Od njih petorice, ne bi čovjek vjerovao, samo jedan se nije dobrovoljno javio, nego je tamo bio po dužnosti. U Nevadi usred pustinje na "savršenom" mjestu za poligon za nuklearne pokuse, 104 kilometra sjeverozapadno od Las Vegasa, 19. srpnja 1957. usred dana njih petorica su pozirala, čekajući da im iznad glava eksplodira atomska bomba.
Kako se vidi na arhivskoj snimci (na kraju teksta), pored njih u tlo je zataknut natpis "ground zero" i naznaka da je na tom mjestu "stanovništvo 5" kao iskra vrlo iščašenog humora. Točno iznad njihovih glava letjela su dva mlazna presretača F-89. U točno zakazanom trenutku jedan od njih je ispalio projektil zrak-zrak s nuklearnom bojevom glavom. To je bio trenutak koji su čekali.
Prvo što se vidi na snimci je žestoki bljesak, potom se čuje oduševljeno komentiranje snimatelja ili nekog njegovog pomoćnika, a nakon još nekoliko sekundi, jer svjetlost putuje neusporedivo brže od zvuka, slijedi žestoka detonacija, grmljavina, tlo se trese. Jedan od petorice čak je s vrlo tamnim sunčanim naočalama zurio u nebo u trenutku eksplozije.
Iako na snimci stoji da je nuklearna bojeva glava snage 2 kilotona eksplodirala na visini od oko 3000 metara, neki drugi arhivski materijali kazuju da je bila riječ o eksploziji na visini od oko 5500 metara. Kratki film, suštinski jeziv, ako se malo promisli, snimile su prije 60 godina Zračne snage SAD-a kako bi primjerom pokazale relativnu neškodljivost po ljude na tlu u slučaju eksplozije manjeg nuklearnog projektila u atmosferi iznad njih.
Bila je riječ o filmu kojim je vojska željela Amerikancima objasniti da, kad bi već došlo do nuklearnog rata protiv SSSR-a, da bi bilo relativno sigurno ovakvim eksplozijama rušiti slične sovjetske projektile iznad njihovih glava. E sad, koliko god snimka doista govorila u prilog tome, ne postoje baš nikakvi povijesni tragovi da je vojsci uspjelo ikoga u to i uvjeriti. U svakom slučaju, da im je iznad glava eksplodiralo nešto snage jednog megatona, petorica na tlu suvišno je i reći da se ne bi dobro proveli.
Ovako su ipak preživjeli i danas znamo da je bila riječ o pukovniku Sydneyju C. Bruceu (umro 2005. u dobi od 86 godina), o poručniku Franku P. Ballu (umro 2003. u dobi od 83 godine), o bojniku Johnu Hughesu (umro 1990. u dobi od 71 godine), o bojniku Normanu Bodingeru za kojega ne postoji trag da je još umro, te o Donu Lutrelu, umrlom 1987. u dobi od 63 godine. U trenutku eksplozije, znači, mahom su to bili ljudi u svojim tridesetim godinama.
Kao i svaka druga nuklearna sila, apsolutno kao i SSSR, i SAD je eksperimentirao s vojnicima, kontrolirano ih izlažući nuklearnim eksplozijama. Prema povijesnim dokumentima, vlade SAD-a platile su ukupno 813 milijuna dolara kompenzacija onima koji su bili među 16.000 izloženih raznim pokusima, a koji su oboljeli od bolesti navodno povezanih s izloženosti radijaciji.
