće’ smo pisali Zdenko Runjić i ja. Oliveru je komercijalno promijenila karijeru i digla mu tiražu koju nije imao s mnogo ozbiljnijim pjesmama. Neka našeg Olivera, mnogo je dobra glazbi donio. Mislim da nitko drugi nije nesto slično izjavio.
Koliko vam znače pohvale utjecajnih ljudi? Ksenija Urličić rekla je da samo vi u pjesmi možete spojiti ‘srnu i vuka’.
Puno. Svaka ta pohvala stimulira da otvaraš vrata nekih novih virtualnih svjetova jer možda se baš iza njih krije savršena pjesma.
Inspiriraju vas estradne zafrkancije? Kako je nastala ‘Paloma Nera’?
Kad je Tajči odlazila, a Severina dolazila u Tutico. Dođem u studio u 9 ujutro a prvo što Zrinko pita je: ‘Hoćemo li po jednu duplu travaricu?’ Po tome sam to razdoblje prozvao Wimbledone - provedimo jutro na travi.
