Life
7722 prikaza

Pisma Brune Bušića: "Pazi se onih koji ti govore da si pametan..."

Bruno Bušić
screenshot/youtube
Donosimo nepoznata pisma koja je Bruno Bušić iz emigracije pisao Borisu Maruni

Boris Maruna, pokojni hrvatski pjesnik, imao je 20 godina kad je sa svoja dva brata, Perom (1938) i Šimom (1942), pokušao 4. listopada 1960. ilegalno napustiti Jugoslaviju. Put ih vodi, uglavljen s jednim zagrebačkim “švercerom ljudi”, preko Gorice na slovensko-talijanskoj granici. Ne uspijevaju!

Uhvaćeni su, sprovedeni najprije u zbirni logor (neki slovenski dvorac), a zatim u zatvor u zagrebačkoj Petrinjskoj ulici. Suđenje i kazna: “U zatvoru 18 dana, mjesec dana se odmaramo…”, piše Maruna u jednom pismu. U Zaprešić su se vratili kao heroji!

Fićo Otkrivali svakoga Life Titova milicija znala je sve zbog ovog broja na osobnoj

Drugi put bježe 22. studenog iste godine. Uspješno. Slijedi: saveznički logor kod Trsta, put ujaku u Argentinu. Nakon nekoliko argentinskih godina prelaze u Europu, a potom slijedi 1965. rastanak braće u Parizu: Boris odlazi u SAD, Pero u Španjolsku, Šime je na krstarenju, kao radnik na brodu.

Ostatak biografije Borisa Marune - redakcijski rad u Hrvatskoj reviji Vinka Nikolića, urednikovanje u londonskoj Novoj Hrvatskoj Jakše Kušana, putovanja, kontakti, Bruno Bušić, pukovnik Babić, Hrvatsko narodno vijeće, sudski prevoditelj otmičara aviona, knjige pjesama - može se pratiti prema javnim izvorima, preko intervjua, zapisa, polemika, feljtona, biografskih i enciklopedijskih natuknica i dr.

Međutim, ono što je do danas ostalo skriveno jesu Marunina pisma iz emigrantskih dana. Tih je pisama u tridesetogodišnjoj Maruninoj emigraciji vjerojatno bilo dosta, ali im je teško ući u trag

Pismo Brune Bušića Borisu Maruni | Author: screenshot/youtube screenshot/youtube
Što zbog konspirativnog načina života aktera, a dijelom i zbog nemara samog Marune i adresata kojima je pisma upućivao. Ipak, srećom, dio pisama se sačuvao. Sigurno će se pojaviti tijekom sljedećih godina i druga.

Pisma s kojima raspolažemo nastala su u različitim razdobljima. Prva je skupina pisama, njih ukupno osam, datirana od rujna 1963. do rujna 1964. 

Radi se o prepisci s Jakšom Kušanom, nakon njegova poziva Maruni da dođe u London i uključi se u rad uredništva Nove Hrvatske. Iz tih pisama saznaje se o emigrantskom, pretežno ustaškom, ozračju koje vlada u Argentini i u kojem se Maruna guši. 

Stoga mu je Kušanov poziv spasonosni način za izlazak iz nezdrave argentinske emigrantske atmosfere. Usput pratimo izbliza njegove napore oko nastajanja prve zbirke pjesama, o čemu izvještava Kušana: 

“Moja knjiga [je] još uvijek u oblacima; krivnja je moja, jer se nikako ne mogu odlučiti za posljednju redakciju. To je za mene čitava ludnica. Počinjem pomalo vjerovati, da je prevelika samokritičnost ravna nikakvoj samokritičnosti. Krajnosti su uvijek glupost, ali ja sam skrojen naopačke i od pogrešnog materijala. (Već se i g. Nikolić na mene ljuti, zašto mu već jednom ne predam rukopis, jer smatra, da je stvar konačna i u redu.) Čini mi se, da ću potrošiti tonu živaca i, onda, kad budem mislio da je sve, dobro, bit će najgluplja redakcija od mogućih.“.

Naravno, knjiga je dovršena na vrijeme, pod naslovom “I poslije nas ostaje ljubav”, u sjajnoj opremi i s isto tako sjajnim crtežima brata Pere Marune. 

Jovanka i Tito Jovankini memoari Top News Razotkrivanje partizanskih tajni od kojih mnogi i danas strahuju

Ilustracije su Perini crteži iz izbjegličkih logora u Italiji iz 1961. i jedan nastao za samu zbirku iz 1963. Sljedeća pisma nastala su gotovo petnaest godina poslije. 

Maruna je postao poznat i ugledan novinar, književnik i emigrantski politički aktivist. Među tim pismima izdvaja se ono upućeno Bruni Bušiću 19. rujna 1977. godine.

Trenutak u kojem zatječemo ovu dvojicu glavnih aktera dopisivanja, kao i ostale koji se spominju u pismu, vrlo je značajan za stanje i prilike u kojima se nalazila ondašnja hrvatska politička emigracija širom svijeta.

Prvo, to su bile pripreme za izbor drugog saziva Sabora Hrvatskog narodnog vijeća (HNV). Drugo, u tijeku je suđenje Zvonku Bušiću pred sudom u New Yorku, za otmicu američkoga putničkog zrakoplova Boeing 727 TWA 10. rujna 1976. sa 76 putnika, na liniji New York - Chicago i pogibiju američkog policajca Murraya.

U tom suđenju Maruna obavlja posao prevoditelja optuženom Frani Pešutu. Treće, pokušaji da se onemogući izlaženje ili barem oslabi utjecaj londonske Nove Hrvatske, kao najznačajnijih i najtiražnijih emigrantskih novina, a njezin dugogodišnji urednik Jakša Kušan prikaže kao kriminalac, izdajnik i nemoralna osoba. 

Četvrto, Bušićevi napadaji i objede na račun samoga Marune, kako bi se preko njegove diskvalifikacije, također, oslabila skupina suradnika i istomišljenika oko Nove Hrvatske, a sve u kontekstu predstojećih izbora za drugi saziv Sabora HNV-a.

Dakle, HNV je krovna organizacija svih hrvatskih demokratskih snaga – stranaka, organizacija i skupina – kojima je cilj demokratskim snagama doći do osamostaljene Hrvatske. 

Međutim, te 1977. godine skupina proljećara okupljenih oko Brune Bušića utemeljuje sasvim drukčiji program. Donijeli su ga u švedskom Lundu, u sedam točaka:

“1. Nacionalno pomirenje i općehrvatsko jedinstvo; 2. Djelatna veza Domovine i izbjeglištva; 3. Razvoj vlastitih snaga i oslonac na njih; 4. Nadideologijska nacionalna borba; 5. Neutralnost u prijeporu Istoka i Zapada; 6. Korištenje svih primjerenih sredstava borbe i 7. Solidarnost sa svim osloboditeljskim gibanjima u svijetu”.

Plakat Umro je drug Tito Phil Butler Top News Kontroverzni politolog: "Raspad Jugoslavije bio je projekt NATO-a"

Lundske teze je, prema vlastitom tvrđenju, redigirao Mladen Schwartz.

Maruna otvoreno piše Bušiću povodom njegove liste s kojom se misli kandidirati na izborima 1977. za HNV i tako steći dominantnu poziciju u tom Vijeću na bazi gornjeg programa, kako ga je ta nakana “ne samo duboko razočarala, nego mi je jasno ukazala na Tvoju primitivnu osnovu i na Tvoje političke granice, da ne kažem male domašaje i velika ograničenja”.

Riječ je, dakako, o toliko razvikanoj revolucionarnosti Bušićevoj i njegovih sljedbenika. Međutim, Maruna duboko utemeljeno (protivno mitu koji je kasnije o Bušiću izgrađen) raščlanjuje:

“Tvoja lista je predstavljala samo još jednu očitu pobjedu Balkana u nama, pobjedu malih, seoskih frustracija i mržnje u reversu, nikako razbora. A Balkan je, što Ti vjerojatno znadeš, historijski izgubio, i to dva puta, u hrvatskom narodu: izgubili su oni koji su nas odveli na Balkan, i izgubili su oni koji su nas balkanskim metodama pokušali osloboditi Balkana…” Radi se, još je direktniji Maruna, o Bušićevoj “ograničenosti Dinarom”.

Nije osobito poznato, a tome su pridonijeli kreatori i čuvari mita o liku i djelu Brune Bušića, da je on u emigraciji bio i nesmotren i neoprezan. Znao se čak javno hvaliti time gdje živi i izazivati Udbu.

Na takvo nerazborito ponašanje Maruna mu odgovara:

Tragičnost pak proizlazi iz činjenice da si više nego u pravu – u odnosu na sebe. Ti si, dragi moj, i to je najveća usluga koju Ti čini i koju Ti može učiniti ovo pismo, u svakom pogledu pogodan za obradu. Ja u to ne sumnjam. To je tako. To jasno potvrđuje i Zlatkova (Zlatka Markusa – op. N. M.) igra s Tobom, i meni je iskreno žao zbog toga, bez obzira kakva idiotska pisma Ti pisao iza mojih ili bilo čijih leđa, na moj ili bilo čiji račun. U konačnici Ti ih ipak pišeš na svoj račun već stoga što si, ponavljam, pogodan za obradu. Dosljedno tome (ovo je još jedna usluga), ne boj se onih koji Ti govore kako Ti ja govorim (…) ali boj se onih koji Ti govore kako si jako pametan! Jer, to je ne samo dubiozno, nego će ti isti koji Ti tako govore prije ili kasnije tražiti od Tebe slična priznanja, a za njih zaista nema ama baš nikakve osnove u prirodi”.

Obilježavanje 70. obljetnice Prve istarske partizanske cete Predvidjeli svašta Life Evo kako su futurolozi mislili da će Jugoslavija izgledati 2000. godine

(Ti koji su govorili onako Bušiću, poslije njegove pogibije, okrenuli su se njegovoj žrtvi tražeći priznanja i dobili su ih iako “za njih zaista nema ama baš nikakve osnove u prirodi”!)

Jedna od najvažnijih stvari u emigraciji bilo je stvoriti ili osvojiti javnu tribinu s koje bi se kandidati za HNV mogli obraćati Hrvatima u dijaspori i domovini. 

To su u ono vrijeme bile uglavnom novine. Među hrvatskim emigrantskim novinama i časopisima bila je Nova Hrvatska urednika Jakše Kušana najkvalitetnija, najtiražnija, najuglednija i najdemokratskija. Jasno je da je oko Nove Hrvatske uvijek bilo kojekakvih spletki i nastojanja da je se “preotme” i njezin kurs usmjeri u drugom pravcu.

Tako se poklušavalo i ovom prilikom. Uz već spomenute optužbe na račun Kušana i ovako se nisko padalo da bi se dezavuiralo Novu Hrvatsku:

“Prema izloženom, dakle, čini se da Tebi moram, barem jednim dijelom zahvaliti činjenicu da nikada u životu nisam proživljavao ništa kretenskije, ništa što bi se glupošću moglo uspoređivati s mojim newyorškim iskustvima. Pritom se, u neku ruku, živjelo od broja do broja N[ove] H[rvatske]. Ne pamtim da je za mog boravka u New Yorku ikad izišla a da nije bila puna ‘spornih’ stvari, uključujući tu i moje vlastito silovanje stvarnosti, falsificiranje poput Vlašićeve izjave sudu, itd. Išlo se tako daleko da je netko vrlo nadaren došapnuo otmičarima da su njihove glave na naslovnoj stranici jednog broja N[ove] H[rvatske] bile izrezane, jer N[ova] H[rvatska] zagovara ‘sječu’ njihovih glava. Misli malo! Samo bolesni ljudi mogu doći na tako bolesne i morbidne ideje. Ne jednom sam bio prisiljen zaključiti da netko u čitavom kompleksu stvari (nisam nikad pomišljao da bi taj netko mogao biti i Ti!) misli da je svrha newyorškog procesa u razbijanju N[ove] H[rvatske]; kao da bi to razbijanje donijelo veliku i istinsku sreću Hrvatskoj! Molim Te, ne čini li Ti se da nešto nije u redu s proporcijama u svemu tome? Ne čini li Ti se da bi naše energije trebale biti okrenute u nekom drugom pravcu? Ne čini li Ti se da bi svaka dublja, pa i površnija, analiza ukazala samo na nemoć, jad i bijedu tamo gdje bismo trebali biti jaki?“.

Da je Maruna u svojoj analizi bio koliko precizan i utemeljen, toliko širok pa i vidovit, dokazuje jedan analitički tekst objavljen nepunu godinu dana nakon ubojstva Bruna Bušića (16. 10. 1978). 

Tekst predstavlja promemoriju razgovora pukovnika Ivana Babića i Brune Bušića, vođenih u kolovozu 1978. u Torremolinosu u Španjolskoj (Bruno Bušić i njegovi problemi, Nova Hrvatska, br. 17, 18, 19, 1979). 

Pukovnik Babić sažeto iznosi bitnu prosudbu Bušićeva “revolucionarnog” nastojanja: “U razgovoru, Bušić sam, katkada izravno, a još više neizravno, izražava unutrašnju nesigurnost i sumnju o tome, koji bi od mnogih mogućih revolucionarnih putova mogao doprinijeti slomu Jugoslavije, a koji krvoproliću i još jačem teroru nad hrvatskim narodom. 

On priznaje da se revolucionarne djelatnosti u domovini ne mogu teledirigirati iz emigracije i smatra da su i on sam i neki drugi počinili pogrešku što su napustili zemlju.

On sam priznaje da još nije našao i da još traži svoj tip hrvatske revolucionarne borbe te se u tome razlikuje od mnogih drugih koji, bez savjesti, neodgovorno i demagoški, s nekoliko fraza i slogana tvrde da je njima sve jasno i da je revolucija u domovini već u pogonu. 

On je bio razočaran s emigracijom koja - po njegovu - legalnu borbu smatra kao jedinom svrsishodnom. Razočaran je i sa svojim užim krugom.

Žalio je što se kandidirao za HNV i što je svojim utjecajem omogućio nekima iz svojeg kruga da dođu na važne položaje u HNV-u.“ Davno prije ovog stajališta puk. Babića Maruni bilo je jasno dvoje. 

Prvo, da u hrvatskom emigrantskom korpusu nema dovoljno zdravih, razboritih i odlučnih snaga za bilo kakvu osloboditeljsku akciju. Zato on piše Bušiću: “...meni (je), kao Hrvatu, dobro poznata predpećinska logika hrvatskoga narodnog folklora. Dosljedno, kako jasno proizlazi iz pisma, bilo mi je uvijek važnije učiniti nešto konstruktivno, ma kako sićušno bilo, nego se zavitlavati s mojim sunarodnjacima”.

I iz ovakvog stajališta možemo nazrijeti zašto je Maruna spjevao pjesmu “Hrvati mi idu na jetra”! Drugo, što se samoga Bušića tiče, unatoč dobronamjernosti koju svakako nije hinio, Maruna je načisto da će Bušiću trebati još “dugo, dugo vremena prije nego što shvati mnogo toga”. 

Zahvaljujući toj skepsi Maruna ovako jetko završava svoje pismo Bušiću:

“Završimo. Ako bilo kad u budućnosti budeš imao što reći o meni, molim Te, kaži to i meni. U ovom slučaju ako imaš što reći, možeš mi se javiti na priloženu adresu. Pismo će već stići do mene. Sve to, međutim, pod jasnim uvjetom da nemaš ništa zajedničkog s Hrvatskom izvještajnom službom. U protivnom, samo nastavi tim fenomenalnim putem paranoje i mržnje u reversu, tj. prema samim Hrvatima. (Psihološki gledano, to što Ti i klapa činite samo je još jedan od naših hrvatskih eskapizama: posredno priznavanje vlastite nemoći, projektiranje krivnje na nekoga ‘među nama’, što je sasvim u poznatom stilu narodne pjesme, i ukazuje samo na odbijanje sučeljenja s realnošću dugotrajne i, najčešće, iscrpljujuće borbe, bez ikakva jamstva u konačni uspjeh.) Kažem, samo Ti nastavi, ali meni se ne javljaj! Tebi i nadalje svako dobro, brate, ali i daleko Ti kuća od mene! U odnosu na Balkan ja sam, usprkos svim iskušenjima, uvijek i u svakom času nastojao biti i uvijek i u svakom času bio samo, jedino i isključivo – gospodin”.

Knjiga Nikice Mihaljevića “Emigrantska pisma Borisa Marune” bit će ubrzo objelodanjena u nakladi zagrebačke izdavačke kuće Litteris.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.